To je naša Laura vikala (i još uvijek viče). Ona se popiškila u tutu (vrčina, noša, noćna posuda,...) i to prvi put i opet.
Išlo je otprilike ovako: mama je presvlačila malu nevolju i kad je ista bila gola (mislim na Lauru , ne na mamu) počela je piškiti (opet Laura ne mama!). U strahu da Laura ne obilježi novi kauč mama ju je digla i prekinula one dvije kapi koje su krenule. Potom je kroz tihu halubajsku noć krenuo uzvik, citiram: "Tata daj nam tutu!", tata je iskusnim pokretima iz nereda u Laurinoj budućoj sobi izvukao žutu tutu i brzinom pantere donio istu u dnevni. Mama je Lauru postavila u poziciju i krenulo je! Ona piški! I kad smo mislili da je gotovo Laura je nadljudskim naporom ponovila postupak i opet se popiškila, i opet u tutu. Ma bravo, tatino dijete!! Dobro, dobro, i mamino.
Ajde, pusa, bog!

Post je objavljen 26.01.2006. u 20:33 sati.