Vido Bogdanović

10.08.2009., ponedjeljak

PROFIT

Slažem se Razmišljalo s tobom da je pravo vlasnika profita da s njime čini što ga je volja. Samo, nije u istom položaju domaći koji uzme dobit iz svoje firme ili dividendu iz dioničkog društva sa strancem koji pokupi profit iz svoje firme. Postoje određene prepreke za domaće u smislu iznošenja novca iz države, ali to je druga priča. Bez obzira što u konačnici i domaći i strani svoj profit mogu iznijet iz Hrvatske, mišljenja sam ipak da će profit domaćeg poduzetnika više ostat i bit potrošen u zemlji za razliku od stranih investitora. U svakom slučaju bilo bi potrebno donijeti političku odluku gdje je granica gospodarskog subjektiviteta kada se ozbiljno narušava izvorni suverenitet jedne zemlje. Imamo problem INA-e. Bi li zemlja od 4,5 milijuna stanovnika trebala imat određeni energetski subjektivitet, a time i suverenitet? Hoće li sutra i HEP imati većinskog stranog vlasnika? Nije to samo pitanje profita već i ukupnog strateškog vođenja zajednice. Posebno me smeta što su upravo branitelji u suradnji s današnjom premijerkom prodajom dionica u vlasništvu Fonda branitelja omogućili mađarskoj (ako je mađarska?) energetskoj tvrtki da preuzme kontrolu nad nacionalnom naftnom kompanijom i time smo kao država izgubili mogućnost strateškog vođenja energetske politike kad su nafta i derivati u pitanju. Što se tiče posrednog upravljanja ostvarenom dobiti, država ima relativno jednostavan instrument kojim može potaknuti reinvestiranje profita te time i gospodarski rast. Naime, na ostvarenu dobit plaća se porez na dobit. Nakon toga vlasnici društva mogu sebi isplatiti dobit ili je ostavit u društvu zbog raznih poslovnih razloga. Nije mi jasno zašto se naplaćuje porez na dobit za dobit koja ostaje u društvu i koju vlasnici ne prebacuju na svoje račune? Neplaćanje poreza na dobit za dobit koja se reinvestira potakla bi brojne investitore/poduzetnike da novac ostave u društvu i iskoriste ga za širenje posla pa valjda i daljnje zapošljavanje. Poseban smijeh je plaćanje akontacije za očekivanu dobit u fiskalnoj godini. Poduzetnik koji ostvari dobit u nekoj godini i na to plati porez dužan je plaćati akontaciju za očekivanu dobit u narednoj godini iako nitko ne garantira da će uopće ostvarit ikakvu dobit. I što se onda događa? Ako na kraju godine ne ostvari dobit onda bi mu država trebala vratit uplaćenu akontaciju. Na određeni način poduzetnici akontacijama na dobit kreditiraju državu na neviđeno?!? Neplaćanje poreza na dobit za reinvestiranu dobit i neplaćanje avansa na zamišljenu dobit umnogome bi motiviralo poduzetnike za zadržavanje operativnog kapitala u društvu i širenje posla, a time u konačnici i na veće proračunske prihode istoj onoj državi koja nerazumnim mjerama drži poduzetnicima glavu ispod vode očekujući da prežive i iznesu je na suho.

- 00:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #