Seksi djevojchice ne nose tange...

Bijah dvanaest godina kad sam prvi put gledala Okrutne namjere.

I onda sam ga nakon toga gledala sigurno još nekih dvadeset puta.

Film i nije nešto posebno, ali meni jest.
I to zbog glazbe.
Zbog tog filma sam počela slušat placebo.
Zbog pjesme every me and every you koja se može čuti na početku filma.

I zbog tog filma sam počela slušati skunk anasie...

I counting crows mnogo godina poslije zbog pjesme colorblind.
I onda se sjetim Nje.
Ona mi je nabavila njihov album.
I sjetim se svih gluposti koje smo radili zajedno.
Ispijanja votke subotom u parku, bježanja s nastave matematike ( pitam se zašto sad imam problema baš s matematikom?!), slušanja cd-playera pod nastavom...
Naših intelektualnih rasprava o pročitanim knjigama, o zaluđenosti Hesseovim djelima...
Mnogo smo mi stvari činili zajedno, a danas jedva da se pozdravimo na ulici.

I ne znam gdje je i što radi i je li napokon pronašla mir.
I zašto je otišla bez pozdrava i zašto je mislila da ću ju osuđivati onog dana kad je odlučila otići?...

Htjela bih joj postaviti toliko pitanja.

Uvijek je bila drugačija, nikad ona koja se previše uklapa. I voljela sam je zbog toga...Njen optimizam je rušio moju destruktivnost.
Dvije posve različite osobe, a opet toliko slične.

I može li jedan čovjek toliko utjecati na nekog drugog da zaboraviš sve one s kojima si nekad bio dobar?

Možda nikad nismo bili toliko dobri koliko smo se činili da jesmo.

I možeš li uistinu zaboraviti sve događaje iz prošlosti, okrenuti glavu na ulici i praviti se da me ne poznješ ?

Ja ne mogu. I neću.

I pitam se sjetiš li se ikad mene ?

Ona to neće pročitati.

Već dvije godine izbjegava svaki kontakt sa mnom.

Doslovno okrene glavu na drugu stranu.

I pomlo je smješno, ali više tužno.

ISIS