Plijen
11: Plijen
Otvorio sam oči.
Ležao sam u svojem krevetu, miran, spokojan.
Piljio sam u bijeli strop, čekajući da me uhvati napad živčanosti, ali on je izostajao, svake sekunde sve dulje. Moram li još više bjelila vidjeti kako bih postao nervozan, ili sam napokon oguglao na bjelinu?
Oči su mi bile umorne, vjeđe teške. S naporom sam ih držao otvorenima. Onda sam ih protrljao rukama. Sad sam jasnije vidio.
Kroz prozor je dopirala ona sedefasta bjelina baršunastog snijega. Jutro je izgledalo čarobno nestvarno, blijedo, sablasno – predivno.
U tom mi je trenutku glavu sasjekla spoznaja. Sjećanja na ovu noć. Prozor je cijel. Nije razbijen. Ja ležim ovdje, u krevetu, a ozljeda – ruka mi je poletjela na stražnji dio glave – više nije postojala. To znači da sam sve sanjao…da je Anna na sigurnom…i da Erica…nema.
Osjetio sam strašno razočaranje, ali i olakšanje zbog Anne. Ali bol je bila tako stvarna…Edward…Victoria…bili su tako nevjerojatno stvarni…
Brzim sam pokretom strgnuo pokrivač sa sebe – i zablenuo se u vlastito tijelo. Nosio sam istu onu odjeću koju i jučer, a kaput je ležao na fotelji. Osjetio sam kako mi se oči šire od šoka.
Munjevito sam okrenuo glavu i shvatio razlog zbog kojeg nisam dobio napad nervoze pri pogledu na zidove svoje sobe.
Iznad uzglavlja mojeg kreveta se nalazila tamnogrimizna mrlja. Široka pri vrhu, a onda se slijevala prema dolje u tri tanka mlaza.
Moja krv.
U glavi mi se zavrtjelo, a onda sam skočio na noge i izjurio iz sobe. Spustivši se u hodnik, primijetio sam da su ulazna vrata cijela. Okrenuo sam se prema vratima kuhinje. Čuo sam tihe glasove.
Ta mjedena kvaka mi se sada učinila stravičnom. Samo me onda dijeli od konačne spoznaje. Jedina prepreka između istine i zablude u kojoj sam možda bio.
Progutao sam, a onda grčevito stisnuo kvaku – i odgurnuo vrata.
Koljena su mi silovito zaklecala i zaljuljao sam se. Uhvatio sam se za okvir vrata kako ne bih potpuno izgubio ravnotežu.
Četiri su se para očiju okrenula prema meni.
Otac, majka, Anna i Eric.
Neozlijeđeni, netaknuti.
Svi su izgledali zabrinuto, ali odlučno. Sjeme sumnje u meni je počelo klijati, vukući se poput bršljana, obavilo mi je tijelo i ispunilo ga dvojbom. Ipak, činjenica da je Anna bila na sigurnom i da je Eric – Eric Crane – zaista ovdje, u meni je izazvala neopisiv osjećaj. Moj mentor, moj spasilac i prijatelj – vampir.
„Sjedni, Luke.“ Blago mi je naredio otac. Taj tihi glas, lišen snage, nagovijestio je nešto mračno, opasno.
Poslušno sam sjeo na stolac, pokušavajući otrgnuti pogled s Ericovog lica. Umjesto toga, pogledao sam kroz prozor. Nebo se mračilo. Satenska crnina se nadvijala nad nama. Bila je večer. Koliko sam dugo zapravo spavao?
„Ovako Luke,“ javio se Eric – napokon – nakon toliko vremena, „Noćas se dogodilo nešto vrlo važno. Tebe i Annu su napali vampiri. Ne bilo koji vampiri…“, počeo je zamuckivati, „nego izviđači, tragači.“
Pričekao je, ali kad je vidio da mi ništa nije jasno, nastavio je: „To su vampiri koji surađuju s čarobnjačkom…pa, u nedostatku točnijeg termina, organizacijom. Tražili su tebe i tvoju majku. I nažalost, pronašli vas. Točnije, traži vas Bellatrix Nightroad.“
Usta su mi se razjapila u užasnuto „o“. Sve mi je bilo jasno čim je izgovorio to ime. Jedno ime koje mi je moglo utjerati strah u kosti. Bellatrix je živa. Itekako živa. I odlučila je završiti posao. Ubit će mene i mamu.
Bio sam sasvim siguran da mi se na licu čitalo savršeno razumijevanje jer je Eric kratko kimnuo i nastavio: „Moramo vas sakriti. Otputovat ćemo, magijom, naravno, i zaštititi vas – „
Presjekao sam mu rečenicu: „ Mi? Tko mi? Tko će nas zaštititi? Nećete vi riskirati svoje živote – „
„Luke, nećeš umrijeti. Ne na taj način.“ Eric je beskompromisno zaključio. Bio je očito da to smatra riješenom stvari.
Mudro sam prešutio, ali sam naškubio usne i prekrižio ruke na prsima.
„Što je bilo s trećim vampirom?“ ipak sam upitao.
„Uspijevala sam blokirati njegove napade, ali nije mi dopuštao da mu se približim.“ Počela je Anna, „onda sam pobjegla i nekako nabasala na Erica…onda je Marco, zar ne? Onda je buljio u nas nekoliko sekundi, a zatim pobjegao. Vjerojatno je shvatio da su Edward i Victoria mrtvi…tako da nam sad i on visi za vratom.“
Prostenjao sam od nemoći, i pokrio lice rukama.
„Dakle, kamo idemo?“ upitao sam mrtvački.
„Pariz. Iz ovih stopa.“ Dočekao je Eric i ustao.
Prišla mi je majka i zagrlila me. To me zabrinulo. U tom je zagrljaju bilo previše brige. Previše nesigurnosti i straha. Kao da je posljednji.
„Vidimo se uskoro, Luke.“ Tvoj tata, Anna i ja ćemo se naći s tobom i Ericom za nekoliko minuta.“
„Svi idemo na druge lokacije“ pojasnio mi je tata, „da nas teže pronađu. Ako budeš u kakvoj opasnosti, što se neće dogoditi, samo ispali crvene iskre u zrak. Doći ćemo u pomoć za tren oka.“
Izašli smo iz kuće. Bio je već gotovo potpuni mrak. Eric mi je prišao i obavio moju ruku oko svoje podlaktice. Već sam zaboravio koliko su svi oni tvrdi…i hladni.
„Drži se čvrsto,“ upozorio me, „i kad ti kažem, reci: Sainte Chapelle. Može?“
„Sainte Chapelle. Sainte Chapelle. Jasno.“
Moji roditelji i Anna će očito poći iza nas, pretpostavio sam.
Onda je Eric rekao:“ Sad!“
„Sainte Chapelle.“ Čvrsto sam izgovorio.
Uz glasan zvuk buktinje, oko nas su liznuli zasljepljujući zeleni plameni jezici. Sklopio sam oči i na djelić sekunde prestao osjećati tijelo. Onda sam čuo kako zvuk pucketanja slabi. Osjetio sam hladan povjetarac u kosi, a onda sam otvorio oči.
Eric i ja smo stajali na svojevrsnom trgu. Okruživale su nas povezane zgrade, motreći nas, a ispred nas je stajala gotička zgrada, ističući se između ostalih. Sa strane je bila gotovo potpuno ostakljena, a s jedne strane se vidjela predivna gotička rozeta. Kontrafori su izgledali sablasno, zastrašujuće, iako sam oduvijek volio gotiku. Sainte Chapelle.
Na nebu je blistao srebrnasti mjesec. Cijelo je nepregledno, crno nebo bilo okupano srebrnom izmaglicom.Tako ga dugo nisam vidio. Vedro, bistro nebo. Bilo bi mi prekrasno u bilo koje drugo vrijeme. Sada sam se osjećao samo još ranjivije. Nesigurnije. Kao da me i odozdo nešto može napasti. Nebo je bilo opasno, prijeteće.
Onda se odjednom Eric pojavio ispred mene, kao da me štiti od nečega meni nevidljivog.
Zatim sam i ja primijetio. U sjenama okolnih zgrada se nešto micalo. Iz tame je odjednom izletjelo desetak stupova dima. Uz prijeteće hujanje su tresnuli o tlo, okružujući nas.
Pridošlice su bile odjevene u crno od glave do pete. Ali moja je pažnja bila usmjerena prema ženi. Lice joj je bilo vrlo lijepo, ali opasno. Piljila je u mene, a oči su joj se fanatično žarile.
Bellatrix Nightroad je razvukla pune usne u zlokoban smiješak.
|