Žaljenje
10: ŽALJENJE
Ležao sam na velikom krevetu od ebanovine, pokriven satenskim poplunom. Oči su mi prazno zurile u bijeli strop.
Nisam mogao spavati. Duhovi prethodnih sati proganjali su me opet i iznova. Adrian, tako običan, nedužan i drag dečko više nije bio tu. Pred očima mi je bljeskala slika zelene svjetlosti kako mu iz tijela čupa život. Sve se to zbilo tako brzo, tako jezivo okrutno. Ja sam bio kriv. Nisam ni mogao slutiti što će se dogoditi nakon mojeg bezobraznog prekida razgovora. Morao sam samo slagati, samo reći nešto, gdje je Emily, da ga ne dovedem u opasnost, ali bio sam preglup. Doveo sam ga izravno u smrtonosnu zamku…iz koje on nije izašao.
„Adriane, oprosti mi molim te, znam da se ljutiš na mene, ali molim te, molim te reci mi kako se zvao onaj dečko s kojim je Emily hodala.“ Mitraljeski sam izrekao, nadajući se da ovaj razgovor neće biti naročito neugodan.
„Ti znaš gdje je Emily?“ Upitao je srdito, ali sa znakovima zainteresiranosti.
„Da, znam i reći ću ti, obećajem, ali molim te reci mi kako se zvao, važno je.“
„Logan Jason. Tako mu je ime. Sad mi molim te reci…“
Odsjekao sam mu glas sklapanjem mobitela istovremeno kršeći još jedno obećanje.
Emily, koja mu je okrenula leđa, i ja, koji sam ga nesvjesno naveo da me dođe potražiti, obostrano smo dijelili krivnju za njegovu smrt. Iako je Logan izveo kletvu, bio je manje kriv nego mi…pogotovo ja. Ja sam bio najviše kriv za Adrianovu smrt. Krivnja me izjedala. Iz kuta mrtvih očiju, opet mi je potekla suza i kliznula niz blijedo lice na svilenu jastučnicu.
Po staklenom zidu je bubnjala kiša. Ne znam kako sam to uspio, ali u sljedećem sam trenu bio na nogama, poput zombija grabeći prema staklenim vratima koja su vodila na balkon. Lice mi je zapuhnuo hladni povjetarac sa sjevera. Lice su mi zasule sitne kapi kiše. Crno je nebo polako postajalo tamnosivo. Bližilo se jutro. Ušao sam natrag u sobu i prošao kroz vrata koja su vodila do mramornog stubišta, čiji je rukohvat bio izrezbaren od mahagonija. Spustio sam se niz stepenice dok su mi koraci odjekivali praznom tišinom. Našao sam se u predvorju. Velika, svijetla prostorija je izgledala potpuno spokojno. Više nije bilo krvi na podu ili krhotina stakla. Više nije bilo vampira, Logana ili..Adriana. Samo ja. Začuo sam šaputanje iza vrata nasuprot meni, pa sam produžio prema njima. Lagano sam ih gurnuo i našao sam se u blagovaonici. Za velikim staklenim stolom sjedili su Amy, Eric i Michael. Njihovi su pogledi bili upereni u mene. U njima se miješalo suosjećanje i žalost. Gledajući njihova predivna lica, preplavljena žalošću, činilo mi se da anđeli tuguju. Sjeo sam u najbližu stolicu i zagledao se u njih. Bilo mi je teško pomaknuti se, kamoli nešto izreći. Ipak, pokušao sam.
„Što…“ glas mi je bio promukao pa sam pročistio grlo, „što je s Adrianovim…tijelom?“
„Trenutno je na sigurnom.“ Blago je odgovorio Eric, „ Michael i ja smo lažirali njegovu smrt.“
To mi je odjeknulo u ušima. Lažirali su smrt. To znači da Adrianovi roditelji nikada neće saznati istinu. Nikada neće znati što se to točno dogodilo…znao sam da su ispravno postupili, ali nisam želio znati što su smislili.
Sklopio sam oči i blago odmahnuo glavom.
„Luke, nemoj se kriviti.“ Rekao je Michael, „nisi mogao znati…on je donio odluku, vjerojatno je znao gdje te je mogao naći.“
Njegove su riječi zvučale savršeno logično, ali ne i meni. Ja sam se koprcao u krivnji i grižnji savjesti.
Ipak sam kimnuo i upitao: „Što je s…s Loganom i…ostalima?“
„Mi smo sredili vampire,“ javila se Amy, gledajući me u oči, a meni je pogled na njezino savršeno lice pružao jaku utjehu. „ a Emily je ubila Logana nakon što je…no…“ ostavila je rečenicu nedovršenom.
„A zatim je otišla, zar ne?“ gorko sam upitao.
„Luke, osjećala je strahovitu krivnju, otišla je jer nije imala hrabrosti suočiti se s njegovim roditeljima.“
„Pa da…ali ja ću morati, zar ne?“
Znao sam da ću morati. Uskoro. Onda mi je pogled pao na kalendar koji je visio na zidu. Sav se taj užas zbio na Noć Vještica. Danas su Svi sveti.
Moji se roditelji nisu previše ljutili kad sam im rekao da smo Amy i ja gledali horore, pa da sam prespavao kod nje. Meni je laknulo, a i iznenadio sam se koliko sam dobro prikrio užas i tugu koji su se kovitlali u meni. Zatim su me pozvali da sjednem i priopćili mi da je Adrian pao s bicikla i slomio vrat, te da je preminuo.
* * *
Adrianova majka mi je neutješno ridala na ramenu, sopćući, jecajući, a njegov je otac prazno zurio u bijeli lijes koji se spuštao u mračnu, hladnu rupu. Oči su mi bile paralizirane, ali iz njih su se u potocima slijevale suze. Nisam mogao podnijeti blizinu njegove obitelji, blizinu groblja, blizinu njega u tom lijesu. Iz mračnog je neba lagano kapala kiša, natapajući blatnjavu zemlju oko nas. Lijes je nestao iz vidika, a na njega su lopatama stali sipati zemlju. Sa svakim muklim udarcem zemlje o lijes, Adrianova je majka ispustila jedan strahovit jecaj, koji je odjeknuo u pristojnoj tišini. Nakon što su svi položili vijence na grob, okrenuo sam se i odlučnim koracima stao grabiti prema izlazu iz tog groznog, mrtvog mjesta. Pogledao sam drveće, koje je se presijavalo u lijepim, toplim jesenjim bojama, i na trenutak mi se učinilo da sam spazio jarkocrveni bljesak u krošnji jednog javora, ali ponovo sam spustio pogled i rukom otro crvene oči, koje su sad već potpuno presušile. Ugledao sam crni luk od metala oko kojeg se omatao bršljan, prošao kroz njega i našao se izvan groblja.
Duboko sam udahnuo, kao da se spremam zaroniti. Zatim se golemi val krivnje srušio na mene, potopio me, i ja više nisam izronio.
|