Male švelje/Little stitchers
Početkom školske godine, javilo mi se je sedam djevojčica, koje su željele naučiti vesti. Cijelo prvo polugodište samo radile zajedno s velikim šveljama, što nam je bilo teško zbog malog prostora. Početkom novog polugodišta, odlučila sam s djevojčicama raditi posebno i tako je stari termin srijeda navečer, pripala malim šveljama.
Veliko mi je zadovoljstvo raditi sa njima, jer su preslatke. Rad sa njima mi je pravo osvježenje i zabava. Svaku sekundu neka me zove ... teta Goga ... teta Goga... i u tih sat i pol, moje se ime ponovi tisuću puta, ali mi to nije teško, nego mi čak predstavlja zabavu. Zapravo one sve govore da idu na pletenje, a ne na vezenje. Često ih ispravljam, ali mi to za sada ne uspijeva.
Prije tjedan dana kada smo pripremale izložbu, željela sam i njihove radove prikazati, jer mi je to izuzetno važno. Međutim to je bio težak pothvat. Sve su mi rekle da ne pokazuju nikom svoje radove, dok nisu gotovi. To me je toliko nasmijalo, jer su se ponašale kao velike. Sva moja uvjeravanja nisu urodila plodom i ja sam odustala. Koliko sam im u početku samo igli podjelila, pa konca i platna. Sve su gubile, a onda sm ih naučila, da moraju imati torbice u kojima drže svoje radove i da moraju paziti na igle i konce. Sada su super. Imaju torbice, koferčiće i sve je uredu.
Prije mjesec i pol sam im dala mustre, s narodne nošnje i to svima istu. Uglavnom počele su lijepo raditi i napredovati. Kada uspijem, poslikat ću njihove radove, na koje sam jako, jako ponosna. Zbog rada sa njima sam prestala pjevati u ženskom zboru našeg društva. Zadnji nastup mi je bio na Prigorskom danu, ali rad sa njima mi je draži od svega.
