|
|
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
savjeti vezani za bolji i zdraviji život kućnih ljubimaca
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
SPIRIT- Udruga za zaštitu životinja
Savez udruga za zaštitu životinja
Hrvatski kinološki savez
Prijatelji životinja
HRVATSKA UDRUGA ZA ŠKOLOVANJE PASA VODIČA I MOBILITET
MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, ŠUMARSTVA I VODNOG GOSPODARSTVA
DOBROBIT I PRAVA ŽIVOTINJA
DISCOVERY
NATIONAL GEOGRAPHIC
GEO
GLOBUS
JUTARNJI LIST
RADIO 101
VETERINARSKI FAKULTET
UDRUGA ZA ZAŠTITU DIVLJIH ŽIVOTINJA
VETERINARSKI INSTITUT U ZAGREBU
MOJ POSAO
POSAO HR
Volim zaviriti u njihov svijet:
kinkykolumnistica
choco
trillian
frederika s Tea House
pinkyeye
Guests
Counter
1 KLIKOM POMOZITE !!!!!
možete i glasati ako Vam se svidi :
Design: Lucija [d]
Photo: ByLaura
Hosting: Tinypic
Šok je poremetnja perfuzije, poslijedično tome, terapija se temelji na nadoknadi tekućine. Nakon utvrđivanja gdje leži deficit tekućine, treba odabrati vrstu ili vrste tekućine kojom ćemo korigirati hipovolemiju. U odabiru vrste tekućine, korisno je služiti se pravilom « zamijeni slično sličnim », odnosno nadoknaditi najsličnijom tekućinom onoj koja je uzgubljena. Na raspolaganj u su nam tri osnovne grupe: kristaloidi, koloidi, krv i krvni pripravci.
Kristaloidi
Kristaloidi su otopine čestica male molekulske težine u vodi. One po svom tonicitetu mogu biti izotonične, hipotonične i hipertonične s krvlju. Također, po svom elektrolitskom sastavu, kristaloidi se dijele na balansirane i nebalansirane otopine. U odnosu na pH se dijele na puferirane i nepuferirane. Kristaloidi se
mogu davati sami, ali 80 % volumena kristaloida apliciranog u intravaskularni prostor već za sat vremena završava u intersticijalnom prostoru, čime izaziva tkivni edem i tako dodatno otežava perfuziju i smanjuje oksigenaciju ciljnih tkiva, umjesto da ih poveća. Zbog toga kristaloidi su idealni za korekciju dehidracije, ali ih ne treba davati same kod nedostatne perfuzije, nego ih je dobro kombinirati s drugim otopinama.
Posebnu skupinu kristaloida čine oni kojima je u različitom postupku dodana glukoza. Uvijek valja imati na umu da glukoza sudjaluje u tonacitetu otopine, ali da ju inzulin brzo povlači u stanice, pa tako 5%-tna otopina glukoze u vodi, koja je u početku izotonična, vrlo brzo postaje hipotonična, odnosno nakon izdvajanja glukoze ostaje čista voda. Glukosalina je po svom tonicitetu najprije hipertonična, a nakon što inzulin izdvoji glukozu, ostaje izotonična fiziološka otopina.
Uporaba glukoze u terapiji šoka se pokazala nepovoljnom. Naime, danas se smatra da je hiperglikemija u intenzivnim pacijentima štetna, jer pogoduje pojavi komplikacija takovih pacijenata. To se objašnjava činjenicom da kod pacijenta koji su u hipoperfuziji dolazi do bakterijske translokacije iz probavnog trakta u sistemski krvotok, a povećana koncentracija glukoze u krvi takovih pacijenata pogoduje razmnožavanju translociranih bakterija i promiče razvoj sepse. Osim štetnosti hiperglikemije, dodatni je problem tonacitet takovih otopina. Naime glukosalina je u početku hipertonična, a 5 % otopina glukoze u
vodi je nakon što inzulin izvuče glukozu iz otopine hipotonična. I hipertonične i hipotonične otopine smanjuju dugotrajno preživljavanje pacijeneta u šoku, pa se danas više ne preporučuje uporaba otopina glukoze u nadoknadi tekućina kod pasa. Jedina iznimka od ovog pravila su hipoglikemični pacijenti, ali se kod njih korekcija hipoglikemije vrši 25 – 50 %-tnim otopinama glukoze u bolusu, uz strogi monitoring koncentracije glukoze u krvi. Razvoju hipoglikemije osobito su skloni štenci, jer kod njih nije dobro razvijen mehanizam održavanja euglikemije.
Koloidi
Koloidi su otopine koje sadrže velike molekule i kojima je svrha da se za razliku od kristaloida ostanu u intravaskularnom prostoru. Koloidi restituiraju onkotski tlak i predstavljaju sintetičke plazmaekspandere. Oni su osmotski aktivni i zbog toga dodatno navlače na sebe tekućinu. Zbog toga se aplikacijom sintetičkih koloida postiže ječe i dugotrjnije povećanje intravaskularnog volumena. Sintetički koloidi se nikada ne daju sami, uz njih se uvijek daju i kristaloidi. Izlučuju se putem bubrega, pa je potreban osobit nadzor kod aplikacije koloida pacijentima sa oliguričnim ili anuričnim zatajenjem bubrega. Glavna svrha aplikacije koloida je povećanje onkotskog tlaka i zadržavanje tekućine u intravaskularnom prostoru, pa je najsigurnije koristiti otopine koloida sa njavećim molekulama (hetastarch). Dekstrani se ne smiju davati kod koagulopatija, jer ih dodatno pogoršavaju. Inače u organizmu 70 % onkotskog tlaka čine albumini, a kako je njihova molekularna težina 70 kD, kod hipoalbuminemije, osobito izazvane propustljivošću endotela krvnih žila nema smisla davati tekućinu koja se ssastoji od molekula manjih ili slične veličine (npr. Dekstran 40 (40 kD), nego samo one koje sadrže velike molekule (hetastrach 200 - 450 kD).
Krv i krvni proizvodi
Puna krv se daje životinjama kojima je hematokrit niži od 19 %, osobito ako se radi o akutnom gubitku krvi. Krvna plazma se mora dati životinjama kod kojih je do gubitka intravaskularnog volumena došlo zbog koagulopatije, jer plazma sadrži u sebi faktore koagulacije.
Albumini
Albumini se nadoknađuju psima aplikacijom humanih albumina, a željenom koncentracijom albumina se obično smatra donja fiziološka vrijednost (25 g/L).
NAČINI GUBITKA TEKUĆINE
Načini gubitka tekućine su: povraćanje, proljev, poliurija, povišena temperatura, dahtanje, krvarenje, gubitak u intersticij ili tjelesne šupljine. Određivanje količine tekućine za rehidraciju se vrši tako da se ukupna količina tekućine koju treba dati 24 sata i to tako da se zbroji deficit tekućine (postotak dehidracije pomnožen sa tjelesnom težinom i konstantom koja iznosi 10) sa dnevnom dozom održavanja (50 ml po kilogramu tjelesne težine) i aktualnim gubicima (u mililitrima). Kada se taj zbroj podijeli sa 24 sata dobije se broj mililitara na sat. Procjena aktualnih gubitaka je donekle jednostavna ako se radi o vidljivim gubicima kao što je povraćanje, proljev ili krvarenje, dok je dosta teška ako se radi o tzv. nerazumnim gubicima kao što je slučaj kod temperature ili dahtanja. Procjena takovih gubitaka je neka vrsta znalačkog pogađanja, ali kako se radi o dehidraciji bez poremetnje perfuzije, doza tekućine se slijedeći dan može korigirati, ako se uoči da je dato previše ili pak premalo tekućine.
Ostali lijekovi kod terapije šoka
Cilj terapije tekućinom u šoku je uspostaviti valjanu perfuziju bez upotrebe vazopresora. Kvalitete pulsa ili amplituda pulsa je u svezi sa udarnim volumenom i nije u dobroj vezi sa arterijskim tlakom. Zato tlak krvi ne možemo pouzdano procijeniti digitalnom palpacijom na perifernim arterijama. Pacijentima u šoku, vazopresori ne mogu obično pomoći, jedino kod hipotenzije (ustanovljene direktnim ili indirektnim mjerenjem krvnog tlaka), koja može biti prisutna i nakon nadoknade tekućine. Ako se ipak odlučimo koristiti vazopresore, sredstvo koje koristimo mora utjecati minimalno na periferalnu vazokonstrikciju, kao što su : dobutamin (5-15 mg/kg/min) ili dopamin (3- 10 mg/kg/min) uz naravno monitoring krvnog tlaka.
Antibiotska terapija se koristi kod pacijenata u šoku gdje je prisutna bakterijska infekcija kao što su septički šok ili penetrirajuća trauma. Također antibijotike primjenjujemo u šok terapiji zbog translokacije bakterija iz crijeva u krvotok. Iako nije prisutna infekcija, upotrijebit ćemo antibiotike kod pacijenata kod kojih je prisutna povišena temperatura, ako imaju krvavi proljev ili kod povećanja ili smanjenja broja neutrofila.
Suzbijanje metaboličke acidoze. Hipoksija tkiva uzrokuje hipoenergozu i anaerobni metabolizam, što za posljedicu ima razvoj metaboličke acidoze koja značajno remeti hemodinamiku. Zbog anaerobnog metabolizma povećava se koncentracija mliječne kiseline koja prelazi u vanstanične prostore, gdje se disocira na vodikov ion i laktat. Disocijacijom u krvi bitno se smanjuje lužnatost. Količina laktata u krvi odraz je poremećene perfuzije tkiva i pokazuje neravnotežu između njegve tvorbe i razgradnje. U liječenju metaboličke acidoze treba uspostaviti aerobni metabolizam, jer u protivnom će životinja uginuti iako održavamo pH krvi normalnim. Kod lakših stupnjeva šoka metabolička acidoza se nakon nadoknade tekućine, normalizacije mikrocirkulacije i bubrežne funkcije sama regulira. Metaboličku acidozu možemo normalizirati sa primjenom natrijeva bikarbonata. Poželjno je utvrditi i koncentraciju serumskih elektrolita, te potom korigirati acidobazni status.
Kortikosteroidi su se koristili u terapiji šoka ali novija istraživanja uporabu kortikosteroida u liječenju šoka ne preporučuje. U terapiji šoka zbog osnovnog problema perfuzije, odnosno i nedostatne dostave kisika do ciljnih tkiva, najvažnija dodatna terapija je aplikacija kisika. Također, bol pogoršava simptome šoka i produbljuje ga, pa je kontrola boli putem analgezije i sedacije od vitalnog značenja za održavanje kardiovaskularne funkcije i mentalnog statusa pacijenta (odabir preparata je individualan i ovisi o slučaju).
Darija Stipić, dr.vet.med.
