...you know you're right....
I would never bother you
I would never promise to
I would never follow you
I would never bother you...
Never speak a word again
I will crawl away for good
I will move away from here
You won't be afraid of fear...
No thought was put into this
Always knew it would come to this
Things have never been so swell
I have never felt this well...
I have never felt so frail
I have never failed to feel
I have never felt to feel
I have never failed to fail
Pain!
You know you're right...
I'm so warm and calm inside
I no longer have to hide
Let's talk about someone else
Sterling silver begins to melt...
Steaming soup against her mouth
Steaming soup begins to melt
Nothing really bothers her
She just wants to love herself...
što da mislim...što da osjećam...što da radim kad mi se stvarnost toliko isprepliće s mojim željama..ali zvijezda padalica kojom sam zaželjela želju još nije stigla na cilj...ili ga uporno izbjegava...
koliko čovjek zapravo može prešutjeti, zatomiti u sebi, pretvarati se da je neprisutno i kad je sveprisutno...koliko dugo može gutati grč koji ga cijelog obuzima... i koliko iznenađenja može podnjeti...i koliko dugo ću se vrtjeti u krug, razapeta između želja i mogućnosti...snova i stvarnosti..
sreća je relativna stvar, kao uostalom i sve ostalo...
hesse je rekao da svaki čovjek može među trnjem i kamenjem pronaći svoje cvjetiće sreće...i ja ih pronalazim, samo što su svi isti i svi isto mirišu...koliko ću još čekati da mi do osjetila dođe neki nov, egzotičan miris....
očajavam li? ne... nije mi u naravi.. samo..ah.. ponekad je teško gledati druge i pokušavati se veseliti njihovoj sreći.. ponekad je teško znati da si zamjenjiv...al to tako mora biti...
željela bih da mi se dogodi nešto što će prevrnuti cijeli moj svijet naglavačke.. nešto što će me izbaciti iz takta.. izvući iz ove, nazovimo tako, monotonije ugodnosti u koju sam se zakopala...no i to je kriva samo moja težnja za boljim, većim, uzvišenijim...
trebam li se žaliti? ne.. samo ponekad osjećam neodoljivu potrebu da se osamim.. da kroz pojedine dane živim samo sa sobom i svojim mislima...da kroz drugačiju atmosferu spoznam neke stvari..ali, ne mogu, ne želim...
hm, žao mi je samo što ponekad malo držim do stvari koje imam (ne u materijalnom smislu, i ako se uopće može reći da se to može posjedovati) a istovremeno se pitam.. čemu uspoređujem tuđe živote s mojima, zar mi nije dovoljno dobar...
i pomalo mi se stvari koje sam zamišljala ruše kao kule od karata, ali gradim nove.. jer, bar u mašti mogu imati sve što želim....
i na kraju postavljam si pitanje... bi li i onda, kad bi dobilo to što silno želim (nedefinirano),bila potpuno sretna? ili bi mi neka druga sitnica nedostajala do potpune sreće? hm, dali uopće postoji pojam poput apsolutne sreće? i jesam li ja sad nesretna? ne, ni najmanje...
.............................ne znam dal razumiješ, ali volim te........................
26.02.2007. | 00:24 | 16 K | P | # | ^
...za esmu...
ne računaj na mene
ne računaj na mene
danas je kišilo
i sutra će
kaze radio
loše vrijeme za nas rajske ptice
malo slatkog šećera za vene
gadno stoje stvari moje luče...
ne računaj na mene
ne računaj na mene
esma i ja
dva osvojena andjela
84. se vuče
o moj bože kakvo grozno vrijeme
gadno stoje stvari moje luče...
ne racunaj na mene
ne racunaj na mene
ipak lijepo je bilo te godine
kiše su stale zbog nje
lale su cvale zbog nje
ruže mirisale
zbog nje
zbog esme...
hm, imala sam saobraćajku... nije važno ni mjesto ni vrijeme, ni sudionici, važna je enormna sreća koju smo imali....toliko slitnih slučajnosti koje su dovele do toga da se nikome nije ništa ozbiljnije dogodilo...da nije bilo tako..ne želim opće misliti na to...
hm, zanimljivo je kako uopće ne osjećaš strah u trenutku sudara, nego tek poslije, kad se živci smire i kad razmisliš što se sve moglo dogoditi...u trenutku sudara, imala sam osjećaj kao da sanjam, kao da moj duh sve to gleda s visine, totalno nestvarno... i prva prokleta pomisao kad nakon udara, kad sam ustanovila da sam pri svijesti i da mi nije ništa strašno, je bila:"jesu drugi dobro, molim vas samo neka su oni dobro..." i "jebemu di su mi naočale..".. to dvoje, i tek onda kad sam osjetila mlaz krvi koji mi teče niz glavu, shvatila sam da me nešto boli... ali, čudo božje i nakon što sam uhvatila 2 šake svoje krvi nije me bilo strah... nije...samo sam zatražila maramicu.. totalno smireno...živci su titrali, riječi nesuvislo izlazile, gledala sam uokolo jesu li svi dobro...
i čudno je kako nisam osjećala strah, čudno... samo sam molila da svi drugi budu dobro.. tek me drugo jutro zgrozila činjenica da sam zapravo mogla poginuti... i ja i svi, da su okolnosti bilo malo drugačije...
i što misliš nakon svega.. ne znam, pokušavam zaboraviti, ali opet fascinira me ta činjenica da se nisam tada prestrašila....i još uvijek mi je sve nestvarno....i nikoga ne krivim zbog toga... što se dogodilo dogodilo se i sad točka na to..
ali ipak, toliko sam mnogo mislila o svemu tome... pomislila sam kolikim osobama zapravo nisam rekla pola toga što mislim o njima, da možda neću imati vremena... al opet znam da sam u dubini možda dosta velika kukavica pa se izgovaram frazama.. nije vrijeme za to, ne bi shvatili...uvijek ista frazologija... neznam.. totalno mi je zbunjujuće ovo....i još uvijek sam preveliki papak da nekom velim da ga volim, al opet... sumnjam da bi njemu to bilo važno tako da ću ja i nakon ovog još uvijek čuvati ključ šutnje...
pitala me mama, jesam li to doživjela kao opomenu od boga... da je ona puno mislila na to...hm, a zašto, čemu bi mi to trebala biti opomena...dal nekome nešto loše činim? ne vjerujem i to je to...pa po toj logici kažnjavanja bi svi grešnici trebali automatski dobiti kaznu na ovom svijetu a ne na drugom...ne vjerujem... splet okolnosti.. netko bi rekao da nema smisla, al možda i je smisao u besmislu.. i sve mi je totalno kaotično... nije da nisam prije razmišljala o tome, daleko od toga, al kad neke stvari proživiš iz prve ruke... nije baš svejedno...
jesam li doživjela khatarzu.. ne...jesam li doživjela otkrivenje.. ne....
pa što onda zapravo sam izvukla iz svega ovog? da i dalje živim život punim plućima, da i dalje govorim što mislim.. prekratko je da bih cijeli život glumila...prekratko..
i jedva čekam da vidim sve one do kojih mi je stalo da ih zagrlim i da im velim da mi je drago što su mi prijatelji.. samo to... sve ostale riječi bi bile suvišne... i nemogu podnjeti pomisao da neke osobe nikad više ne vidim.. zato čuvajte se...
i tako.. nebih htjela da mislite da me to nekako ozbiljno potreslo.. makar je to čudno jer bi trebalo... trebalo bi me opterećivati misao na to...a ne... zapravo uopće više ne razmišljam toliko o tome... samo na razna pitanja koja su se izvukla iz toga... hm, možda sam ipak karakterno jača nego sam mislila...i čudna sam si sama sebi... al eto to sam ja... i nije se ništa bitno promjenilo u mom životu.. ništa o čem nisam prije mislila... jedino što ne mogu pisati matematiku i to me živcira...
i iz svega proizlazi pitanje.. jesam li nezahvalna? al pitam ja vas, kome bi se trebala zahvaliti... sudbini, sreći, slučaju, bogu? zašto da mislim da je to prst sudbine kad vjerujem da sama krojim svoju sudbinu?
ne smatrajte me nezahvalnom...samo smatram da smo imali sreću u nesreći.. samo to.. ali da ću ja obilaziti oltare i zahvaljivati se na tome.... na žalost, preko svojih principa neću gaziti...glupo možda? možda... al kao ni ja vas, nema me nitko pravo osuđivati.....
...samo jedva čekam da sve vidim...
...samo to...
........................neznam dal razumiješ, ali volim te..............................
18.02.2007. | 15:39 | 7 K | P | # | ^
...sorrow...
The sweet smell of a great sorrow lies over the land
Plumes of smoke rise and merge into the leaden sky:
A man lies and dreams of green fields and rivers,
But awakes to a morning with no reason for waking
He's haunted by the memory of a lost paradise
In his youth or a dream, he can't be precise
He's chained forever to a world that's departed
It's not enough, it's not enough
His blood has frozen & curdled with fright
His knees have trembled & given way in the night
His hand has weakened at the moment of truth
His step has faltered
One world, one soul
Time pass, the river rolls
It's not enough it's not enough
His hand has faltered
And he talks to the river of lost love and dedication
And silent replies that swirl invitation
Flow dark and troubled to an oily sea
A grim intimation of what is to be
There's an unceasing wind that blows through this night
And there's dust in my eyes, that blinds my sight
And silence that speaks so much louder that words,
Of promises broken...
kad procitas stihove poput ovih,puno stihova drugih pjesama postaje isprazno...samo sam to htjela reci...zapravo svaki bi komentar bio suvisan, jer svojim prezentiranjem onoga sto mislim da ti stihovi zapravo jesu samo blatim genijalnu ideju....blatim bit svega... tako da necu vise ništa napisati.. samo cu pustiti da me riječi i krajnje neobična muzika ponesu.. kamo.. ni sama neznam, gdje će me dovesti... vjerojatno do novih pitanja... i mnogo, mnogo mogućih odgovora...
znate što je za mene dobra knjiga? kad ja zapravo ne mogu odmah dokučiti koja je poanta svega... kad ja moram skroz ući u atmosferu knjige da bi mogla pratiti radnju...kad ne mogu ispustiti tu knjigu iz ruke...kad još danima poslije razmišljam o napisanome....
evo pročitala sam lektiru... albert camus...stranac... i knjiga mi se jako sviđa...svaki komentar bi isto bio suvišan, iz razloga da je camus napisao štivo koje mei još uvijek nije potpuno jasno, koje ću vjerojatno još par puta uzeti u ruke i prolistati i zaustaviti se na najzanimljivijim djelovima...zadnje tri stranice cu procitati još par puta... i zaista ponekad se divim takvoj genijalnosti pisane riječi...
..."Ali me on presječe u riječi i zapita kako zamišljam taj drugi život. Tad povikah :- Život u kojem bih se mogao sjećati ovoga ovdje!"...
bezobrazno je reći da sam ja to isto mislila mnogo puta jer jednostavno smatram da nikako ne mozemo u potpunosti misliti i osjećati kao neko drugo živo biće... ali da sam se veoma približila tom uzviku: "život u kojem bi se mogao sjećati ovoga ovdje!".. to jesam...
probat ću pročitati još nešto od camusa da vidim dal i njega mogu strpati u istu ladicu sa hesse-om...
coelho je dobar ali nije mi baš toliko dobar.. genijalan... sljedeće što si želim posuditi je "sto godina samoće" od marqueza i "tako je govorio zaratrustra" od nietzschea.. imam osjećaj da bi se oni mogli pridružiti hesseu u ekipu...
to bi bilo to.. pozdrav...
......................možda ne razumiješ, ali volim te...........................
09.02.2007. | 00:35 | 16 K | P | # | ^
...kada padne noć...
Ja živim na slepom koloseku,
prošli su svi moji vozovi.
Čito sam danasnje novine,
nisu izvuceni moji lozovi.
Sunce izlazi i zalazi,
sve je kao i obično,
kada o tebi ne razmišljam,
stvarno se osećam odlično.
Nisam dripac i probisvet,
i ni zbig čeg nije me stid,
imam svoj mali svet
i okolo njega kineski zid.
A kada padne noć,
ja zovem upomoć,
jer tebe nema tu.
I svaki novi dan
ko smrt je dosadan,
jer tebe nema tu...
jeste li ikada podigli pogled prema nebu za vedre ljetne noći? jeste li se ikada iskrali van iz kuće i sjeli na tlo i gledali nebo? i jeste li ikada spoznali bijednu ništavnost našeg postojanja u odnosu na kretanje zvijezda? ja sam se toliko puta osjetila ništavnom pred veličinom svemira... nisam čak ni prašina prašine...koliko puta sam nemoćno gledala veličanstvenu rapsodiju noći... koliko puta sam patetično pomislila da sam ništa....
za noći punog mjeseca, neka vražja sila mi neda spavati.. kao da me zove, kao da govore: kad umreš, spavat ćeš... ovo je bilo skroz apstraktno i netipično za mene...koliko puta su mi se oči ispunile suzama dok sam ljeti gledala zvijezde i promatrala krijesnice oko sebe...zbog čega? neznam... jednostavno me nepojmljiva veličanstvenost prirode svu obuzela....jer mjesec je bio tu i bit će još mnogo, mnogo godina poslije mene...
miriše, miriše na kišu, a nebo je vedro... vidi se mars... kad sam bila djete, uvijek smo znali kad koji komet pada, kad se vidi mars kad venera, a kad je pun mjesec... i onda bismo oduševljeno dogovarali sastanak pod zvijezdama... nas 4-5 i gledali određeni objekt...i uživali.. i čak smo onda, kao djeca kad si sam sebi najvažniji, osjećali ogromno strahopoštovanje i čežnju... čežnju za onim što nikad nećemo saznati...i boli ljudi, boli kad se sjetim tih dana... kad nam je iščekivanje noći bilo poticaj da izdržima nama nesnosan dan.. ah gdje su ti dani, gdje su ti trenuci koji su tako posebni da nikada ne bi smjeli proći... i puko sjećanje na njih uvreda je...
studen, osjeća se studen.. ali ja i dalje idem, šetam... prijatelj mjesec i ja... i moje misli... ponekad se pitam je li svima ovako kao meni, kad imam toliko užasno puno emocija u sebi da ne znam kud ću s njima? kad imam osjećaj da mi treba knjiga u koju bi ih upisala i da tamo ostanu... ravnica, mrak i lajanje pasa...i interpersonalne rasprave... i opet pogled u nebo... gdje mi je granica? svemiru i mojim mislima.. oh da, ja znam... kad prestanem misliti, prestat će i moje poimanje svemira...
bojim li se smrti? neznam... kad samo pomislim na svo vrijeme što je proteklo, i na svo vrijeme koje još mora doći, mislim da sam nesposobna zapravo pojmiti vrijeme... bezgraničnost...ne bojim se.. osjećam se žalosno... tako žalosno, što mi je dano tako malo vremena ovdje a toliko pitanja i osjećaja.. toliko neodgovorenih pitanja....tako malo...žao mi je kad se sjetim vremena koje bi trebalo doći iza mene... žalim za tim....nitko ne bi želio umrijeti, pa ni ja... žalim što ću se morati rastati od ovog svijeta i jednostavno se pretvoriti u nj.... što će ostati nakon mene... spomenik kojeg ja neću, a nakon toga prašina...kako su teške ove misli na koje nikad, nikad neću smoći odgovora... vjerujem li u život poslije smrti? ne... kad mozak odumre tu je kraj.. nema pakla ni raja... naš život može biti oboje, ovisi kako se postavimo.. bijedna je to utjeha... moj mi razum brani to vjerovati.. za to treba imati vjeru... bez dokaza.. ja je nemam...
žalosno je što već sad razmišljam o tome... što uopće razmišljam o tome.. ali danas -sutra je moguće da me više nebude, a toliko će riječi ostati neizgovoreno...
teško je misliti na to...
možda nisam zaslužila ono što želim više od svih zvijezda na nebu....možda nisam....
i opet osjećam se tako beznačajno u moru ličnosti.. 6 milijardi ljudi.. što su oni meni, a što ja njima... i hoću li nekome biti dovoljna samo ja... tko zna? ja sigurno ne... ponekad samo želim reći sve, sve što mi je na srcu ali ne mogu, ne pronalazim riječi... i samo kad se ne bi osjećala tako običnom, tako nadomjestivom... al i to treba proći.....
ah....
Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
tko bi to bolje znao od krleže....
i tako to je sve od mene...
ali ne i za mene....
.............................ne znam dal razumiješ, ali volim te........................
05.02.2007. | 00:47 | 12 K | P | # | ^
...kad hodaš....
Večer ne miriše na rakove i školjke
Mesec je bleda fleka boje cimeta
Uzimas cipele za šetanje kroz snove
Ulica voli ritam tvojih koraka
Vetar se provlači kroz nepoznate reči
Asfalt se miluje sa tvojim štiklama
Suviše mekan da bi mogao da spreči
Ovo je veče puno tvojih tragova...
Kad hodaš ne zastajkuješ
I zemlju ne dodiruješ
A mene ne primećuješ
I uporno se trudiš
Da me prode požuda
Jos drhtim od tvog pogleda
Iz nekih starih razloga
Ne mogu da se sredim...
ovo će biti kratki post... želim samo reći da nisam nesretna.. ni u kom slučaju.. ovo su samo poneki fragmenti mojih razmišljanja... nisam nesretna osoba, veselim se svakom danu, svakom živom biću i nadasve životu.. vjerujem da i vama kao i meni ponekad samoća predstavlja zaklon i utočište, čak i onda kad bol zgrabi svaki dio mojeg ja...
mogu se smijati sebi, drugima, sjećanjima i svojim bolima jer kao što znamo sve je prolazno...jedino ponekad me uhvati nostalgija i želja za nečim što nemam i uopće se ne obazirm na ono što imam.. a imam mnogo...
mnogo sreće i veselja... jedino znate što je svojstvo crne boje? kad kapne u čašu čiste vode zamuti je.. samo jedna kap.. eto, to je najbliže što može opisati moja razmišljanja, tuge i probleme...možda jer se jednostavno svemu prepustim... zato jer sve uzimam k srcu... i kad volim, nije bitno kako, volim do kraja... jednom kad si moj prijatelj to ćeš uvijek ostati, makar samo tu...jer nemogu prezirati nekog koga sam jednom voljela...i toliko puno osjećaja imam za sve.. toliko sam empatična...
realna osoba? hm.. da, al tko zna dal se samo skrivam iza toga? neznam, vidjet ću...
i samo želim pozdraviti sve koji su mi srcu dragi.. koje cjenim, poštujem i volim.. takvi će se prepoznati u ovom pozdravu...volim vas...volim te...
i tako.. ne brinite se za mene.. sa svojim bolima sama moram izlaziti na kraj, a dosta sam jaka da sama isplivam iz melankolije....i sa svojim razočaranjima.. i prihvatiti ono što ne mogu promjeniti...
bila sam jučer u zg. na izložbi codex atlanticus... zbirci leonardo da vincijevih spisa...čovjek je bio genije... u 15.st. izmisliti sve to.. uopće s tako malim mogućnostima razvoja biti toliko ispred svog vremena.. to je istinski ljudski um.. i onda ja sebe smatram pametnom? danas uz takva saznanja i uz takve mogućnosti napredka, nisam mu ni do malog prsta...i osjetiš se toliko beznačajnom... ali opet, nisam deprimirana time....znam da se nikad neću zadovoljiti svojim znanjem, i da ću uvijek težiti višem i boljem i da ću za 20 god sigurno znati trostruko više nego danas...
samo želim reći, skidam kapu....fascinirana sam....
to bi bilo to...
02.02.2007. | 23:14 | 5 K | P | # | ^
