...mjesto za mene...
ti zbog mene,
ja zbog tebe,
pitam se,
ima li te uopće...
ili me vuče svojoj blizini
strah od voljeti,
s tim još mogu
biti voljen,
može me izbrisati...
stoji netko usred mene,
čistom voljom dodjeljen,
tko me bira svog za sebe,
sve što nosim kupuje...
sad sam spreman da se bacim
pod korake tog sna...
ima li tu mjesta za mene,
sasvim mala rupa je
dovoljna
da se ušuljam u tebe...
previše zaokupljen
krletkom koju gradim,
po skrivečki, super tajno
dok te hranim svojom gladi...
jer sve je nevažno
sasvim sigurno
pored tebe
svaki će refren
pasti u vodu...
danas imam onaj kratki glasić u glavi koji veli da neke stvari je bolje ne napisati, ne zbog drugih, a ne, nego zbog sebe...da je neke stvari bolje zametnuti u ladicama sjećanja...
osjećam se tako razapeta između želja i mogućnosti...i nadasve očekivanja...čak ne mojih...nije li i to nepošteno? nije li nepošteno ne biti sebičan?
i sasvim malo, ali strašno osjetljivo zrnce straha bubri u mojoj nutrini...
dođe mi da pobjegnem...kad bi se moglo...
sjeta me danas neka ulovila...tak bezveze mi je taj mlačni osjećaj....ne znam na koju stranu prijeći, ne znam dal bih trebala biti sretna ili žalosna....
tommorow never come, until it's too late...
što učiniti kad uđeš u slijepu ulicu, a mostovi su porušeni...???
što učiniti kad toliko želiš da je život lijep, ali shvatiš da trune u svojoj ljepoti...???
što učiniti kad...kad...kad...su sve kockice na mjestu, a ne daju cjelinu....
što učiniti kad si pomalo izgubljen, pomalo lutaš marginama sjećanja, pomalo žudiš za nečim, a naveliko si ograničen granicama stvarnosti, granicama tuđih osjećaja, i granicama svojih iluzija...
no to je tema za moje interpersonalne rasprave...
bilo je rano jutro tada
kad je ostavio sve,
čulo se samo kako ptice pjevaju,
onda je stajao jos dugo
s druge strane ulice,
pustio suze da se same slijevaju...
na ove stihove odjekujem svojim sjećanjima na ne tako davne dane....bilo je zaista teško ispisati posljednju stranicu dnevnika i zaključati tu eru mog života u te listove...a još je teže othrvati se želji za povratak na staro kad se dogodi osmijeh u prolazu...
zaista, sve sam ostavila..a što sam dobila..eh..to ću znati kod sljedeće zaključavanja sjećanja u listove...
i grijem dlanove na svijeći, kad ionako, večeras ne mogu ništa drugo zagrijati...
i mislim, i mislim...
i želim...
..........................ne znam dal razumiješ, ali volim te.........................
30.06.2007. | 02:38 | 35 K | P | # | ^
...uzalud pitaš...
Uvijek su bile tako nevine,
te tvoje crne oči k'o da nikad neće proći,
Ljubavne igre one ne vide
i nikad neće moći sve dok samo strah ne ostane...
Zar si stvarno mislila da je sve to igra
Što sam ja zbog tebe sam,
A što ćeš sada kad si stigla do zida
(pogledaj kakvo vrijeme se sprema)
A doma nema goluba da te miluje...
Teške se kiše spremaju
Kroz tvoj se prozor samo jablani vide,
Nad gradom munje sijevaju
Uzalud pitaš ko ide...
Uvijek su bile tako nevine
Te tvoje crne oči k'o da nikad neće proći,
Ljubavne igre one ne vide
I nikad neće moći sve dok samo strah ne ostane...
Stari stražari drijemaju
Kroz tvoj se prozor samo jablani vide,
Daleki momci pjevaju
Uzalud pitaš ko ide...
U daljine, u planine, uz kapije, kroz kapije
Ugasi sve, budi vesela jer ljubav je za nas tek počela...
ponekad, samo ponakad se osjećam ovako...ovako...mutno...
samo ponekad, kad imam premalo vjere u sebe...
Why did you throw the Jack of Hearts away?
It was the only card in the deck that I had left to play...
ne da mi se boriti kad ni sama ne vjerujem u uspjeh....
ljudi su skloni krajnostima...
i dovoljan je samo jedan stih...
i samo jedno prisjećanje...
i spoznaja...može se...
i unatoč svemu...može se...
i samo jedna misao...
bilo je rano jutro tada
kad je ostavio sve,
čulo se samo kako ptice pjevaju,
onda je stajao još dugo
s druge strane ulice,
pustio suze da se same slijevaju...
ja bi mogo da mogu,
ja bi znao da znam...
i zona sumraka...
...........................ne znam dal razumiješ, ali volim te........................
22.06.2007. | 22:45 | 20 K | P | # | ^
...štafeta...
evo uzeh malo vremena da ispunim ovu štafetu..
neki bolji postovi svijetlo dana će ugledati drugi put..
5 stvari o meni (nisam sigurna o čemu bi pisla stoga ovako):
1. Volim čitati
2. Ne volim stavljati srce na dlan ( poprilično introvertirana)
3. Postoje osobe za koje bih puno žrtvovala
4. Smatram da je život... (san, more, lijep)
5. Ne mogu se opisati u 5 natuknica
5 rečenica o meni(napisah ih gore, ali to je očito trik):
1. Osjećala se nad proplankom sumračna ljepota samoće.
2. Rušimo se vječno, naš je put bez dna i padanje bez glasa.
3. Čovjek - kako to gordo zvuči.
4. Osjećam da lutam kroz terase svijesti, nešto se u meni dijeli.
5. Jer umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, a ni živjeti nije baš novije.
ili/ili
na ovo ne želim odgovoriti, jer ništa nije tako jednostrano...ništa nije tako lako odlučljivo...;))
4 pitanja (volim intervjue):
1. Moj savršen dan?
Svaki moj dan je savršen.
2. Što me na ljudima prvo privuče?
Izgled ( a što bi drugo i moglo, na prvu loptu).
3. Koje me stvari na ljudima živciraju i smetaju?
Ovisi o vremenu, raspoloženju, osobi...
4. Da moram birati, bih li izabrala ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu kraj sebe ili čovjek koji nema novac, a ima pokraj sebe voljenu osobu?
Već rekoh da stvari nisu tako jednostavne... život se ne sastoji samo od novca i ljubavi...zanima me omjer drugih stvari koje ti ljudi dobivaju...no na to bi se dalo naveliko i naširoko raspravljati, a ne želim zalaziti u te vode...
štafetu proslijeđujem:
onome tko ju želi pisati - znači svima i nikome....
eto tek toliko da se javim...da sam živa...
..........................možda ne razumiješ, ali volim te......................
19.06.2007. | 19:51 | 9 K | P | # | ^
...shaman's blues...
There will never be
Another one like you
There will never be
Another one who can
Do the things you do, oh
Will you give another chance?
Will you try, little try?
Please stop and you remember
We were together, anyway, all right
And if you have a certain evenin'
You could lend to me
I'd give it all right back to you
A how it has to be with you
I know your moves and your mind
And your mind
And your mind
And your mind
And your mind
And your mind
And your mind
Will you stop and think and wonder?
Just what you'll see
Out on the train yard
Nursin' penitentiary
It's gone, I cry out long
Go head, brother
Did you stop it to consider?
How it will feel
Cold, grinded grizzly bear jaws
Hot on your heels
Do you often stop and whisper?
It's Saturday's shore
The whole world's a savior
Who could ever, ever, ever
Ever, ever, ever
Ask for more?
Do you remember?
Will you stop?
Will you stop?
The pain
And there will never be
Another one like you
There will never be
Another one who can
Do the things you do, oh
Will you give another chance?
Will you try, little try?
Please stop and you remember
We were together, anyway, all right
How you must of think and wondered
How I must feel
Out on the meadows
While you run the field
I'm alone for you
And I cry
The sweat, look at it
Optical promise
Heh, heh, heh
You'll be dead and in hell
Before I'm born
Sure thing
Brides maid
The only solution
Isn't it amazing?
impresija...ritmom...nelogikom..mrakom...
will you stop...
<poželih sto puta da si smotam jedan joint i u mraku prosjedim pola sata svog života slušajući glas, gitaru, bubnjeve i klavijature jednih života, jednih muka, snova, razočaranja i boli...i da samo uživam...da pustim da mi gusti slatkasti dim ispuni pluća i da se na jedan način otvore vrata percepcije...da se izgubim u odjecima svojih sjećanja ili proročanstava...svejedno je...da iskušam drugu stranu psihe...>
i dok nesanica opet kuca na vrata (ili poštenije će biti da velim, navika noćnog tipa) ne mogu odoljeti a da par rečenica ne ispisujem kao spomen toj navici...
variram...amplitude i s gornje i donje granice mojih srednjih vrijednosti strašno variraju....
ponekad se iznenađujem...ili to stalno radim?
will you stop...
među ovom blogovskom populacijom kao da je zaista važeći pojam kolektivna svijest..jer, međusobno nepovezani blogovi pišu o identičnim temama...
kakva li je to generacija? svi tako bolećivi...tako uplašeni...i ranjeni...
hoće li 4 i pol deci moje tjelesne tekućine nekome spasiti život...voljela bih vjerovati u to....stvar čiste solidarnosti? ili neke manje plemenite pobude ipak...iz osjećaja vlastite važnosti?
smješna je ta igračica što se zove sreća...smješna je ta igra koja se zove vrijeme...i smiješan je taj kibic što se prostorom zove...
smješno je da dvije sekunde odlučuju o životu...i svijet postaje apsurdan...a ti osjećaš toliku želju da napraviš nešto ispravno...nešto veliko...da poremetiš te zakone na kojima počivaju dimenzije vremena i prostora...a ne možeš učiniti ništa...
možeš samo osjetiti prazno mjesto u umu, koje je i dotada bilo prazno, samo nije bilo kršteno zlom srećem, nikakvom srećom...i to prazno mjesto, i ta mutna sjećanja sad su postala stvarna samo zato jer ih je obilježila tragedija...i taj osjećaj se provlači kroz dan kao žulj na nozi...što više diram, to je neugodniji...nisam tužna, samo sam sva naježena od nekog osjećaja kojeg još nisam stigla klasificirati...
i kad su se sličice tog lica posložile u mojoj glavi, osjetila sam čuđenje...toliko mi je to lice bilo nevažno, ne sjećam se niti jedne riječi koje je izgovorio, a opet, osjećam toliku neugodu...ne osjećam nedostajanje..niti ikakvu krivicu...ne osjećam tugu...samo prokleto pitanje zašto se nastanilo u mom umu...zašto? no to se vjerojatno svi pitaju....
i neke stvari dođu kao san...
will you stop...
i za neke trenutke poželim da potraju zauvijek...da ih stavim u smolu i da ostanu tamo...no čarolija izblijeđuje...i odjekujem...odjekujem...
<... As I look around, you can't be found
To lose you, I'd rather see
The endless time of space go passing by
This time around...
This time around...>
...freedom is just another word for nothing left to lose...
ironično...
za neke stvari vrijedi gubiti bitke, a dobivati ratove...
will you stop...
<i što se dogodi kad nit pukne?>
.........................ne znam dal razumiješ, ali volim te.................
07.06.2007. | 02:39 | 56 K | P | # | ^
