The end of nights we tried to die...

PONEKAD POŽELIM... puno toga....

Ponekad poželim da pobjegnem od tebe zauvijek,
Ponekad poželim nemoguće to znam.
Ponekad sanjam neku drugu daleku zemlju,
Ponekad sanjam nemoguće to znam.

Ponekad poželim malo sreće i za sebe,
Da mi se bar jednom život osmijehne.
Sanjam da laž nije jača od istine.
Hajdemo ispod duge da se snovi ostvare.

Ponekad poželim da pobjegnem od tebe zauvijek,
Ponekad poželim nemoguće to znam.
Ponekad sanjam neku drugu ženu kraj sebe,
Ponekad sanjam nemoguće to znam.

zar toliko puno želim? nisam nesretna, ni u kom slučaju nisam istinski nesretna osoba, ali smiješno je da ono sve ono što imamo ne znači nam mnogo u odnosu na ono što nemamo....
....sanjam da laž nije jača od istine... da, samo sanjam...


"Sad nemoj nista da mi govoris
Prepoznacu sto god da pomislis
Veceras samo nemoj da me ne volis

Prebolecu sto god da ucinis
Ucinicu ti sve sto pozelis
Veceras samo nemoj da me ostavis

Od koga si se ti to sakrila?
U meni citav svet se rasipa
Otkada tebe volim...pamet ne slusa

Da'l ista moze da se sakrije
po licu kad se svetlost polije?
Otkada tebe volim...vreme ne ide

I nemoj nista da mi govoris
prepoznacu sto god da pomislis
Veceras samo nemoj da me ne volis..."

...da, zabrinjava me stih da 'l išta može da se sakrije po licu kad se svijetlost polije... jesam li toliko prozirna ili savršena glumica?
...prepoznat ćeš što god da pomislim....
...to možeš samo ti...


Ljubim te i pokrivam
krilima plavog goluba
Sanjivu te ostavljam
u hodnicima secanja

Sa druge srane...

Sa druge strane jastuka

Jos zelim da ti poklonim
listove divljeg kestena
Jos jednom da te zastitim
dok te magla zaklanja

Sa druge strane jastuka...

.. listove divljeg kestena.. predivan stih...
... hodnici sjećanja, ne želim još jedan splet hodnika mojih sjećanja.. izgubit ću se u njima...
...puštam sjećanjima da me gube..
...s druge strane jastuka.. nikada s prave...

Kada bi Bog, otvorio vrata raja,
I rekao mi: "Hajde, momće,
Uđi unutra i odmori se."
Ja bi stao na pragu njegovog doma,
I rekao: "Čekaj draga,
Reci još samo dvije, tri riječi,
Moram nešto da te pitam:
Gdje su moji drugovi,
Gdje je djevojka koju sam ljubio,
Ja ne želim tvoj raj,
Ako u njemu moram biti sam."

...nema raja.. ako nije na ovom svijetu nije nigdje...
...samo smo pali anđeli, pustih očekivanja...

znate li što je zapravo najironičnije u ovoj mojoj situaciji... što moji naj frendovi i ne kuže zapravo što se događa sa mnom... jedino oni mlo manje poznati, ili oni s kojima se ne družim često, trude se da razumiju...
i još jednom, svima hvala na tome.. iako nikada nećete shvatiti moje misli i osjećaje, barem nastojite... i to mi je drago.. lakše mi je...
oćito su hodnici sjećanja jedino što sad imam...
....tako je glupo da se cijeli nečiji svijet vrti oko jednog osjećaja koji ne donosi NIŠTA...
...eh moja realnosti.. gdje si sada...šutiš.. ili je sve uzalud...
...znam da ništa neznam..paradoks..
grrrrrrrrr.... dosta mi je... koliko jedna osoba može razmišljati..
...ponekad bih najradije da sam glupa ko noć i ne tražim dubinu u ...u svemu...kad malen ispod zvijezda živiš od sjećanja...
i zaista vrijeme ne ide otkada te volim..
.. i samo bih željela pohvaliti prof. Bornu Tadića... inteligentan i pristupačan čovjek.. da svi tako postupaju prema učenicima, uselila bi se u školu.. stvarno kvalitetan profesor..
i to je to danas od mene...
i završit ću s coelho-em:
"UVIJEK SE STJEČU NOVI PRIJATELJI, A NE TREBA S NJIMA ŽIVJETI IZ DANA U DAN. KAD SE STALNO GLEDAJU ISTI LJUDI, NA KRAJU ONI POSTAJU DIJELOM NAŠEG ŽIVOTA. A KAD POSTANU DIJELOM NAŠIH ŽIVOTA, POŽELE TAKOĐER MIJENJATI NAŠE ŽIVOTE. AKO NISMO ONAKVIMA KAKVIMA ŽELE DA BUDEMO NALJUTE SE. JER SVI TOČNO ZNAJU KAKO TREBAMO ŽIVJETI NAŠ ŽIVOT. A NIKAD TOČNO NEZNAJU KAKO BI TREBALI ŽIVJETI SVOJ VLASTITI ŽIVOT..."

...............................ne znam dal razumiješ, ali volim te.........................

valovi...

...Zauvijek da odem, to ne mogu,
tebi se vracam ko starom razlogu
zatvorim oči, jer poznam taj put
ne bojim se, ali drhtim ko prut,
Valovi, noćas mjesec slomit ce
dolazim jer volim te i previše...
Baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati
zašto bisere u blato, noćas bacas ti,
kad bi kiša bila tiša, ti bi cula korak moj,
kao nekad, kad sam bio tvoj...
Zivot je vijetar, a covijek je list
niko na kraju ne ostaje čist
Valovi .....

eh kad samo nebi bilo toliko oprečnosti u meni i kad bi život bio jednostavan.. di bi mi bio kraj???
kad ne bi bilo toliko razloga za i protiv...
ili kad bih ja imala hrabrosti priznati koliko mi ova pjesma znači...
imam sreće? možda, kad drugi ljudi gledaju, al samo ja znam da mi ta sreća nosi samo gorčinu...
a sve bi dala za samo mrvu onog što želim...
ni na ovom fucking blogu ne mogu biti iskrena jer ne želim da ljudi znaju što osjećam..
što mi je došlo?
i zašto, pitam se zašto, što mi je sve ovo trebalo...
znam razlog sve znam.. i znam zašto nejde, znam da bojim se...
kome da velim i što da velim.. neće ih se dotaknuti.. može ih samo okrznuti moje misli ali to nije to...
i što da radim, kako da se ponašam.. neznam.. ja sveznalica, neznam to...
samo kad tu ne bi bilo toliko toga... toliko....
čudan je život.. nemožeš vjerovat u kojoj ti mjeri nešto može donositi i život i smrt..
no dosta bi bilo za sada...

:::što mora biti bit će, ta i mene nešto dalje vuče, evo predajem svoga raja ključe:::

.......................................ne znam dal razumiješ, ali volim te...................................

Tamna je noć...

Tamna je noc
Nebo tmurno i sumorno
Nigde zvezde ni meseca
Ja se osecam umorno
Tamna je noc
Ljudi uzivaju u nadi
Da ce sve biti bolje
Da nece crknuti od gladi
Svi cekamo
Neke malo bolje dane
Tamna je noc
Zora nikako da svane
Tamna je noc
Mi malaksali i bledi
Pitamo se
Kolko li ovaj zivot vredi
Tamna je noc
Ne vidi se prst pred okom
Zavrsicemo svi
U mraku uzasno dubokom
Tamna je noc
Sve je suvise mracno
Vodimo se ko nestali
To je, nazalost, tacno
Tamna je noc
Sve je propalo davno
Uz nesto malo ponosa
Mi izumiremo slavno...

čudno koliko čovjeku puno stvari može proći kroz glavu... i koliko nepovezanih... zašto se ponekad sve tako otužno razvodni... misliš, jedan dan si spreman život dati za osobu koja sjedi pored tebe , a drugi dan osjetiš samo hladnoću... jesam li se ja promijenila? ili oni?
ili sam samo suviše sebčna da shvatim neke stvari... ali znate, ponekad je dosta teško biti zadnja rupa na svirali... ponekad možda i nije, kad ti nije stalo..
čudno je u kojoj se mjeri ljudi i mišljenja mijenjaju... u kolikom opsegu.. ali jesmo li mi za to krivi... za lomljenje staklenog broda... ako da u kojoj mjeri? je li m ikada bilo toliko teško da sam poželjela biti netko drugi... možda, na trenutak.. ali ne bih se mjenjala.. mislim da je ono što činim ispravno...
I zašto mi ljudi ponekad ne mogu u lice reći što misle o meni... barem one ružne misli.. i zašto ljudi misle da sam dovoljno pametna da mogu sama rješiti svoje probleme... ili zašto me ponekad netko jednostavno ne pita kako sam, bez da se pretvara da ga to zanima...
jer zapravo koga, osim mene same, zanimaju moji osjećaji i misli...
možda sam malo zaglibila u pesimizam inače nisam takva... nije mi sve crno ni u ovom trenutku, ali jednostavno mi je teško biti iskrena prema drugim ljudima kad sam ja u pitanju...
i zapravo me nitko ne poznaje, ili me poznaje onoliko koliko sam dopustila... al kad otvorim srce, cjenite to...no dosta o tome...
teško je shvatiti da ti je neka osoba kojom si zamalo krv ispremješala, odjednom postala toliko daleka... a zbog čega? ni sama ne znam.. možda zbog svega što se prešutilo.. a šutnja ne pomaže.. ili zbog toga što si dugo vremena mažem oči?
neznam, ali to više nije to.. evo još jedan pad, ali znam da će ,unatoč svemu, opet biti po starom, da će biti isto.. i mrzim te faze distanciranosti...zašto uopće dolazi do njih... pa kad voliš nekog čovjeka, zar ih uopće treba biti? očito da da...
a opet kad smatraš da su ti edenska vrata nadohvat ruke, a ne možeš ih dosegnuti.. boli, ljudi jako boli...
znate onu: " Trenutak u kojem mi voljena osoba najviše nedostaje je onaj kad sjedim pored nje, a znam da nikada neće biti moja" od Marqeza..
eh pa dosta mi je toga.. al da ne pomislite nešto nije samo to u pitanju.. ne muči me samo ljubav nego sve pomalo.. muči me moji slojevi i dubina tih slojeva... samo bezveze razbijem glavu a zapravo si ne mogu pomoći.. no dosta sad o meni... i o takvim mučnim temama...
eh, da štrajk je, i ja ovdje sjedim i pišem gluposti...
triput hura za profesore..
nadam se da će i u pon biti štrajk tak da ne moram pisat stipku... ajme žene, živote... inteligencija u najširem aspektu...
idem sad nnekaj delat.. čitat knjigu..
btw, stepski vuk je odlična knjiga, svakako pročitajte, ali uživite se u nju, kao da se radi o vama.. jedino mi se kraj ne sviđa kao i uostalom u polovici knjiga koje sam pročitala, ili točnije velikoj većini..
laku noć uživajte...

I can still see the light
at the end of the tunnel shine
through the dark times
even when I lose my mind

But it feels like no one
in the world is listening
and I can't ever seem
to make the right decisions

I walk around in the same haze
I'm still caught in my same ways
I'm losing time in these strange days
but somehow I always know
the right things to say

I don't know what time it is
or whose the one to blame for this
Do what I believe what I can't see
And how do you know
which way the wind blows

Cause I can feel it all around
I'm lost between the sound
And just when I think
I know, there she goes

Goodbye for now
Goodbye for now
So long

....kakve god bile naše nedaće i pobjede, koliko god se mučili zbog njih,sve će se to tako brzo razliti u mlaku u pijesku, poput vodenastog tuša po papiru....