Svjetlo plavi trag na mojoj ruci
Sjedili smo usred belgiskog zelenog polja i igrale shaha, panj umjesto stolice,glomazni drveni stol i staklene figurice. Jedna nasuprot druge smo slagale svoje kraljeve i kraljjice i po tko zna koji put sam otvorila partiju. Trenutno je bila u malo drugachijem izdanju, sa razlichitim varijantama osbnosti i u drugachijim bojama, no uvijek je imala isto ime. Prchkastog nosa i ovaj put smedjih sjajnih ociju, predstavljala je za mene pojam a ne osobu. Iako je od mene dobila neodredjeno ime bila je u potpunosti zhenstvena i ovaj put sam osjechala pobjedu. Mozhda zato shto je iza mene naslonjen jednom rukom na moje rame stajao on. Ovisno crna je bio zbunjen mojom odluchnoshchu da josh jednom zaigram protiv nje. Nisam se dala zaustaviti, otvorila sam prvim potezom, igrala kao mehanichki i organizirano. Drzhala sam sve u svojim rukama sve dok pritisak s ramena nije nestao. Izbezumljno sam zurila u pod, slushala njegove tihe, chvrste korake kako prolaze sa moje lijeve strane i kako se zaustavljaju na drugoj strani stola gdje je ona sjedila. Ochi su mi umrle, zrak je postao tezhak, samo vjetar koji mi je milovao obraze sam osjetila. Vjetar i njegov pogled. Chrstim i grubim glasom mi govori:“shah mat“. Kako sam srushila kraljicu isto tako sam pustila tijelo da se srushi na pod. Izgubila sam i trazhila izlaz u vremenu, dok se nisam po tko zna koji put sjetila dobrih savjeta polumrtve boje.
Svjesna svojih mana prihvatila sam da igrajuchi protiv nje igrala sam i protiv njega, a ako ih zhelim pobjediti moram prestati koristiti talijanski pochetak, kako bih mozhda jednog dana postigla remi.
20.05.2007. u 22:24 | K | 16 | P | # | ^
Pjesnici i chudno cvijeche
Biti zatvoren, nekoliko sati muke u drvenom vlaku bilo bi prihvatljivo da nisu kraj mene ljudi koji govore chudne rime, opsjednuti svojim mirisom, ne vide zelene suncokrete koji se njishu na rubu prozora. Pupoljak jednog cvijeta se okrenuo prema podu, shvacham ga, nije mogao podnjeti poglede. Dok gledamo sunce ne vidimo jedni druge, ali ljudi chudne rime su gledali, pomatrali i govorili. Nisam nikad chula taj jezik pokreta desne ruke i podignute obrve. Vishe znakova su jedna rijech, ali nijedna njihova pjesma mi se nije chinila prijatnom i uljudnom. Vishe manualno olakshavanje vastitih poteshkocha da se izraze. I tu sam ja, i dalje trazhechi svoj suncokret u vlaku punom stakla. Odlutati u stvaran svijet negdje izvan gibanja bi mi u tim trenutcima prijalo, ali svaki put kad se oslobodim magle ugljena sretnem ponovno one iste ljude iz vlaka i dalje grchevito pokushavam shvatiti njihov ritam, ali mi svaki put suncokret odvuche pazhnju i ja odlutam tamo gdje svi gledaju u sunce.
08.05.2007. u 05:04 | K | 6 | P | # | ^