Meduza je sama lezhala i plakala
Otishli smo na kavu, upravo danas, prije nekoliko sati. Sjedila sam sama JA i moje novo JA. Chitali smo knjigu "Kako sam postao glup" i prichali o svakodnevnici. Moje novo JA tu nije imao puno za rechi, tek je stigao. Putna torba je stajala kraj stolice i prashina je spadala sa njegovih ramena, rekao mi je da je dugo chekao. Zachudila sam se.
Osjechala sam kako me trnci prolaze, ali znala sam da to tako mora biti,nakon prvih trenutaka nelagode naruchili smo dvije kave, meni sa puno shechera, a njemu sa tamnim shecherom i mlijekom. Nasmijala sam se, nisam ochekivala da che bit tako fancy, ugladjen, otmjen, ali i pomalo ... hmmm, recimo neorganiziran u odjevanju, no bilo mi je sve to skupa jako simpatichno. Mislim da che ga dosta ljudi zavoljeti kad ga vide, ima prijatan ali ozbiljan izraz lica.
Lagano je odmicalo vrijeme i vishe jedno drugome nismo imali shto rechi, zadnje upute sam mu napisala, sve je bilo jasno. Vrijeme za odlazak dolazi, krenili smo laganim korakom i posmatrala sam kako moje novo JA hoda, bezbrizhno, koraci su mu srednje velichine, dok ja moram usporavati u svojoj zhurbi. Nisam ni svjesna da se uvijek tako zhurim. Trenutno nemam razloga za to, vlak i onako neche otichi bez mene.
Ushla sam u trechi vagon, sama sam bila u kupeu, potrebna tishina i mir da zavrshim knjigu su bili prisutni.
No ipak prije nego shto je vlak krenio i prije neg shto sam, iako ja mislim samo na kratko vrijeme otputovala, bacila knjigu svome novom JA, trebat che mu barem jedan dio mene, ako mu vech nemogu pomochi savjetima i iskustvima, ostaju mu barem neka sjechanja, a neka ih potakne ova knjiga, knjiga zvana "Kako sam postao glup".
30.01.2007. u 21:37 | K | 17 | P | # | ^
Hochu samo jednom malo pazhnje
Mati joj se po neznam ni sama koji put ustala u ranu zoru, kroz prozor se vidio bijeli pokrivach mraza i snjega. Morala je ustati da bi stigla na vrijeme na posao, put do autobuske stanice je bio dug i nemilosrdan. Nije budila svoje malo djeteshce, nego je samo pokrila njenu njezhnu sitnu rukicu i nalozhila vatru u troshnoj pechi.
Moralam je otprilike pola sata pjeshachiti da bi kroz malo i blatnjavo selo doshla gore do ulice i chekala svoj prijevoz. Mishevi ispod kreveta su gledali kako stavlja na glavu stari rubac i polazi u bitku, josh jedan dan, josh jedna pobjeda. Izashla je u mechavu zalupila vrata i krenila prvim nesigurnim korakom, bolest je ipak bila jacha od nje. Putovala je dugo, korachala prljavim snjegom u vodi do koljena. Nije joj smetalo shto je josh noch, niti shto josh nikog nema na ulici, ali ju je kashalj gushio i srce joj je zeblo mislechi na to kako joj jedina utjeha lezhi u svom malom krevetichu i spava, spava sama u maloj kuchici, bez toplih ruku da je ugriju, bez zagrljaja da je probudi.
Sa tim mislima je zaspala njena mati, snjeg je postao magla, a magla je postala tama, nitko nije chekao na autobusnoj stanici. A negdje daleko u mraku sela, vatra je gorijela i gorijela je dugo, nemilosrdno, kao da nikad vishe neche prestati.
I po tko zna koji put, nitko nije nishta niti primjetio, jer je tudja tuga daleka ljudskom srcu.
28.01.2007. u 15:41 | K | 9 | P | # | ^
Pricha za laku noc
Jednog dana kad narastem slijedit chu ga, pridruzhit se cijelom cirkusu chari i iluzija i slijedit ga do kraja svijeta. Sve do tad chu chekati, chekati u svojoj samochi, vjezhbati najvechi od svih trikova.
Zar da priznam sama sebi da je sve bio proizvod moje mashte? Drzhao me je poput sigurne mrezhe, grlio i chuvao metar i pol iznad zemlje.
Samo kad bih napravila pogreshan korak bi me zadrzhao kod sebe, sva sloboda je bila moja. Hvatala sam se za tudje ruke, skakala naprijed nazad, nikad ne dodirujuchi mrezhu. Igrala sam se vatrom, gutala nozheve, pa chak i stvarala maglu. A on me je chekao, metar pol iznad zemlje. Nije nikad rekao ni rijech previshe, biti uz mene je bila njegova jedina srecha.
Pala sam isto tako neochekivano, kao shto me je nepoznata ruka pustila da joj skliznem niz dlan.
Padala sam dugo.
Izgubila sam svijest...
Pala sam na dno pozornice, pala sam na zemlju.
20.01.2007. u 16:35 | K | 4 | P | # | ^
Uvijek nam ostaje Pariz
Otichi doma i uzeti tablete za spavanje i nije bash najbolje rijeshenje,ali umor ju je svladao...
Nije gledala vishe, nije osjechala dodire drugih ljudi koji su kraj nje prolazili gurkajuchi se kroz guzhvu. Ona i njezina vjechna droga, sama, napushten, u otrcanoj odjechi i sa razmazanom shminkom, slichila je vishe pohabanoj lutki nadjenoj u nekim starim rushevinama nego ljudskom bichu. Takva joj je bila i dusha, istroshena, prazna, beznachajna poput maglene vecheri. Nije se opirala uchinku droge, nije imala snage za to. Predugo je vech uzima, zapravo od kako zna za sebe. To je jedna od onih stvari koje se uporno zhelish rijeshiti ali ih svaki put kad krenesh iz kuche stavish u dzepi nosish sa sobom instinktivnoi neznajuchi da je tu. Da, sasvim joj je zavladala umom i cijelim njenim tijelo shirio se taj opijum, ta najgora od svih ovisnosti, jedina koje se nemozhesh odviknut, jedina za koju nemash rehabilitaciju, ta odvratna, slatka i omamljujucha droga zvana zhivot.
Htjela je samo zaspati i nebuditi se kako bi zapochela josh jedan krug, josh jedan dan, josh vishe opiranja i borbe protiv svega.
Otichi doma i uzeti tablete za spavanje i nije bash najbolje rijeshenje,ali umor ju je svladao...
13.01.2007. u 23:24 | K | 13 | P | # | ^
Samo josh jedna jednostavna odluka
Bilo je jednom davno i bila sam samo ja,ja i moje dvije boje: samo plava je shetala sa moje desne strane smjeshechi se, djete dobrog odgoja, profinjenosti i jednostavnih odluka, bez posebnog simpatiziranja bilo koje druge boje, uvijek dobre volje i samo plava. S lijeve stane je kraj mene shetao zamjena za sivu, on je bio vishe lak nego tezhak, vishe dobro nego zlo, mrvicu radoznao i pomalo tuzhan, takav je bio zamjena za sivu.
Shetali smo dugachkom ravnom stazom, bez ijedne rijechi, bez imalo toplog neba, bez prirode, bez cilja...iz daleka se vidjela klupa na kojoj je sjedio netko, i dok su se samo plava i zamjena za sivu udaljvali ja sam zastajkivala kraj klupe. Chudna pojava je sjedila na njoj, suncala se, zatvorene ochi i apatichan izraz lica odvao mi je da nije nimalo zainteresiran za moju radoznalost. Osobito crvena je bio miran, tih, povuchen i nimalo ono shto ja predstavljam, pun strahova i dobrih izgovora za svaku situaciju koja bi se mogla ponoviti u njegovom zhivotu, nikom se nije smijeshio, osim sarkazmu. Sjela sam kraj njega, gledala u pod i ni rijech progvorila, nisu ni primjetili da me nema. Gledala sam kako osobito crvena zrachi, sjaji i uzdishe bez vecheg napora, pun odboja prema svemu i svakome i pun mrzhnje prema samome sebi.
Dok sam tako gledala bezbojnom stazom je proshao bezveze smedja, zaustavio je vedre i nasmjeshene ochi na meni, nisam mogla ne primjetit njegov glup pogled i josh gluplji osmijeh, pitao me djechijom bezbrizhnoshchu da shta ja tu radim i zasto se dosadjujem. Rekao mi je da i onako buljim u prazno i da bi mi bolje bio da podjem s njim, osobito crvena nije me odlikovao ni jednim pogledom, ochi chvrsto zatvorene i dalje okrenute prema nebu su budile moj prkos. Ako on neche ja chu uzeti drugu boju, bezveze smedja se i dalje glupo smjeshio, zashto da gledam nekog s divljenjem kad mi je sve to uzalud, ionak me neche nikad primjetiti, zashto nebi otishla sa ovom bojom i ja biti ta kojoj se neko divi? zashto da budem sama? bolje dobiti neshto shto nezhelish nego nedobiti nishta, zar ne?
Ustala sam se i laganim korakom poshla za bezveze smedjom, ali vidjela sam kako me netko gleda, samo plava je sjedila kaj puta i chekala me. Pitala sam je kako je znala da chu pochi sa njime, objasnila mi je da nije znala da chu pochi za njime niti nije to ni ochekivala, ali je znala da chu prochi ovim putem. Nisam nishta shvatila, pruzhila mi je mirnom rukom ogledalo i jednim pogledom mi je bilo sve jasno...nemogu sjediti na klupi sa osobito crvenom, nechu mozhda nikad vishe ni sjediti, bar dok ne pronadjem svoje ime,svoju boju
....ali pitanje koje me muchi je: koja je moja boja?
12.01.2007. u 18:34 | K | 6 | P | # | ^
