Jednog dana kad narastem slijedit chu ga, pridruzhit se cijelom cirkusu chari i iluzija i slijedit ga do kraja svijeta. Sve do tad chu chekati, chekati u svojoj samochi, vjezhbati najvechi od svih trikova.
Zar da priznam sama sebi da je sve bio proizvod moje mashte? Drzhao me je poput sigurne mrezhe, grlio i chuvao metar i pol iznad zemlje.
Samo kad bih napravila pogreshan korak bi me zadrzhao kod sebe, sva sloboda je bila moja. Hvatala sam se za tudje ruke, skakala naprijed nazad, nikad ne dodirujuchi mrezhu. Igrala sam se vatrom, gutala nozheve, pa chak i stvarala maglu. A on me je chekao, metar pol iznad zemlje. Nije nikad rekao ni rijech previshe, biti uz mene je bila njegova jedina srecha.
Pala sam isto tako neochekivano, kao shto me je nepoznata ruka pustila da joj skliznem niz dlan.
Padala sam dugo.
Izgubila sam svijest...
Pala sam na dno pozornice, pala sam na zemlju.
Post je objavljen 20.01.2007. u 16:35 sati.