Zashto je Venecija morala pasti
Imala sam pomalo chudan san, i u jutro pri budjenju sam se, prije mog polusatno razmagljivanja uma i ochuju, upitala shto li to opet treba znachiti. Vidjela sam tochno lik mladicha koji je sjedio u stanu, navodno u snu mom stanu, kako sam to skuzhila neznam (bravo ja!) i lagano piucka kavu okrenut meni ledjima. Sjecham mu se kose, nekakvih djindji koje je imao oko vrata, pa chak i glupe koshulje koju je nosio. Toliko detalja, koje ni sama nebi mogla izmisliti, koliko god mashte imala, da sam se zapitala di sam ja tu osobu vech vidjela. Ali iskreno recheno neznam, nikad ga prije u zhivotu nisam srela, i da jesam sigurno bi ga zapamtila. I stan, sjecham se namjeshtaja, prosjechen je velichini, kuhinja je stajala iza mene, sve mi se chini sada tako zastrashujuche, a u snu tako prirodno. Razgovor medju nama se odvijao na njemachkom jeziku, navodno je profesor koji je tek pocheo predavati u gimnaziji. JEZIVO!!!
Meni odmah drugo pitanje bi, kako ja njega mogu sebi tako savrsheno zamisliti ako ga nikad nisam prije vidjela, i dali ta osoba uopche postoji? Ako on postoji zar nebi bilo logichno da je i on u tom trenutku isto sanjao. Chesto u snu vidim meni nepoznata lica ljude koje nikad nisam srela,pa chak ni u prolazu u gradu (nebi ih sigurno tako dobro zapamtila i da jesam), nisu mi njihova lica nimalo mutna, vidim chak svaki izraz u ochima, mozhda sam samo malo vishe lupila glavom nego shto mi se chini.
Nebi li bilo logichno onda rechi da smo u snu svi povezani, da u podsvjesti postoji jedan um koji svi mi djelimo i koji se nemozhde drugachije izraziti nego pomochu snova, u kojima mi onda komuniciramo. Kako bi si inache njega objasnila, ili mjesta koja sanjam par puta mjesechno a zapravo nepostoje za moje oko.
Pa ako je vech tako nochas chu poslat svom neznacu mail preko snova, neka mi se javi jer me uzhasno zanima tko su bili djevoka i pijanac koji su uletili usred nashe diskusije. Ako zaista postojish znati chesh o chemu pricham ,a ako nepostojish hitno bi trebala u Drashkovichevu na jedno snimanje.
25.06.2006. u 00:25 | K | 23 | P | # | ^
Kako se svijet promjenio
Zar postoji razlog da se mi promjenimo? pa zashto bi ja mjenjala svoj karakter i navike kad sam sama nauchila zhivjeti s njima i kad barem mislim da sam sretna takva kakva jesam. Da, sretna sam ujutro prije nego shto se dignem i otkrijem koliko toga moram obaviti, sretna sam u pol noch kad sjedim u tramvaju prema kuchi i mogu napokon lechi. Ali iskreno koliko mi mislili da se mjenjamo, zapravo samo starimo a sve ostalo ostaje isto.
Uzmimo za primjer GLAD, ljudi che uvijek biti gladni, uvijek biti zheljni josh vishe posjedovati josh vishe imati. Ne samo u smislu matrijalnom nego i emocionalnog. Shto vishe pazhnje, ljubavi i divljenja to sretniji smo zar ne? Svatko zheli biti voljen, svakto zheli onog nekoga koji che prijechi pola svijeta, ako ikad ugleda i naznake suze u vashim ochima. Samo shto ljudi neznaju granicu svoje gladi i nikad nisu dovoljno siti koliko god ih hranio.
To nas na nekakav chudan nachin dovodi do RATA, svatko je imao svoj osobni boj, dali to bilo u uredu ili na ljubavnom planu. Spletke, zavjere i ostale zanimacije ljuskog roda nisu samo u za vrijeme barokoa bile in, NE nego krase nashu svagdashnjicu kako bi gushile dosadu i monotoniju nasheg drushtva kako privatno tako i javno. Svaki dan, ljutnje, strahovi, prepiranje, chemu to sve? zato shto su ljudi GLADNI!
Hmm razmishljala sam ovaj isti trenutak shto bi moglo zamjeniti KUGU, buduchi da je ona bila najvecha i neunishtiva bolest proshlosti, ali samo fizichka bolest ja bi radije uzela onu psihichku, LAZH. Mislim da bi ona dostojno mogla zamjeniti kugu, zar ne? Lazhi ima svuda, oko nas, u nama, pa izgovaramo je najmanje deset puta dnevno, zar je ljudski um toliko zarazhen tom poleshchu? Nazhalost ne kao kuga, ova bolest nije izljechiva, nije pronadjen lijek. Koliko god se trudili ignorirati chinjenicu da su sve tri od dosada navedene osobine zapravo dio nasheg poashanja moram se sjetiti one jedne koja mene ipak najvishe muchi...
A to je SMRT, zar nije to neshto najgore od svega, spoznati svoju prolaznost iako josh nisi nishta uchino da ostanjesh zapamchen, da te se ljudi sjechaju i nakon tvoje smrti? Da ne zavrshish na nekom groblju sjedechi cijelu vjechnost na svom nadgrobnom kamenu razmishljajuchi gdje je krenilo po zlu? Ja se uzhasavam tog dana, ali ne iz razloga shto me se nitko neche sjechati nego zato shto nisam uspijela pobjediti ni GLAD, ni RAT niti LAZH...
24.06.2006. u 00:08 | K | 2 | P | # | ^
Moj prvi potres mozga
Kako obajsniti tu bol kad vishe nevladash situacijom.
Padanje liftom nekoliko desetk katova je poprimio osjechaj astronauta u svemiru i umanjena kontrola pokreta je sve to josh i pojachala, nisam sama mogla vrata otkljuchati, kao da to nisam ja...nisu moje ruke, kao da stojim pokraj tijela i molim za prave pokrete kao navijachi za odluchijuchi gol.
Tuga te obuzme, vidjet samog sebe u prozoru tramvaja nesposobnog podichi vlastitu glavu i pogledati na kojoj stanici se trenutno nalazish. Mozak mi se osjechao poput tog istog tramvaja, drmajuchi na sve strane izashao je iz trachnica i ni sam nezna kojim putem sada ide i na koga che pri tom naletiti, zashto to samo toliko boli. Zar nebi bilo fantastichno kad bi svi kao omamljni shetali svijetom neznajuchi na shto chemo iduche naletjeti? Moj tramvaj se oteo kontroli preletio je pola grada, a ja sjedim josh uvjiek u njemu nemochna dichi glavu i pogledati shto se naprijed deshava. Vozach je upravo iskochio iz tramvaja, bacio se na travu,nema ga, nestaje daleko iza mene, ja ga vidim samo kutom oka. Oshecham josh korake koji prolaze pokraj mene, nevidim ih i od samog naprezanja da im prepoznam pokrete i zvukove koje prozivode tokom kretnji suze mi krenu i udari mi krv u glavu, i dalje boli. Tramvaj se kreche prema masi ljudi koji stoje nepokretni kraj katedrale neulazechi niti izlazechi iz nje, kao da chekaju da ih pokupi moj tramvaj koji nije nimalo usporio. Kao da iz bez trachnica ima svoj cilj koji je meni nazhalost nepoznat i sve dok on vozi i vozi dok ljudi u njemu lagano bljede a novi glasovi ispred katedrale se chuju ja mogu samo pomisliti na jedno kako podignuti glavu i vidjeti shto se deshava.
Uspjela sam, fizichki iscrpljena i psihichki na samom rubu sam podigla glavu i vidjela hrpu ljudi koji stoje ispred mene i u koje chu udariti takvom snagom da ni sama neznam dali ikad vishe zhelim podichi glavu i vidjeti neshto tako strashno. No oni se nepomichu, ni trunchak straha, ni jedan trzaj ih nije maknio s mjesta...gledam ih s nevjericom i chudjenjem i imam samo jedu misao na umu...tramvaji nemaju sigurnosne pojase...
23.06.2006. u 17:16 | K | 2 | P | # | ^
San o slobodi
Crna ptico,
nedostizhna u ljepoti neba,
uvijek samo kratak posjet zemlji.
Tvoja sjena pruzha svjetlost,
tvoja sloboda je jedinstvena snaga,
koja me upotpunjuje osjechajima.
Tvoj let pushta vrijeme u zaborav-
ponekad iznova nadjen,
i tako chesto izgubljene trenutke,
ponovno nastale
u rosi zachudjenih ochiju.
18.06.2006. u 21:28 | K | 5 | P | # | ^
Sve shto mrzim
Vecheras je moje nebo zhute boje. Unatoch tome shto mi je ta boja mrska vecheras sve izgleda savrsheno pa chak i nebo, osjecham kamen koji se napuhava u mom tijelu poput rodjendanskog balona, ali je nebo zhuto. Dali da zatvorim ochi i nagnem se na hladan zid koji stoji iza mene, boje meda i jutarnje kave ili da predjem taj zid i vidim nebo s druge strane. Predpostavljam da je isto zhuto kao i moje nochas, ali samo nochas. No neznam, kad razmislim shto ako me cheka josh jedan zid i koliko tih zidina zapravo ima? shto li ono shtite? ili mozhda mene shtite od boje neba iza njih? Ja to neznam, nikad ih nisam preshla, a nisam se potrudila da nadjem vrata.
Moje nebo je nochas zhuto, iako mrzim tu boju,ali osjechaj drzhati kljuch vrata u rukama mrzim josh vishe...
Nochas chu bit zadovoljna mojom zhutom bojom...
17.06.2006. u 23:01 | K | 1 | P | # | ^
Evo slozhenost ljudske paranoje
kad se popnem na stol i pogledam kroz prozor svoje potkrovne sobe vidim nered, vidim kishu, a sunchan je dan i chak kad je prozor zatvoren i kad kisha nemozhe doprijeti do mene, moja je kozha mokra, najezhila se i samo me strah da me jedna kap nedotakne, jer je jedna kap dosta...
moje misli me bacaju...odnose, pleshu po sobi i slushaju kako kapi udaraju od staklo kako se nebo izvija i izmiche nebili preshlo rub moga prozora, ali nebo nemozhe uchi...postoji jedna nevidljiva granica koja je postavljena izmedju mene, njega, mog potkrovnog prozora i njegove kishe...ikao je kisha jacha od nevidljive granice i prelazi rub, ja se uvijek mogu popet na stol i zatvoriti prozor...zato shto ni kisha ni nebo nisu pozvani da pleshu s mojim mislima dok ja slusham njegov tuzhan zvuk.
08.06.2006. u 03:34 | K | 2 | P | # | ^
Prvo upoznavanje...
...ehh shetala sam gradom u biti sam se vrachala kasno s posla pa to bash i nije bila neka shetnjica, gledala sam tako u porlazu stare hladne zgrade koje stoje tu vech desetljechima, tako usamljne ali tako korisne, tako trule i neodrzhavane.nochu je grad mrtav a i okolina je mrtva s njim,nema smjeha,nema razgovora,nema svadji....nema navika!
NAVIKA!
ja nezhelim da sve moje probleme rijeshava jedna tako neodredjena rijech,opushta me kad kazhem ah to je samo navika prochi che te...ali navika je trajna i ja zhelim biti trajna ali ne na tako negativan nachin.svaka osoba zheli na onaj ili ovaj nachin biti zapazhena,nezaboravljena,chesto od nepoznatih biti spomenjana...nemoguche za ostvarit za mene obichnu smrtnicu!no ja uzhivam u sitnicama, u malim stvarima che se nachi vech neshto po chemu si poseban i drugachiji od milijardi drugih ljudi...
zato me upoznajte i nemojte zakljuchit po svemu shto pishem da sam ok,jer je biti ok ono najgore shto nekome mozhete rechi...biti ok nije nishta posebno
06.06.2006. u 17:05 | K | 2 | P | # | ^
