Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/venusinorion

Marketing

Moj prvi potres mozga

Kako obajsniti tu bol kad vishe nevladash situacijom.
Padanje liftom nekoliko desetk katova je poprimio osjechaj astronauta u svemiru i umanjena kontrola pokreta je sve to josh i pojachala, nisam sama mogla vrata otkljuchati, kao da to nisam ja...nisu moje ruke, kao da stojim pokraj tijela i molim za prave pokrete kao navijachi za odluchijuchi gol.

Tuga te obuzme, vidjet samog sebe u prozoru tramvaja nesposobnog podichi vlastitu glavu i pogledati na kojoj stanici se trenutno nalazish. Mozak mi se osjechao poput tog istog tramvaja, drmajuchi na sve strane izashao je iz trachnica i ni sam nezna kojim putem sada ide i na koga che pri tom naletiti, zashto to samo toliko boli. Zar nebi bilo fantastichno kad bi svi kao omamljni shetali svijetom neznajuchi na shto chemo iduche naletjeti? Moj tramvaj se oteo kontroli preletio je pola grada, a ja sjedim josh uvjiek u njemu nemochna dichi glavu i pogledati shto se naprijed deshava. Vozach je upravo iskochio iz tramvaja, bacio se na travu,nema ga, nestaje daleko iza mene, ja ga vidim samo kutom oka. Oshecham josh korake koji prolaze pokraj mene, nevidim ih i od samog naprezanja da im prepoznam pokrete i zvukove koje prozivode tokom kretnji suze mi krenu i udari mi krv u glavu, i dalje boli. Tramvaj se kreche prema masi ljudi koji stoje nepokretni kraj katedrale neulazechi niti izlazechi iz nje, kao da chekaju da ih pokupi moj tramvaj koji nije nimalo usporio. Kao da iz bez trachnica ima svoj cilj koji je meni nazhalost nepoznat i sve dok on vozi i vozi dok ljudi u njemu lagano bljede a novi glasovi ispred katedrale se chuju ja mogu samo pomisliti na jedno kako podignuti glavu i vidjeti shto se deshava.

Uspjela sam, fizichki iscrpljena i psihichki na samom rubu sam podigla glavu i vidjela hrpu ljudi koji stoje ispred mene i u koje chu udariti takvom snagom da ni sama neznam dali ikad vishe zhelim podichi glavu i vidjeti neshto tako strashno. No oni se nepomichu, ni trunchak straha, ni jedan trzaj ih nije maknio s mjesta...gledam ih s nevjericom i chudjenjem i imam samo jedu misao na umu...tramvaji nemaju sigurnosne pojase...


Post je objavljen 23.06.2006. u 17:16 sati.