Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

LIKOVI, U VENDYNOM ŽIVOTU...

/ box se preuređuje/

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

We arn't freaks

Prvi dan, danas. Da danas krećem u svoju novu školu. Sedam godina se neću maknuti iz nje. Neću vidjeti roditelje sedam godina. Uopće neću imati kontakta s vanjskim svijetom – osim novina na koje sam se pretplatila. To pretplaćivanje je predstavljalo malen problem jer nisam znala adresu škole – nitko nije. I tako sam točno u osam sati se odjenula i krenula na zapisano lokaciju. Lokacija je bila u Francuskoj, Pariz na aerodrom. I tako sam sjela na avion i za manje od četiri sata stajala sam na aerodromu u Francuskoj. Osim činjenice da je lokacija čudna, i da nemam pojma kako ću doći do škole, bila je čudna i činjenica da vrijeme nije bilo određeno. Izašavši iz aviona skoro sam se onesvijestila. Aerodrom je bio toliko velik, a nije mi bilo jasno niti kamo trebam ići. Pa na pismu je samo pisalo aerodrom u Parizu. Stala sam nasred aerodroma ogledajući se oko sebe, iako nisam imala pojma što tražim. Odjednom sam začula nečiji glas: „Jesi li ti Vemlinya Rohios Lerampt?“ Bio je tako nekako tih glas. Okrenula sam se prema mjestu odakle je glas dopirao. Na tom mjestu je stajala cura, mojih godina, obučena u tamnoplavu majicu i traperice, sa crvenim starkama. „Ovaj da to sam ja“ – odgovorila sam zbunjeno. „Ja sam River!“ Aha, sada mi je sve rekla. „Pa..kako mi znaš ime?“ – morala sam ju pitati. „Pa, recimo da si malo zakasnila, ja sam ovdje od osam ujutro. Tada sam iz šešira izvukla tvoje ime i tako smo postale partnerice u pronalasku škole. Evo ovdje je zadatak!“ – govorila je vrlo tiho, a kada je završila pružila mi je neku ljubičastu omotnicu. Sada sam tek bila zbunjena. „Pronalasku škole?!“ – rekla sam, otvarajući omotnicu. „Pa da, oni koji ju ne pronađu, ispadaju iz škole zauvijek.“ – odgovorila mi je River.
Kada sam otvorila omotnicu unutra nisam naišla na mapu, u stvari naišla sam na prazan komad pergamenta. Pogledavala sam na prazan pergament, pa na River. Čekala sam trenutak kada će mi reći pogledaj prema kameri, ovo je skrivena kamera. Prošlo je par dobrih trenutaka a to se nije dogodilo pa sam zaključila da se ne šali. „Dakle, znaš li možda…što bi ovaj pergament značio?“ - upitala sam River, još uvijek ne vjerujući da se ovo događa. „Pa, ne bih baš znala.“ – priznala je. Prešavši rukom preko pergamenta, osjetila sam kako su neki dijelovi skliskiji od drugih. Rekla sam to River. Ona je pošutila nekoliko trenutaka i zamolila me da joj dam pergament kako bi nešto provjerila. Pogledala ga je i rekla: „Ovaj Vemlinya, je li moguće da je tu nešto napisano nevidljivom tintom?“ „River molim te zovi me Vendy. Moram se složiti da je to zanimljiva ideja – na svu sreću znam kako to provjeriti.“ Uzela sam pergament u jednu drugu, a drugu sam ispružila i zažmirila. Pomislila sam na vatru. Nekoliko trenutaka ugledala sam kako mi iznad dlana leprša malena kugla vatre i kako se River udaljava. „Bojiš li se vatre?“ – upitala sam ju. U znak potvrde je kimnula. „Pokušati ću brzo završiti“ – rekla sam shvaćajući kako je grozno kako je kada se nečega bojiš. Oprezno sam prinijela pergament iznad vatre. Odjednom su se na pergamentu pojavila slova. Nakon što sam se uvjerila da sam ih sve otkrila, ponovo sam zažmirila. Ovaj put se vatra ugasila. Prišla sam River kako bi zajedno pročitale poruku:

Izađite van i pogledajte van. Što se može vidjeti sa svakog mjesta u Parizu? Tamo će vas čekati idući trag.

Ok, sada mi zbilja idu na živce. Zašto jednostavno ne bi mogli doći do nekog vlaka koji će nas odvesti u školu. Dok smo išle prema izlazu vidjela sam kako se River fokusira na nešto. Samo na što? „Vendy, ja sam već jednom bila u Parizu. Samo jedno mi mjesto pada na pamet a to je Eiffelov toranj“ „U redu, idemo tamo“ – odgovorila sam. River je izgledala začuđenom što sam ju odmah poslušala, ali se brzo sabrala. Kada smo došli do Eiffelovog tornja, ostala sam zapanjena. Ma nema šanse da ovo sve pregledamo – pomislila sam. A River reče: „Ma možemo mi to!“ Pogledala sam ju. „River, da li si mi možda slučajno čitala misli?“ Pogledala je prema dolje i promrmljala nešto kao: „Oprosti“ „River nisam tip osobe koja laže, a ako to želiš provjeriti dobrodošla si. Slobodno mi upadni u misli, ali ne diraj moju privatnost!“ Opet sam ju začudila svojim odgovorom. „Dakle…što mi uopće tražimo?“ – upitala sam ju. Mislim znam da je trag u pitanju ali kakav trag? „Pa da se razdvojimo? Ti idi unutar tornja a ja ću ga proučiti izvana. Ostati ćemo u mentalnoj vezi.“ „Ovo vrijedi pokušati!“ – odgovorila sam iako sam primijetila da mi se River iz trenutka u trenutak sve više sviđa. Sada sam veći bila došla do točke u kojoj sam bila sigurna da ćemo postati dobre prijateljice. Ušla sam unutra. Dakle ovo će biti zabavno pretražiti. Mislim bio je tako velik, a i bilo je toliko puno ljudi. Što je ovu potragu činilo još zabavnijom nisam imala pojma što tražim. Počela sam pretraživati prvi kat. Kako bi ovo bilo lakše kada ne bi bilo toliko ljudi unutra. Pa mogla bi isključiti napon struje, tako bi ljudi otišli dok se ne popravi kvar. – ubacila mi je River u misli. To sam i napravila. Nakon nekoliko trenutaka više nikoga nije bilo. Ušli su stražari i sve su ih protjerali. Točnije sve osim jedne. Mene. Ja sam bila jedna muha na zidu. Kada su stražari otišli, počela sam užurbano pretraživati sve dijelove, sve površine, sve čega sam se uspjela dočepati. Veća sam došla do pola bez ikakvih rezultata, a i River nije imala sreće. Nakon što sam došla na zadnji kat, ne pronašavši ništa kada mi nešto padne na pamet. Zažmirim i napravim bolnu grimasu. Za nekoliko trenutaka na mom je mjestu stajala golubica. Izletila sam kroz prozor, s pomisli koliko je preobrazba bolna. Odletjela sam do samog vrha. Tamo je bila dobro sakrivena jedna plava omotnica. Pokušala sam ju izvući kljunom ali nije išlo. Pozvala sam River u pomoć. Očekivala sam da se i ona preobrazi ali nije. Umjesto toga vidjela sam kako se omotnica odjednom miče. Uskoro se izvukla i poletjela prema prozoru. Krenula sam za njom. Omotnica je elegantno sletjela u Riverinu ruku. Otvorila ju je. A za to vrijeme ja sam se preobrazila. Kada sam stala kraj nje da pročitam iduću trag, ona je rekla: „Slatka si ptica!“ Nasmijala sam se. I počela čitati.

Što potječe od latinske riječi Sequana, koja znači svet. Saznajte i tada krenite do tamo, tamo će vas čekati idući trag.

„Ovo se odnosi na rijeku Seinu.“ – rekla sam. River je samo kimnula, i pogledala kroz prozor prema rijeci. Zatim je skočila kroz prozor. „River“ – povikala sam, ali ona je znala što radi prove se preobrazila u galebicu, a zatim u ribu. Slijedila sam njezin primjer. I za trenutak sam se našla u vodi. Izađi iz rijeke – rekla mi je River. Ok, valjda. Mislim kontam da je zatvorena ali bi mi mogla reći što planira, da znam koji je moj dio u svemu. Ipak sam poslušno izašla. Nakon nekoliko trenutaka sam shvatila zašto je River htjela da izađem iz vode. Očito se nije bez razloga zvala River (rijeka). Nad rijekom se počela formirati velika vodena kugla. „A sada bi bilo super kada bih poznavala neku orlicu koja bi sve to preletjela i rekla mi vidi li neki trag!“ Odmah sam shvatila mig i preobrazila se u orlicu. Morala sam primijetiti kako bi mi preobrazba svaki put uzimala sve više snage. Brzo sam primijetila da tu nema ničeg i o sam rekla River. Spustila je vodu natrag u rijeku. Oko nje se skupilo mnogo ljudi. Svi su začuđeno zurili u nju. Stvar kod nas s talentom, je činjenica da ljudi znaju da mi postojimo i mi se baš ne trudimo skrivati od njih , ali su oni tako primitivni i uvijek se trude zaboraviti činjenicu da mi postojimo. Dakle, to im i uspijeva i zato su se sada okupili oko River kao da je osmo svjetsko čudo. Osjetila sam kako ju to smeta, i kako ju je strah. Pa koga i ne bi bio, čula se policijska sirena u pozadini. Brzo sam razmišljala, što napraviti, što napraviti. A onda sam se sjetila. Preobrazila sam se u crnog konja. Odgaloptirala sam do River. Ona je očito shvatila i popela se na mene. Odjurila sam što sam dalje mogla. Napokon smo stale nakon nekih pola sata. Bila sam premorena i nisam se mogla preobraziti u čovjeka. Morala sam se odmoriti, a opet mi smo morale doći do škole danas. River je razumjela. Legla sam i zaspala na nekoliko trenutaka, dok je River pokušavala shvatiti misteriju idućeg traga.



Dakle ne da mi se javljati za post sutra ću, isto vrijedi i za dodavanje likova u boxeve…a od likova su upali:

Emma
Lana
Sib :)
Andruil
Elizabeth Sport
Ashlee Snape

bilo bi zbilja lijepo kada bi ročili oko 5 (ne više!) rečenica o sebi...


Kasnije ću ubacivati neke likove….već znam….ali to će biti dosta kasnije… a jedan od tih likova će biti Delauron….a jedna od njih definitivno Melody



a pozzzz do idućeg posta...

Uvod...u Vendyn čarobni svijet...

My little magic world


Dakle idem u školu Zoime, kao što sam i prije spomenula. To je škola za nadarene. Ali ne za nadarene poput: dobro mi ide matematika, engleski. Ne, ovo je škola za one koji mogu upravljati elementima. Školovanje se sastoji od ukupno sedam godina, a svake godine se posvetimo izučavanju nečeg drugog pa tako:

1. godina - zemlja
2. godina - voda
3. godina - vatra
4. godina - zrak
5. godina - elektricitet
6. godina - telepatija
7. godina – preobrazba

Kao što vidite, prvo se uče prirodni elementi. Možda niste primijetili ali u ovu školu ne mogu ići baš svi. Ne. U ovu školu idu oni koji su svoj talent pokazali do svoje desete godine. Talent se vidi tako da se dijete stavi u neku situaciju, iz koje ne može izaći ako ne upotrijebi tu silu koja se nalazi u njemu, ili jednostavnije taj talent. Mene su zatvorili u podrum sve dok nisam napravila potres. Trebalo mi je svega četiri sata. Ali, iako ovo zvuči kao opravdavanje, tada sam imala samo pet godina. Da, talent se jako rano otkriva. Mogu vam odmah reći da taj talent vam ništa ne olakšava život. Svejedno morate u osnovnu školu, sa svim normalnima, i morate 15 godina - do početka škole za napredne skrivati - svoj talent. To nije lako, zna vam se dogoditi da slučajno stvari lebde oko vas. Kako bi ste vi to objasnili? Nije bilo lako. I onda krenete u tu školu. Non – stop oko vas potresi, vulkani, lebdeći ljudi. Čovjek bi očekivao da će nekome tko ima moći biti lakše. E pa nije, uz sve to mučenje, mi živo prosječno i po 500 godina. Ma strašno je to…barem iz moje perspektive.

Me, myself & I

Moje ime je Vemlinya Rohios Lerampti, ili Vendy za prijatelje.

Ja sam čudna jer imam te moći. Ali nisam ni inače baš tipično dobro dijete. Dakle, imam 15 godina. Obožavam punk.Najdraža grupa su mi Ramonsi. Najdraža boja mi je plava. Ironična, sam što ubija ljude u mojoj blizini. Obožavam prirodu i veliki sam ljubitelj životinja. Kada sam išla u normalnu školu, najbolja sam bila iz biologije. Vjerojatno zato što sam ponekad znala, slučajno upotrijebiti malo čarolije da neka biljka naraste. Previše pričam, što, iako mi ponekad odmaže, je uzrok mojoj povećoj listi prijatelja. Sretno sam slobodna.
Eto ovo bi bilo sve o meni i mojem čarobnom životu…


Za likove: izrazite želju u komovima ali ne primam vas sve….primati ću samo one koje odaberem…