velvetgoldmine

Jeste li ikada doživjeli pravu slobodu misli? Kada ste postojali samo vi ovdje, u ovom trenutku i na ovom mjestu. Svijet oko vas je sam strujao i živio. Vi ste bili jedan dio samog postojanja. A vani zrak neopisivo mekan, bez nekog određenog mirisa, ali je mirisao mekano, osjetio se mekano. Zamislite da sjedite vani na terasi negdje visoko, opušteni bez misli. Samo vidite svijet oko sebe. Miriši mekano, povjetarac struji kožom lagano je milujući svojom mekoćom. U daljini trepere svjetla dodajući živahnost proljetnoj noći. Iz prostorije se čuje lagana glazba koja dodiruje dušu i čini pravu ugodu ostavljajući za sobom slobodu i želju da se poleti. Gore visoko na nebu vam zapne za oko jedna zvijezda, posebna zvijezda. I sve ostale sjaje lijepo, ali ova je ipak posebna. Zagledate se u nju i lagano vam krene plesati praveći lagane i meke pokrete, samo za vas. Osmijeh vam se iscrta na licu. U blizini zvijezde prolazi avion lagano svjetlucajući. Pomislite, koliko ljudi ima u tom avionu, kuda idu, o čemu razmišljaju sada u ovome trenutku. Spuštajući pogled dolje naletite na druge ljude koji prolaze, stoje, a oko njih rasvjeta sjaji u više nijansi od bijele do žute. Listovi i malene grančice drveća plešu na povjetarcu. Prave različite pokrete, svaka grančica za sebe, svaki list za sebe. Pogledate ponovo gore u onu posebnu zvijezdu. Još i dalje pleše samo za vas. Svijetli plavkastom svjetlošću, svjetlošću mlade zvijezde. Ali tko zna koliko je daleko i dugo ta svijetlost putovala da bi vama, sada ovdje, mogla uljepšavati pogled. Kada biste mogli samo otići sada, u ovom trenutku, u taj dio svemira gdje je ona i vidjeti je sada kako izgleda. Stajati pokraj nje i gledati je, upijati njenu svjetlost i osjećati tu toplinu. Samo zapravo, je li vrijeme imaginacija i da li mi sami stvaramo vrijeme? Kada se zamislimo, nikome od nas ne prolazi vrijeme istom brzinom osim satu. Opet sa strane prolazi jedan avion. Namiguje drugačije od prethodnog. Izmjenjuju se bijela, plava, i crvena svjetlost u brzim intervalima. Kako samo meko klizi nebom. Kao da miluje zrak svojom plovidbom gore. A povjetarac i dalje dodiruje vašu kožu. Kako samo mazi vaša stopala, ruke, lice. Postaje prohladno, ali je opet taaako ugodno. Hladni metal ograde ispod nogu je isto tako dobar. Stresete se od lagane hladnoće koja je naišla, ali je ugodna i jednostavno se može uživati u njoj. U daljini je sijevnula munja i otkrila oblak prikazujući ga u lijepoj mekoj boji. Zrak i dalje struji vašom kožom hladeći je svojim milovanjem, zvijezda i dalje sjaji, cvrčci se još uvijek čuju, sijevnula je još jedna munja tamo negdje u daljini. Jednostavno vam dođe da zagrlite taj cijeli svijet koji je tako lijep i toliko je dobro što postojite da možete vidjeti tu svu ljepotu koja je oko vas i bez obzira na sve što čini vaš život, ovo sada što gledate je zapravo čarolija koja je uvijek tu. Ali jako rijetko imamo slobodne misli da bismo je mogli primijetiti i osjetiti mekoću trenutka i postojanja. Čarolija je što postojimo, a mi je sami poništavamo sanjajući dok hodamo. Snovi su za vrijeme kada spavamo, a kada gledamo, trebamo stvarati nove čarolije i dodavati svijetu meke boje i zvukove. Život je lijep,kad se živjeti zna!




_Račica_