Početkom 2006. godine, prebirući po naslovima najposuđivanijih knjiga u knjižnici, naletio sam na jednu ponešto zanimljivijeg naslova – Tajnovit život pčela – autorice Sue Monk Kidd te sam ju uzeo. Već vraćajući se kući, u tramvaju sam pročitao prvih nekoliko stranica, a početne scene pčela koje se roje u sobi glavne junakinje privukle su me nastaviti čitati čak toliko da, kako sam bio napisao tada na svom blogu, nisam vježbao cijeli vikend za polugodišnji ispit iz matematike, već sam čitao i čitao... Dakako, zanimljiva priča poput ove dugo ostaje u sjećanju.


Sada, točno tri godine kasnije, pogledao sam film. Film je izašao već prošle godine, no vjerojatno nisam bio raspoložen za tu vrstu filmova, jer to su one posebne priče za koje treba biti raspoložen, kada treba imati živaca gledati nečiju jaku volju, hrabrost, ako se slažete i znate na što mislim. Ponešto promijenjenog sadržaja u odnosu na knjigu, gotovo neznatno, film čini savršen prikaz 1964. godine i borbe crnaca za pravo glasa i njihovu mogućnost da budu jednaki bijelcima. No, zadivljujuće je kako ova priča nije ni na čijoj strani, već pokazuje i bjelačku i crnačku glupost, kao i njihove uspjehe (ne zaboravimo na ovome mjestu spomenuti kako su sestre May, June i August Boatwright veoma uspješne, obrazovane i dobrostojeće žene unatoč svemu). Možda je jedna pouka filma i ta da dok god se vi bojite i marite za nevolju, ona će vam se i događati.


Potrebno je ukazati i na religijski aspekt ovoga djela (to je vjerojatno dio njega koji mi je bio najneobičniji i najviše uznemirujući). Priča započinje 1964. godine u Južnoj Karolini. Lily Owens je četrnaestogodišnjakinja koja živi s ocem na farmi breskvi i prodaje ih tijekom ljetnih praznika uz cestu. Otac joj ne dopušta niti da čita dok prodaje, pa tako dane provodi u dosadi, a ako počini kakav prijestup, otac ju tjera da kleči na pšeničnom brašnu - tako da s ocem nikada nije imala dobar odnos. Jedina prava prijateljica joj je crna sluškinja i dadilja Rosaleen. Majka joj je umrla prije deset godina, a jedino što je Lily od nje ostalo jest kutija u kojoj se nalazi sličica crne Bogorodice i s majčinim rukopisom na poleđini. Slijedeći riječi ispisane na poleđini fotografije stići će u Južnu Karolinu, u grad Tiburon, gdje će je primiti tri ekscentrične sestre medarice koje će je uvesti u svijet pčela i meda i dovesti pod zaštitu neobične zaštitnice — Crne Madone, a tamo će saznati da je u sobi u kojoj spava, nekada davno, spavala i njezina majka...


Što znači Crna Madona, tko je ona? Zašto se priča vrti oko te zaštitnice? Autorica Sue Monk Kidd veli kako je ona stvorila Crnu Madonu jer je osjećala da u takvoj priči ona mora biti crna, a ideju je dobila čitajući jungovske zapise tridesetih godina prošlog stoljeća. Također, otkrila je na stotine različitih zaštitnica te vrste diljem Europe, te je proučavanjem došla do spoznaje kako one porijeklo vuku od antičkih božica. Također, ona je vrhovna majka, jer pronašavši nju, Lily je zapravo završila potragu za vlastitom majkom. Što znači kako ovaj film gotovo podsvjesno upućuje na predano štovanje ženskog lika, na žensku prirodu i snagu. Možda je zato i meni, kao pripadniku muškoga roda, bio u nekim situacijama doista jeziv.


Kako se sestre Boatwright bave glazbom, bilo je potrebno pronaći glumačku postavu koja odgovara muzikalnosti traženoj u filmu – tako da, npr. Alicia Keys glumi June, a Queen Latifah August. Također, u filmu je još poznatih imena, kao što su Dakota Fanning (koja glumi Lily), Jennifer Hudson (u ulozi Rosaleen), ili pak Paul Bettany (koji je utjelovio T. Raya). Redateljica Gina Prince-Bythewood gotovo je nepoznata, no savršeno je obavila posao.

Ocjena filma: 7/10.

B. D.