Jučer je u dramskom kazalištu Gavella održana svečana pretpremijera drame Orfej silazi Tennesseea Williamsa, autora inače poznatijeg po dramama Tramvaj zvan čežnja ili Mačka na vrućem limenom krovu. Ovaj je komad po prvi put uprizoren u Hrvatskoj, pod ravnateljskom palicom poljskog redatelja Janusza Kice, pa smo Boris, Lugh i moja malenkost, znatiželjni kakvi jesmo, odmah požurili u Gavellu.

Radnja ove drame odvija se sredinom prošlog stoljeća u nekoj južnoj američkoj saveznoj državi u koju doluta Val (Sven Medvešek), čovjek koji sa sobom nosi kofer s gitarom, uvijek i svuda. Val se zbližava s Lady Torrance (Anja Šovagović Despot), čiji je muž Jabe (Ivica Vidović), koji ju je kupio kao "rabljenu robu" nakon što je spalio imanje njena oca, na samrti. Društvo u koje je Val zalutao rasističko je, patrijarhalno te kruto prema svemu što je drugačije, novo i što ugrožava njegov red uspostavljen na nasilju i subordinaciji slabijih (prvenstveno žena i crnaca). U takvom se okružju između Vala i Lady Torrance rađa ljubav, pogibeljna u jednakoj mjeri kao što su to i tajne iz prošlosti.
Kako o komadu kažu u Gavelli:
Tipični autorovi motivi, poput žudnje za bijegom, emotivnog ropstva ili potisnutih strasti što izbijaju na površinu u (za to uvijek) pogrešnom trenutku, u "Orfej silazi" obrađeni su dojmljivom vještinom i uvjerljivošću, donoseći nam eruptivnu priču koja nas podsjeća na to da melodrama kao žanr ne mora biti sinonim za predvidljivost i kič.

Što se mog osobnog osvrta tiče...
Ovu predstavu, pored inovativne scenografije, karakterizira i dobra glazba, koja ne samo da oslikava duh vremena koje se prikazuje, već odgovara i narativnom slijedu te atmosferi samog komada. Osim toga, smatram da ovdje do izražaja dolazi glumačka veličina Anje Šovagović Despot, čija se izvedba mene najviše dojmila i koja je, sasvim zasluženo, dobila najveće ovacije publike.
Imam ja (naravno) i par primjedbi. Prva od mojih primjedbi odnosi se na razumljivost. Naime, ako niste čitali dramu, na samom je početku, barem meni, teško pohvatati sve veze i odnose među likovima. Osim toga, strast je između Vala i Lady loše realizirana. Jednostavno se ne osjeti kemija među njima dvoma, čak ni u erotičnim scenama.
Konačna ocjena ove je predstave: dobra. Ne toliko kao Majstor i Margarita, ali bolja od, primjerice, Četvrte sestre.

Do slijedećeg izleta u teatar, pozdravlja vas darksoul!

* * *

Dan nakon premijere, naša ekipa otišla je vidjeti novu Gavellinu predstavu "Orfej silazi" značajnog modernista koji se bavio egzistencijalizmom u drami - Tennesseeja Williamsa - a koji pripada u jedne od najvećih američkih dramatičara uopće. Poznat je ponajprije po svojim djelima "Tramvaj zvan Žudnja" te "Mačak na vrućem limenom krovu". U Hrvatskoj gotovo neizvođena, ova drama pokazala se pravim pogotkom za Gavellu jer je uspjela privući mnoštvo gledateljstva u samo par tjedana izvođenja! Eskpresivna, emotivno kolebljiva i nadasve pametna drama poput ove, i k tomu u rukama redatelja Janusza Kice, već je u samom početku najavljivala svoj zajamčeni uspjeh kod hrvatskog gledateljstva. A hrvatsko gledateljstvo je veoma zahtjevno, pogotovo kada se radi o klasicima poput ovoga.


Malen američki južnjački gradić je mjesto gdje se, kako se čini, u malenoj trgovini odvija cijeli društveni život. Tamo se na početku predstave nađu i Dolly Hamma (Jelena Miholjević) te Beulah Binnings (Biserka Ipša). Jabe Torrance (Ivica Vidović) se upravo vraća u svoj stančić nad trgovinom iz Memphisa, gdje je bio na operaciji, ali svi znaju kako on umire. Sjećanja koja tada u likovima naviru, pogotovo sjećanja Beulah kako je Lady Torrance (Anja Šovagović Despot) postala suprugom Jabea dok je Amerikom vladala "Prohibicija" (zabrana prodaje alkoholnih opijata), proganjaju svakoga posebno i na kraju rezultiraju neočekivanim preokretom. I dok njihove supruge provode dane u prisjećanju prošlosti, s Pee Wee Binningsom (Dragaljub Lazarov) i Dogom Hammom (Siniša Ružić) dolazi u sukob Val Xavier (Sven Medvešek), koji je i glavni prekretnik situacije - on uvodi nered, putnik je koji zavodi žene, pa tako i Lady Torrance (koja se u početku čini kao načvršća od svih likova, da bi na kraju pokazala svoju čudnovato uznemirenu prirodu). Glumačka ekipa, koja osim spomenutih broji i Ranka Zidarića, Dražena Kühna, Antoniju Stanišić, Helenu Buljan i mnoge druge, okupljena je u posve drugačijem okruženju od onoga na koje smo u Gavelli navikli; odjednom je nemir s pozornice prešao u prihološko stanje likova, a nastupila vidljivo bolna nostalgija.


Cijelo vrijeme, u pozadini se čuju lagani zvuci južnjačke glazbe iz džuboksa, koji su toliko izvorni da nikada ne bismo rekli kako ih izvodi hrvatska pjevačica. No, Tamara Obrovac je oduvijek bila originalna, i svaka njena pojavnost u glazbenom ili scenskom djelu to djelo samo obogaćuje. Također, za scenografiju je zaslužan već otprije poznat Numen, dok se za kostimografiju pobrinula Irena Sušac. Lada Kaštela, dramaturginja, je ipak ona koja je tekst prilagodila izvedbi i nakon Kice vjerojatno najviše zaslužna za uspjeh.

Tennessee Williams je dobar ukoliko se dobro izvede - a to je moguće jedino ako u tih nekoliko sati likovi prožmu glumce u potpunosti, što je iz atmosfere, ali i iz pljeska na kraju predstave bilo i više nego vidljivo.