Uvijek kada u kina dođe novi film Tima Burtona (poznatog po Edwardu Škarorukom, Sanjivoj dolini, itd.), možete očekivati pune dvorane. Tako je prošli tjedan stigao Sweeney Todd - demonski brijač Fleet Streeta, snimljen prema predlošku već ranijeg broadwayskog mjuzikla. Burtonove filmove je najbolje gledati u kinu; u tom mraku se uspijete uživjeti u sve elemente jeze i makabra koje pred vas iznosi. A ovaj film, izgleda, njegovo je najveće dostignuće do sada. Sada su, u samo jednom filmu, okupljeni svi elementi koji Burtona čine burtonovskim: industrijsko 19. stoljeće, makabar, mrak, osveta, odlična glumačka postava, bogata glazba, pa čak i zupčanici...


Priča započinje povratkom gospodina Todda u London, gdje ga nova vlasnica njegove kuće, gospođa Lovett, prepoznaje kao Benjamina Barkera. I odjednom, taj stari život, u kojemu je on imao suprugu i dijete, a koje mu ih je mučno oteo sudac Turpin, potiče u njemu želju za osvetom. I dok London bazdi po grijesima i spletkama - iz dimnjaka jedne od kuća Fleet Streeta ponovno će prošikljati crnilo - jer gospodin Todd odlučuje na katu otvoriti brijačnicu. Prošlost ga progoni sa svih strana, a on je se rješava kratkim potezima britvom. U isto vrijeme, gospođi Lovett posao s mesnim pitama procvjeta, dok naivni gosti niti ne znaju što to meso u sebi krije...


Kao što već vjerojatno znate, gospodina Todda glumi Johnny Depp (veoma je neobično vidjeti njega kako pjeva, ali dobro mu ide). Gospođu Lovett glumi supruga Tima Burtona - Helena Bonham Carter - a suca Turpina već poznati negativac britanskih filmova - Alan Rickman. Da, u 19. stoljeće ovdje je smješten i Sascha Baron Cohen (poznatiji pod imenom Borat, jel?), i još mnogi drugi...

Ovo je vjerojatno najbolji film koji sam u posljednjih godinu dana pogledao. I, naravno, svima ga preporučujem.



________
P.S. Preporučujem i da odete na stranice filma, odlične su.

Jučer je u dramskom kazalištu Gavella održana svečana pretpremijera drame Orfej silazi Tennesseea Williamsa, autora inače poznatijeg po dramama Tramvaj zvan čežnja ili Mačka na vrućem limenom krovu. Ovaj je komad po prvi put uprizoren u Hrvatskoj, pod ravnateljskom palicom poljskog redatelja Janusza Kice, pa smo Boris, Lugh i moja malenkost, znatiželjni kakvi jesmo, odmah požurili u Gavellu.

Radnja ove drame odvija se sredinom prošlog stoljeća u nekoj južnoj američkoj saveznoj državi u koju doluta Val (Sven Medvešek), čovjek koji sa sobom nosi kofer s gitarom, uvijek i svuda. Val se zbližava s Lady Torrance (Anja Šovagović Despot), čiji je muž Jabe (Ivica Vidović), koji ju je kupio kao "rabljenu robu" nakon što je spalio imanje njena oca, na samrti. Društvo u koje je Val zalutao rasističko je, patrijarhalno te kruto prema svemu što je drugačije, novo i što ugrožava njegov red uspostavljen na nasilju i subordinaciji slabijih (prvenstveno žena i crnaca). U takvom se okružju između Vala i Lady Torrance rađa ljubav, pogibeljna u jednakoj mjeri kao što su to i tajne iz prošlosti.
Kako o komadu kažu u Gavelli:
Tipični autorovi motivi, poput žudnje za bijegom, emotivnog ropstva ili potisnutih strasti što izbijaju na površinu u (za to uvijek) pogrešnom trenutku, u "Orfej silazi" obrađeni su dojmljivom vještinom i uvjerljivošću, donoseći nam eruptivnu priču koja nas podsjeća na to da melodrama kao žanr ne mora biti sinonim za predvidljivost i kič.

Što se mog osobnog osvrta tiče...
Ovu predstavu, pored inovativne scenografije, karakterizira i dobra glazba, koja ne samo da oslikava duh vremena koje se prikazuje, već odgovara i narativnom slijedu te atmosferi samog komada. Osim toga, smatram da ovdje do izražaja dolazi glumačka veličina Anje Šovagović Despot, čija se izvedba mene najviše dojmila i koja je, sasvim zasluženo, dobila najveće ovacije publike.
Imam ja (naravno) i par primjedbi. Prva od mojih primjedbi odnosi se na razumljivost. Naime, ako niste čitali dramu, na samom je početku, barem meni, teško pohvatati sve veze i odnose među likovima. Osim toga, strast je između Vala i Lady loše realizirana. Jednostavno se ne osjeti kemija među njima dvoma, čak ni u erotičnim scenama.
Konačna ocjena ove je predstave: dobra. Ne toliko kao Majstor i Margarita, ali bolja od, primjerice, Četvrte sestre.

Do slijedećeg izleta u teatar, pozdravlja vas darksoul!

* * *

Dan nakon premijere, naša ekipa otišla je vidjeti novu Gavellinu predstavu "Orfej silazi" značajnog modernista koji se bavio egzistencijalizmom u drami - Tennesseeja Williamsa - a koji pripada u jedne od najvećih američkih dramatičara uopće. Poznat je ponajprije po svojim djelima "Tramvaj zvan Žudnja" te "Mačak na vrućem limenom krovu". U Hrvatskoj gotovo neizvođena, ova drama pokazala se pravim pogotkom za Gavellu jer je uspjela privući mnoštvo gledateljstva u samo par tjedana izvođenja! Eskpresivna, emotivno kolebljiva i nadasve pametna drama poput ove, i k tomu u rukama redatelja Janusza Kice, već je u samom početku najavljivala svoj zajamčeni uspjeh kod hrvatskog gledateljstva. A hrvatsko gledateljstvo je veoma zahtjevno, pogotovo kada se radi o klasicima poput ovoga.


Malen američki južnjački gradić je mjesto gdje se, kako se čini, u malenoj trgovini odvija cijeli društveni život. Tamo se na početku predstave nađu i Dolly Hamma (Jelena Miholjević) te Beulah Binnings (Biserka Ipša). Jabe Torrance (Ivica Vidović) se upravo vraća u svoj stančić nad trgovinom iz Memphisa, gdje je bio na operaciji, ali svi znaju kako on umire. Sjećanja koja tada u likovima naviru, pogotovo sjećanja Beulah kako je Lady Torrance (Anja Šovagović Despot) postala suprugom Jabea dok je Amerikom vladala "Prohibicija" (zabrana prodaje alkoholnih opijata), proganjaju svakoga posebno i na kraju rezultiraju neočekivanim preokretom. I dok njihove supruge provode dane u prisjećanju prošlosti, s Pee Wee Binningsom (Dragaljub Lazarov) i Dogom Hammom (Siniša Ružić) dolazi u sukob Val Xavier (Sven Medvešek), koji je i glavni prekretnik situacije - on uvodi nered, putnik je koji zavodi žene, pa tako i Lady Torrance (koja se u početku čini kao načvršća od svih likova, da bi na kraju pokazala svoju čudnovato uznemirenu prirodu). Glumačka ekipa, koja osim spomenutih broji i Ranka Zidarića, Dražena Kühna, Antoniju Stanišić, Helenu Buljan i mnoge druge, okupljena je u posve drugačijem okruženju od onoga na koje smo u Gavelli navikli; odjednom je nemir s pozornice prešao u prihološko stanje likova, a nastupila vidljivo bolna nostalgija.


Cijelo vrijeme, u pozadini se čuju lagani zvuci južnjačke glazbe iz džuboksa, koji su toliko izvorni da nikada ne bismo rekli kako ih izvodi hrvatska pjevačica. No, Tamara Obrovac je oduvijek bila originalna, i svaka njena pojavnost u glazbenom ili scenskom djelu to djelo samo obogaćuje. Također, za scenografiju je zaslužan već otprije poznat Numen, dok se za kostimografiju pobrinula Irena Sušac. Lada Kaštela, dramaturginja, je ipak ona koja je tekst prilagodila izvedbi i nakon Kice vjerojatno najviše zaslužna za uspjeh.

Tennessee Williams je dobar ukoliko se dobro izvede - a to je moguće jedino ako u tih nekoliko sati likovi prožmu glumce u potpunosti, što je iz atmosfere, ali i iz pljeska na kraju predstave bilo i više nego vidljivo.

Beskrajne Noći je grafička novela (u obliku stripa) post-modernističkog književnika Neila Gaimana.

Napisana je kao nastavak njegovih stripova, nama dobro poznatih kao Sandman, a objavljena 2003. godine. Knjiga se sastoji od sedam poglavlja; ujedno je i prvi strip koji je dospio na listu bestsellera New York Timesa. Go, Neil!

Na ovoj knjizi su zajedno s Neilom radili vrsni, svjetski poznati umjetnici i prekrasno ocrtali njegove likove. Svaka priča u sedam poglavlja je posebna i ima svoju priču.


I Poglavlje: Smrt
II Poglavlje: *Strast
III Poglavlje: San
IV Poglavlje: Shrvanost
V Poglavlje: Sumanost
VI Poglavlje: Smak
VII Poglavlje: Sudbina

*
Ako volite Gaimana, znate što vam je činiti :)
U bilo kojem drugom slučaju također.
Rijetke priče dirnu ljude na tako umjetnički način.


I imam najkul posvetu :)


Thora

Kao što već svi vjerojatno znate, ovoga tjedna u Zagrebu (ali i Varaždinu) bila je Joanne Harris, britanska spisateljica najpoznatija po svom romanu Čokolada. Kao što je i protekla tri puta, događanja je organizirao Algoritam, njen hrvatski nakladnik. Ovoga puta, došla je predstaviti svoje tri knjige: romana "Cipelice kao bombon" (meni osobno nimalo privlačnog naslova, ali fenomenalne priče koju neki nazivaju nastavkom Čokolade iako ga ja ne vidim takvim), fantastičnog romana "Rune" (za mlađe čitatelje) i zbirke priča "Poskočice i doskočice" (koju smo iščekivali još otkako je posljednji put Joanne Harris bila u Hrvatskoj). Naravno da smo se darksoul, ziki i ja zaputili na sva zagrebačka događanja, a Gajevoj na potpisivanju smo sreli i Thoru.


Joanne Harris je ovoga puta povela sa sobom i svoju kćer, Anouchku. Stigavši u Algoritam u Avenue Mallu, u 16.30 sati u utorak, pričala mi je kako je zamalo odgodila putovanje, jer je nastao zastoj u zrakoplovnom prometu u Parizu, te da je tek tada ujutro stigla u Zagreb. Zatim o ilustracijama svojih knjiga, Hrvatskoj i obožavateljima, pozdravima od njenih suradnika u Engleskoj, da bismo se zatim dogovorili kako se vidimo navečer u Klubu hrvatskih književnika.

No, požurivši, darksoul i ja smo se našli u Gajevoj, gdje nam je uručena pozivnica za navečer. A navečer, u Klubu hrvatskih književnika, bila je veličanstvena promocija. Neven Antičević, Joanne Harris, Nada Šoljan i Vladimir Cvetković Sever sjedili su za stolom, i dok je Joanne pričala o svojim knjigama, atmosfera je postajala sve opuštenijom i sve ugodnijom, da bismo na kraju završili u prostoriji iza, gdje je Joanne rezala čokoladnu tortu, a ostali mogli uživati u još mnogim slasticama (kao što je i temperirana čokolada između ostalog). Šampanjac u jednoj, kriška torte i marcipan u drugoj ruci, i večer u razgovoru s Joanne ugodno je prošla.


Sutradan poslijepodne, u British Councilu je bilo zakazano čitanje ulomaka iz romana. Bilo je zaista mnogo ljudi, i ovoga puta publika je postavljala mnoga zanimljiva pitanja. Joanne je susretljivo odgovarala na sva svojim karakterističnim humorom, ispričala mnogo o sebi, o svojoj obitelji, i ljudima koji ju okružuju te kakvu inspiraciju pronalazi u njima.

Vratit će se, rekla je.

Ne sumnjam u to.

Ili SHAKEing SHAKEspeare je odlična predstava glumaca Teatra Exit u režiji Matka Raguža.

Ovo je prvi put da sam bila u Exitu; izvana me se nije dojmio, ali zato je iznutra. Boje su bile upravo onakve kakve želim u svojoj sobi - tamnocrveni zidovi s crnim linijama, a na zidovima obješeni plakati predstava, onako lijepo uokvireni. Beautiful :) Tješila sam se da ako predstava ne bude dobra, uvijek ću imati sjećanja na boje :D

Pa krenimo na SHAKEspeara. *grin*
Cijelo vrijeme ista tri glumca, jedna (ponekad i malo više) stolica, ponekad štapovi, a ponekad i... um, žene. Ili ne? :)
Djela i likovi velikog Barda u urnebesno smiješnoj izvedbi Živka Anočića, Marka Makovičića i Jerka Marčića na urnebesno smiješan način kao urnebesno smiješni... Živko, Marko i... um, Jerko. SHAKEspeare na EXit!


"W. Shakespeare napisao je 37 komada.

To ste sigurno već znali?!

Od čega 10 povijesnih drama.

I to ste znali?!

Od čega 18 komedija.

I to?!

Osmislio je i napisao 1222 lika.

A to?!

Svaki od 37 komada postavljen pojedinačno na scenu traje, zavisno od kraćenja, između 3 i 5 sati. Dakle, 37 x 4 sata (prosječno) iznosi 148 sati.

Jeste li i to znali?

A jeste li znali kako je sve to moguće odigrati u manje od 2 sata?!

Upoznajte Romea i Juliju, Hamleta, Ofeliju, Macbetha i njegovu krvavu lady, Antonija i Kleopatru, Mletačkog trgovca, Tita Andronika, Kralja Leara, Richarda III, Henrika VIII i mnoge druge, kakve ih još nikada niste vidjeli.

Na EX! That's IT!"

Jedna od najboljih predstava koje sam gledala - odličnim osvjetljenjem i background glazbom zapalila je publiku. A jedino čemu moram prigovoriti jest loša ozvučenost. Glumci nisu imali mikrofone, a uz stalna komešanja u publici, bilo je skoro pa nemoguće čuti sve što se govorilo.
Smijanje puna dva sata bez prestanka je veoma korisno krajem tjedna.

SHAKEspearovski vam predlažem da što prije pogledate :)


Thora