Kada sam prije pet godina po prvi puta uzeo jednu Shakespearovu tragediju u ruke, nisam niti pomišljao kako ću se jednoga dana naći u kazalištu i gledati njegovo djelo u suvremenoj interpretaciji. Štoviše, nisam se nadao gledanju ikakvog njegovog djela, jer to je bilo rezervirano za HNK, skupo kazalište koje se žuti usred grada. No, kad sam čuo da Gavella od ove zime omogućuje svojim gledateljima predstavu "San Ivanjske noći", bio sam više negoli oduševljen, a darksoul, malexira, Lugh i ja smo se dan poslije premijere, prošle subote, nakon što smo se prejeli u Kraševu restoranu, zaputili u Frankopansku nadajući se da nam dojmovi neće biti pokvareni. Ovoga puta smo bili malo uranili (a bili smo uzbuđeni, valjda).

Priča se zapravo odvija u tri dijela. U prvom je Tezej (, atenski vojvoda (Hrvoje Klobučar), i priprema oženiti Hipolitu (kraljicu Amazonki), no pritom mu dolazi Egej (Janko Rakoš) sa svojom kćeri Hermijom (Bojana Gregorić Vejzović), koja je zaljubljena u Lisandra (Franjo Dijak), a otac ju udaje za Demetrija (Sven Šestak). Hermijina prijateljica, Helena (Nataša Janjić), zaljubljena je u Demetrija. Drugi dio radnje je skupina putujućih glumaca, koji pripremaju predstavu: Dunja (Nenad Cvetko), Vratilo (Ozren Grabarić), Frula (Janko Rakoš), Gubac (Đorđe Kukuljica), Spretko (Ivan Đuričić) i Gladnica (Filip Šovagović) - oni pripremaju predstavu za Hipolitu. Puka je glumio legendarni Pero Kvrgić, kojemu se divim zbog okretnosti u kojoj mu njegova starost očito ne smeta. I, napokon, treća priča su Oberon (također Hrvoje Klobučar), vilinski kralj, i Titanija (također Ksenija Pajić), vilinska kraljica. I kad uoči Ivanjske noći Oberon Puka zamoli da mu nabavi kobni cvijet koji ima moć da se onaj kojemu su njime oči namazane zaljubi u onoga koga prvoga pogleda pri buđenju, cijela radnja se odjednom uskomeša.


"It's how he would have wanted it!" rekla je darksoul, ako se dobro sjećam na kraju predstave. I mislim da to govori dovoljno. Složili smo se u tomu da je glazba savršena, čiji autor je Kiril Džajkovski. Akrobatika u pozadini (Iva Dragan Peter i Christian Rene Peter), i savršena kombinacija motiva zastornim vrpcama u podlozi čine ovu predstavu redatelja Aleksandra Popovskog originalnijom nego što je to puka šekspirovska interpretacija ostalih kazališta. Glumci su za ovu predstavu, odjenuvši za promjenu suvremenu odjeću, na gotovo najbolji način prenijeli renesansno viđenje stare Grčke.

Danas sam bacila oko na box ovoga bloga i zaključila da je samo jedan post posvećen glazbi prava sramota. Mirno sam odlučila napisati još jedan da mu pravi društvo.

Prije nego što krenem sa reklamom koju ću upakirati u recenziju, želim reći nešto o svom glazbenom ukusu da mi kasnije ne bi pristizale pritužbe na račun preporučenog. x)
Najviše slušam rock, ali se na njemu ne zaustavljam. Jasno da slušam i izvođače čija glazba ne ulazi u taj žanr; stvar je u tome da će mi se nešto prije svidjeti ako je rock. Ako nije, a dopadne mi se, znači da je stvarno dobro.

*bahato odluta u daljinu*

Lovage sam otkrila sasvim slučajno, istražujući projekte masterminda Mikea Pattona (Faith No More/Mr. Bungle/Fantomas/Tomahawk, itd.) kojeg jako cijenim jer je jedan od najtalentiranijih glazbenika uopće, a ima i nevjerojatne afinitete. Od njega se očekuju albumi koji će iznenaditi, a ovaj nije iznimka. Udružio se sa producentima Nathanielom Merriweatherom i Danielom Nakamurom (poznatiji kao Dan the Automator), Kid Koalom, Jennifer Charles (članicom rock-noir dueta Elysian Fields), Damonom Albarnom te Princeom Paulom i osnovao grupu pod imenom Lovage. Lovage je, prevedeno, naziv za ljupčac, biljku koja se u srednjem vijeku s juga Europe proširila i na ostatak kontineta, a poklanjala se u znak naklonosti i simpatije.

Dakle, skupina iznimno talentiranih ljudi okupila se na jednom mjestu kako bi se, prije svega, zabavila - i na svijet je došao jedinstven album kojeg svakako vrijedi preslušati, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što je drukčiji od svega što ste do sada čuli. Hip-hop, R&B, mediteranski folklor, europski trash, sarkastični tekstovi i elektronski elementi čine jedinstven spoj, kojem će se neki podsmjehivati, a neki ga poštovati.

Čarolija Mikea Pattona i Jennifer Charles leži u njihovom uspijevanju da ironične stihove koji graniče s banalnim
/I'll turn you on like the electric company/
otpjevaju na način koji zvuči… jednostavno seksi.

Pošto sam sklona razvrstavanju i kategoriziranju, pjesme dijelim na:
- Normalne; poput upečatljivih "Anger Management" i "To Catch A Thief" ili pak one koja vas neće pridobiti na prvo slušanje, ali ćete je kasnije imati na repeatu - “Lifeboat”. U ovu kategoriju spada i “Book of the Month”, apsolutni vrhunac albuma; zvuči kao nešto što bi se dogodilo da je Barry White postao član Portisheada.
- Instrumentalne; u kojima do izražaja dolazi Danova trip-hop fleksibilnost. Pjesme kao što su "Lies And Alibis" i "Everyone Has A Summer" su dokazi da bi album i bez Mikeovog te Jenniferinog uplitanja mogao zvučati jako dobro. "Koala's Lament" inspirirana je bossa novom.
- Interludije jedinstvenog humora koji stvara opuštenu atmosferu.

Najbolja stvar na ovom albumu je to što mu manjka skip this trenutak. Svaka pjesma je posebna na svoj način i vrijedna slušanja.

Za kraj, mislim da je potrebno napomenuti kako sam naziv na kutiji nije beznačajan – album propušta seks iz svakog kuta, no ne na onaj MTV-jevski, 'pussy licking' agresivan način. Sofisticirana erotika, rekla bih, a i ovako svima treba nešto da ih grije u ove hladne zimske dane.

I ne, vaša lady ne mora biti stara, samo mora imati dobar smisao za humor, a takvu ste i željeli.

Poslužiti uz dekicu i kakao ili u autu na povratku iz crkve. :)

moooi

[nevezano uz post: ima li netko od čitatelja last.fm? DsK, darksoul, Thora i ja imamo. Bilo bi zgodno dodati vas na friends liste.]

Iako nisam namjeravala pisati o knjigama sve dok ne riješim obaveze na faksu, shvatila sam da u tome slučaju ne bih pisala dok ne diplomiram, a tako dugo mi se nije dalo čekati, pa evo predstavljam jednu knjižicu, točnije zbirku priča.

Priče sabrane u "Babljem ljetu" nastale su u razdoblju između 1987. i 1993. godine, u Lawrenceu (Kansas) i Zagrebu. Na njihov su nastanak, svaki na svoj način, izravno utjecali jedan pariški Argentinac, jedan njujorški Čeh i jedan Irac iz Belfasta. Na ovaj ili onaj način, sve su vezive za Slavoniju.

Glavni su likovi pretežno kontemplirajuće žene u određenom stupnju osamljenosti. U mnogim je pričama vidljiva tendencija ka fragmentaciji svijeta ili možda bolje rečeno - pogleda na svijet (slično kao u modernističkoj poeziji). Čitatelj (barem ovaj koji sad o tome piše) se okrećući stranice teško može otarasiti osjećaja tjeskobe, nelagode i bojazni u pogledu toga što će donijeti iduća stranica koja onda obično ne iznevjeri očekivanja te iznjedri neki šokantni događaj. Sve u svemu, djelo vrlo moderno po svojim karakteristikama, nekonvencionalno po načinu pripovijedanja i idealno za kontemplaciju.

Sad moram biti iskrena i reći da ovu knjigu najvjerojatnije nikada ne bih pročitala da ne poznajem Tatjanu Jukić osobno i da me nije zanimalo kako izgleda proza koju je ona napisala. Naime, knjiga je toliko tanjušna da ju u knjižnici nećete niti primijetiti čak i ako znate što tražite jer će biti stješnjena između opsežnijih uradaka. Nećete ju naći niti u knjižarama, osim ako ne tražite ciljano, a možda čak niti onda jer naklada nije velika kao što je uobičajeno za neke domaće autore. Kao i uvijek u životu, određene su vrijedne stvari nenametljive te se o njima ne govori tako često kao o drugima. Ipak, neobično mi je drago što sam ovo pročitala. Naučih također još jednu važnu stvar - htio ti to ili ne, kad poznaješ autora, drukčije čitaš njegovo djelo, pokušavaš ga povezati s osobom koju znaš. U ljudskoj je prirodi, koliko kod literarna teorija tvrdila da se moramo koncentrirati na djelo samo po sebi.

Mah mah od darksoul!