Iako je prvotni plan bio da Boris, lugh i ja provedemo nedjeljno poslijepodne fotografski dokumentirajući jesen na Mirogoju, prije nekoliko dana javio se Boris s nadaleko boljom idejom. Čuo je, naime da će se 7. listopada kod rudnika Zrinski na Medvednici održavati srednjovjekovni festival. Vrlo brzo zaključismo da to neće proći bez naše prisutnosti te je ubrzo stigla i nedjelja ujutro.


Budući da je žičara u remontu, do Tomislavca smo se uputili autobusom sa stanice kod potoka Blizneca. Zvukovi srednjovjekovne glazbe doprli su do naših ušiju čim smo se približili planinarskom domu Grafičar u čijoj se neposrednoj blizini nalazi rudnik Zrinski. Prvo smo zapazili tipične srednjovjekovne šatore, a kada smo se približili naišli smo na (ja pretpostavljam da se taj zanat tako zove) sokolara koji nije imao sokola, nego gavrana i sovu. Bilo je nekih nedoumica oko toga pripadaju li te životinje živim stvorovima, a te nedoumice su bile otklonjene čim se životinje pomaknuše (gavran se čak okrenuo baš kad ga je Boris fotografirao).


Vidjesmo i šator babe gatare koja će vam reći što vas očekuje u životu, poslu, ljubavi i zdravlju za nevjerojatnih 10 kuna (iako se sve svodi na to da ćete, prije ili kasnije, umrijeti). Na srednjovjekovnom se sajmu moglo kupiti pregršt autentičnih srednjovjekovnih stvari, poput odjeće koja samo slučajno nalikuje onoj iz indian shopa i bedževa te mirisnih štapića koje su zasigurno upotrebljavali kralj Arthur i njegovi vitezovi okruglog stola, da ne spominjem veoma šik tkanine sa slikama Buddhe ravno iz nekog srednjovjekovnog tkalačkog stana. No da ne bih bila sasvim kritična, priznat ću da su se prodavale i neke sasvim originalne zamisli poput igračaka za djecu u obliku mačeva i štitova izrađenih od kartona ili porcija graha u zdjelicama od kruha.


Svi koji su na sajmu bili zaposleni bili su odjeveni u odjeću onoga vremena te smo vidjeli pregršt vitezova (bijelih i crnih), djeva bajnih, kovača, rudara i običnih težaka. Zatim smo pozornost usmjerili na predstavu Družbe vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice. Iako nismo bili jako pažljiva publika, rekla bih da se radnja sastojala od niza borbi i zakulisnih igara nekoliko vitezova koji se boriše za srce djeve Jelene (koju je pobjednik svog tog mačevanja odnio u šator čime se i završila ta prava sapunica na srednjovjekovni način). Fascinirale su nas i razne sprave za mučenje, iako smiješak nije silazio s lica onih koji ih isprobavaše.


Za kraj našeg posjeta odlučismo se i na obilazak rudnika. To je, po meni, bio najbolji dio dana. Karta za rudnik iznosila je 20 kuna, a uz nju svaki je posjetioc dobio i novčić.


Novčić je bio “iskovan” na licu mjesta, odn. jedan striček s čekićem i zanimljivom spravicom je utiskivao slova u novčić, pa je to na kraju izgledalo ovako:


U rudniku srebra smo vidjeli kip sv. Barbare zaštitnice rudara, prošli nekim od hodnika te saslušali priču o teškom i mukotrpnom poslu i životu rudara u vrijeme od prije 400 godina. Rudari su imali radno vrijeme od 10 sati i umirali u dobi od tridesetak godina. Rudnik je opskrbljen senzorima koji reagiraju na pokret te ilustriraju razgovore u rudniku u neka prošla vremena (“Ti buš vozil rudu van z tačkami!”, ili nešto u tom stilu).


Po iskobeljavanju iz te pozdemne tamnice odlučili smo srednjem vijeku reći Au revoir, no prije toga se Boris neuspješno raspitivao za autore glazbe koja je cijelo vrijeme pratila događanja. Nažalost ništa nismo uspjeli saznati budući da smo se mimoišli sa stanovitim crnim vitezom koji je raspolagao takvim informacijama. Glazbeni znalci u koje ja ne spadam detektiraše pjesme grupe Mediaeval Baebes te Dead Can Dance.
Fotoaparata punih jeseni, lišća, gljiva i prekrasnih boja, glava punih vrijednih uspomena te džepova punih mahovine počeli smo spuštanje u civilizaciju. Putem smo stali i kod planinarskog doma Risnjak koji je kao okrepu nudio čaj i štrudle od sira. Savršeni dan završio je, kako se i priliči, savršenim zvucima jednog klavira.

Do slijedeće prilike, mahmaše vam darksoul!


________
Fotografije by Boris, lugh i darksoul