blog :: arhiv :: o nama :: ostalo |
|||
Istarski dragulji: Buzet
Negdje pri polovici našeg nedjeljnog izleta po središnjoj Istri tata se sjetio da se u Buzetu održava godišnji sajam zvan Subotina. Naša nevoljkost prema silnom hodanju i nečemu što smo smatrali nepotrebnim zaustavljanjem ubrzo se pretvorila u silno oduševljenje kad smo se popeli na uzvisinu gdje se smjestio povijesni centar grada. Već na ulazu dočekale su nas djevojke koje izgledom smjesta prizivaju 19. stoljeće: raskošne haljine, nakovrčana kosa i ljupki osmijesi dobrodošlice. Fotoaparati su naglo poletjeli iz svojih torbica ;)
S obzirom da je buzetski sajam već uvriježen jer se održava godinama, organizacija je bila fenomenalna- atrakcije su bile odlično raspoređene po cijelom starom gradu. I mladi i stari žitelji bili su odjeveni u povijesne nošnje, i to iz različitih vremenskih razdoblja pa smo nakon nekog vremena zaboravili da smo u 2007. godini i počeli guštati u šarenom kaosu. Naravno, kao prava mlada žemska sam rijetke trenutke dosade kratila određivanjem koji su dečki najzgodniji. Prvotni dojam da su najšarmantniji ušminkani dendiji i fina gospoda, izblijedio je kad smo ugledali pojedince koji kao da su ispali iz razdoblja između dva rata: isprane hlače, bijele košulje i naherene kapice ;) samo sam čekala da netko izvuče palicu za bejzbol, ali umjesto toga dečki su pokupili plosnato kamenje s poda i zaigrali igru na pljočke, sličnu onoj kamena-s-ramena. Šetnja po uskim ulicama oživljavala je povijest: kovači, bačvari i pletači košara su marljivo radili, na svakom kutku svirao je neki sastav, lončari su izrađivali glineno posuđe, puhaču stakla su pod prstima nastajala prozirna čuda, žandari su lovili odbjegle okovane zatvorenike, iz stare pekare širio se fantastičan miris domaćeg kruha, a gospodične u haljinama su jednom rukom držale svoje udvarače a drugom mobitel. Pretpostavljam da u 1890. to nije bio često viđen prizor. ;P Imate viška vremena? Sjednite u frizeraj, gdje su ljubazne gospođe uređivale djevojkama kosu u stilu 20tih i 30tih godina dvadesetog stoljeća. Želite ponijeti kući nešto trajno? Posjetite fotografski studio, gdje će vas slikati pravim starinskim aparatom i na mjestu vam izraditi sliku. Malo će varati, pa će izgledati kao da je požutjela od godina ;) Ako bi vam kojim slučajem i dosadilo isprobavanje domaćeg sira ili razgledavanje djela vještih obrtnika, nudile su se nebrojene mogućnosti zabave: mogli ste skočiti na predstavu pučkog teatra, gledati mađioničarske trikove, prisustvovati koncertu starinske muzike ili se uputiti u palaču Bigatto, odnosno Zavičajni muzej. Osobno sam pogledala samo djelić svega navedenog jer nažalost nismo imali vremena za cijeli repertoar, ali sam uspjela razgledati cijeli muzej i oduševila se zbirkom antiknog brončanog alata, staklenih posudica iz 1. stoljeća (!), glinenog posuđa iz radionice lončara rimskih konzula i starih kamenih spomenika. Sve je, naravno, pronađeno na prostoru Piquentuma (antički naziv za Buzet) i okolice. Posebno mi je drago što je sve zajedno organizirano prilično profesionalno, pa je svaki posjetitelj mogao otići s dojmom da je prisustvovao složenoj kazališnoj predstavi ili bolje, kao da je zakoračio u vremenski stroj. Nigdje nije bilo štandova s jeftinom robom kakve se zna naći na lokalnim sajmovima, niti je itko prodavao išta sumnjive kvalitete. Hrana je bila domaća, zabava odlična, a svirači su stvarno znali svoj posao ;) Ovo je samo djelić svega što bi se o Subotini moglo napisati, ali moram se zaustaviti u nekom trenutku. Ovaj put bih spomenula još samo nekoliko stvari: Đornal od Subotine, odnosno lokalne novine koje je Buzet prvi put izdao za ovu priliku, ispunjen je kvalitetnim člancima o starim zanatima i najbolji je pokazatelj ljubavi Buzećana prema svojoj povijesti i nevjerojatnoj količini dobre volje da toj povijesti udahnu život. Potom đardin, odnosno prostor na kojem su se održavale dječje kreativne radionice i natjecanje u skakanju u vreći i sličnim sportovima. Tu moram iskazati divljenje vrsnim animatorima koji su, oboružani strpljenjem i entuzijazmom, satima hopsali, skvičali i bodrili djecu. :) I za kraj, prvi kat muzeja, gdje se nalazi mladi notajo, pisar koji će vam za nekoliko kuna ispisati pravi starinski dokument. Možete birati između vjenčanog lista, osobne iskaznice, vozačke dozvole, vojničke knjižice i kunfirme (potvrde) da ste bili na sajmu. Mi smo odabrali ovo posljednje, pa sam sad ponosna vlasnica simpatične uspomene na kojoj piše da sam platila entrata na samanj u Storen grode i moren špašižat pu njihoven lepen meste. ;) E kad je tomu tako, vratit ćemo se mi i druge godine po novu kunfirmu jer su nam od Subotine ostala samo lijepa sjećanja. DsK |
"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.
Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike. E-mail redakcije: velikaocekivanja@gmail.com Dizajn: Vjetrovito Fotografije: Boris Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
|