Još jedan Sziget Festival na budimpeštanskom otoku Obudai je gotov, i nadam se kako ću uspjeti prenijeti barem jedan djelić cjelokupne atmosfere. Bio sam tamo s Lughom samo 8. kolovoza, u srijedu, jer mi se činilo kako tada nastupaju najbolji bendovi. Lugh i ja smo došli negdje oko podneva, i prešavši most koji je vodio na otok, uzeli smo program. Shvatili smo kako sve do negdje tri poslijepodne nema nikakvih koncerata još, pa smo se odlučili zaputiti u Afro-Latin Világfalu (Afrolatinsko selo), gdje smo sjeli u Teaház (Kuću čaja) i naručili zeleni čaj slušajući glazbu iz susjednog šatora, gdje se održavao tečaj smijanja i joge. Bilo je mnogo ljudi, i to najviše stranaca, tako da je otokom orila neka mješavina svih europskih jezika. Preostalo nam je samo čekati malo kasnije poslijepodne, da svirka počne.


No, izgleda kako je ipak počela mnogo ranije. Odlučili smo prošvrljati otokom i malo ga proučiti kako bismo se bez problema mogli kretati među pozornicama i kako bismo znali gdje je koja, da ne moramo trčati kad jedan koncert završi, a mi već hrlimo na drugi. Kako postoje ti puteljci, na njima je bilo mnogo ulične zabave i raznih bendova, čak i jedan zanimljivi limeni orkestar s ljudima na štulama i vrhunskom zabavom... I, napokon, na Nagyszínpadu (Glavnoj pozornici) Manu Chao je upravo imao generalnu probu na koju smo slučajno naletjeli. To je bilo odlično, jer zapravo nisam niti mogao stići na Manu Chaoa, pošto je kasnije bio mnogo važniji koncert na koji je trebalo ići.


Bili su odlični. Malo su štekali, ali mislim kako ljudima nije smetalo, jer još mikrofonija nije bila namještena kako treba. Ja sam se u početku pitao je li to uopće Manu Chao, ali kad sam došao bliže, i kad sam čuo "Oy, dia luna, dia plena...", znao sam kako je. Bilo je veoma vruće na tom pijesku, ali ljudi su plesali još više zagrijavajući atmosferu. A onda su odjednom, samo tako, rekli hvala i otišli. A dobro, bolje išta nego ništa.


Kasnije smo se zagubili u šumi, gdje su ljudi kampirali. Čak smo primijetili i neke šatore s hrvatskom zastavom. No, uskoro smo došli do Világzenei színpada (Glavne svjetske pozornice), gdje je nastupala japanska grupa Gocoo. Dvadesetak žena s bubnjevima, i još nekoliko s drugim udaraljkama, i dva-tri muškarca koji sviraju. Veoma zanimljivo, i originalno osmišljeno. Čak mislim kako sam u jednom trenutku vidio didgeridoo, ali nisam siguran je li to bilo zapravo to. Uglavnom, odlično su zvučali, iako sam gotovo siguran da snimljeni nisu niti upola toliko dobri.


Do sljedećeg koncerta ostalo nam je nešto vremena, pa smo otišli na jednu malu tržnicu gdje smo pronašli razne šatore s pićem i hranom. Tamo je bio i jedan indisjki šator, prigodno nazvan "Nirvana" i čim ih je vidio, Lugh je morao kupiti par gulab jamuna. Ja ih osobno ne volim baš previše, ali on je tvrdio kako su mu odlični.


I onda smo došli natrag do Nagyszínpada, gdje je svirao Nitzer Ebb. To nam se nije baš sviđalo, ali kojih pola sata kasnije je došlo ono pravo - Mando Diao. Prepoznao sam pjesme "Long Before Rock 'n' Roll", "Down in the Past" i još mnoge, što znači kako su svirali i stvari sa starog i s novog albuma.


Kraja koncerta se više baš i ne sjećam, osim da su se lijepo pozdravili, ali publika je jednostavno htjela još, pa su napravili jedan bis. Čovjek se na pozornicu vratio ležerno, s cigaretom, ugasio ju i počeo svirati. Nakon toga, ljudi su se razbježali, svatko na sljedeći koncert koji je htio, a ja se sjećam da su mene i Lugha toliko noge boljele, da smo sjeli u jedan šator u blizini Arany Ászok színpada. Tamo smo bili sat vremena, i gledali ljude kako se odvažuju skočiti bungee s neke visoke dizalice, i slušali Fince stol pokraj koji su odlučili zapjevati si neke narodne pjesme.


A onda smo otišli do pozornice HammerWorld, gdje je bio vrhunac večeri. Within Temptation. To je bio razlog zbog kojega sam uopće došao ondje na taj dan. Prije njih je nastupala jedna odlična folkmetal grupa, Dalriada, i već imam nekih njihovih nekoliko albuma ovdje doma. Moram priznati kako nisam nikada bio na nekom tako gotičkom metal koncertu i bio sam zapanjen kreativnim ljudima koji su izgledali kao da su se probudili kako je pala noć... I odjednom se pozornica zamračila, i pojavila se Sharon.


Uživali smo. Svirali su skoro pa dva sata, za razliku od svih ostalih bendova. Čak su nas publiku razveselili i pjesmama poput "See Who I Am" i "Mother Earth", a na samom kraju, i "Ice Queen"... Veoma pozitivna atmosfera, unatoč mračnoj glazbi. Pozornica je bila na zatvorenom, pa je brzo ponestajalo zraka, tako da sam promijenio tri puta mjesto. Prvi sam put bio veoma blizu, a onda sam bio nagdje s desne strane, gdje nikoga nije bilo, a gdje se pak mogao cijeli bend dobro vidjeti, da bih onda otišao skroz iza, do ulaza.


Sharon ima predobar glas, iako se vidi kako je bila dobrano uzbuđena. Publika je pjevala s njom, i ljuljala se u ritmu. Lijepo je ponekad ljude čuti i uživo, kako pjevaju, jer snimljeno je uvijek i uređeno do neke picajzlaste mjere. Ovako sam imao priliku biti na kojih petnaestak koncerata tijekom dana, i uživati u različitim vrstama glazbe (čak sam u jednom trenutku bio sjedio na tratini ispred Blues&Jazz pozornice, i naletjeli smo bili na neku čudnu pozornicu gdje smo sjeli na brežuljak, a sa raznih strana dopirali su drugi instrumenti, dok je u sredini žena plesala i pjevala).

Gotovo sam siguran kako neće biti prilike da se vratim tako skoro, ali ovaj put mi je ostao u predivnom sjećanju, i ma koliko ulaznice bile skupe, za glazbu se uvijek isplati.

;-) Boris