Evo, i ja se napokon javljam. Nekoliko dana nisam bila u virtualnom svijetu, ali imam za to opravdani razlog. Večeras sam se baš zaželjela svoga bloga, lunjanja po drugim blogovima, čitanja famoznih postova, komentiranja...
U četvrtak se sve završilo. Svih osam godina školovanja, ova neobična školska godina. Nisam imala nikakav osjećaj. Nisam bila svjesna da se tada oglasilo po zadnji put školsko zvono... Označilo je kraj, ali i jedan novi početak. Gotovo je sve. Idemo dalje.
Večer prije kraja školske godine (ili kako ja zovem; leta u slobodu), dobih najposebniju ružu na svijetu od najposebnije osobe u svom životu. Bijah očarana... Koliko jedna sitnica znači čovjeku. Sutradan se s nastave vratih kući s predivnim buketom u ruci, prelijepim dupinima s porukom i s razglednicom na kojoj je mačkica i piše:˝ Nedostaješ mi mnogo.˝ A na poleđini je posebna poruka koju napišaše moje tri velike prijateljice (moje čiste). Ne mogu vam opisati osjećaj kada su one tri ušetale u kabinet noseći u ruci buket, tri plava dupina na postolju koja predstavlju njih tri i izgovarajući nikad zaboravljene riječi. U očima su mi zasjale suze, a srce zaigralo!
Tu nije bio kraj. Na sat razredne je došla moja posebna vjeroučiteljica i svakog od nas darovala prelijepim tekstom Stjepana Lice - PRIHVATI SEBE. Bio je lijepo savinut s plavom vrpcom (kao kad se prima diploma). Bila sam prestetna. Suze su još uvijek igrale svoj ples u mojim očima, a srcom mi je vladao čudan osjećaj. Fasciniralo me je sve to. Rečenice Stjepana Lice ću zalijepiti na zid povrh kreveta.

Eto, probuih se u petak ujutro. Zbunjena, nesvjesna svega oko sebe... Evo, već je nedjelja, a ja još ne mogu vjerovati da je sve gotovo. Nisam još svjesna. U glavi mi je zbrka ili bolje rečeno veliko ludilo i ništavilo. Samo razmišljam kako ću se zabaviti, gdje ću izići, s kim ći ići na kupanje... Mozak mi je na godišnjem, a soba u teškom ludilo. Knjiga ima na sve strane kao da sam u najvećoj krizi učenja. Ništa mi se ne da. Školska torba nasred sobe... Uživam u tome. Ne razmišljma ni o čemu. Za mene je ovo još uvijek slatka pričica ne znajući da sam dočekala kraj za kojim sam čeznula od rujna.

Na stolu je kalendarić cijeli išaran, obojan, iskrižan. Dani su prekriženi, svibanj išaran, lipanj zaokružen, a ispod svega velikim slovima piše SLOBODA! Ljudi moji, let u slobodu je napokon kraj mene. Letim znajući da sam ovu predstavu perfektno odradila, i kao redatelj i kao glumac.


PRIHVATI SEBE


Učini nešto dobro za sebe. Učini nešto što si sebi dužan. Prihvati sebe.
Može ti se sve što jesi činiti oskudnim i neuglednim, nevrijednim pozornosti. Ali u tebi su neizmjerna mora, preobilne dragocijenosti.
Kako ćeš dospjeti na suprotnu obalu, ne odlučiš li se na plovidbu, ne zavoliš li more u njegovim plićima i dubinama, u njegovu valovlju i utihama? Kako ćeš dospjeti do sebe? Toliko toga u tebi čeka na tebe.
Tako je malo potrebno da se razgori oganj od kojega je isktkana tvoja duša. Ali ne budeš li imao povjerenja u snagu svjetiljke svoga bića, ona bi od boli mogla utrnuti.
Učini nešto pravedno prema Bogu: prihvati sebe.
Vjeruj, kada te je Bog poželio, kada te je zamišljao, bio je prepun lijepih misli o tebi, prepun povjerenja u tebe. Oblikovao te je svojom ljubavlju, učinio tek malo manjim od sebe. Podario ti je tolike darove i povjerio ti da se brineš o njima, da obilan plod donesu.
Bog te jednako treba i kad si hitar i kada si spor, i kada si neodlučan i kada si se do kraja opredijelio. Bog te ljubi i nije moguće da u tebi ima išta što ne bi bila njegova ljubav. Imaj povjerenja u Boga, imaj povjerenja u njegov naum s tobom. Nemoj mu se uskratiti. Nemoj prezreti najdragocjeniji dar koji ti je povjerio: život, sama sebe.
Učini nešto lijepo za one koje voliš: prihvati sebe.
Podari onima koje svojom ljubavlju prihvaćaš da mogu prepoznati tvoju sreću što postojiš, sreću što se možeš darovati. Obdari ih svojim zanosom, svojim povjerenjem da je život dobar i da uvijek možeš biti bolji. I kao što od onih koje voliš ne tražiš savršenstvo, nemoj ga tražiti ni od sebe.
Neka ti život prođe u predanu nastojanju da sve što je plemenito u tebi, među vama raste, a nesavršenost svoju, nesavršenost vašu nosi strpljivo i srdačno.
Život je dobar i nije vrijedno umarati se oko onoga što te okrada, što vas okrada.
Uvijek nastoj dodati života, dodati sreće. Vjeruj, pod povjerljivom rukom iz smrti niče život. Kako onda ne će iz topla srca?!
Učini nešto važno za svijet, za povijest ljudsku: prihvati sebe.
Ti si jedinstven. Premda ti se može činiti da sve prolazi mimo tebe, da svoj život živiš negdje izvan značajnih tokova, sigurno je: bez tebe nema ljudske povijesti. Bez tebe nema ljudske budućnosti. Bez nade, bez pouzdanja, u tebi već danas trne sutrašjni svijet.
Toliko toga možeš dati svijetu običnošću svojih dana, običnošću svoga srca. Toliko se toga po tebi nastavlja, toliko toga samo po tebi započinje. Nikada ne ćeš dovoljno shvatiti koliko si važan, koliko je svatko važan, jer ljubav je važna.
Zato prihvati sebe u djelomičnosti svojoj, u nedosljednosti svojoj.
Obasjaj sebe, obasjaj Boga, obasjaj one koje ljubiš, obasjaj svijet svojom zahvalnošću što ti je darovano i povjereno biti čovjek.
Prihvati sebe.

S. Lice