Otišao je legenda hrvatske književnosti, Dragutin Tadijanović u 102. godini svoga čarobnog života. Ostavio je za sobom bezbroj vječnih pjesama koje odišu ljepotom Tadijine riječi... Hvala Ti, Tadija. Hvala Ti za sve pjesme kojima si obogatio hrvatsku književnost, ali i moje srce!


DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?


NA GROBU PRIJATELJA

Dođoh na grob tvoj. Ploča
S tvojim potpisom. I sunce
A uokolo samo grobovi.
Grobovi s imenima, tuđi.

Pomislih: Gdje li su jablani,
Oni iz tvojih pjesama,
Da pratnja ti budu i ovdje
U pustoj vječnosti tvojoj?
No, sjetih se da je dosta
Srcu čovječjem malo ljubavi,
Kitica svijeća, riječ prijatelja.

A koliko njih, koliko ljudi,
U ovo grabežljivo, krvoločno doba,
Nemaju ništa, ni svoga groba.

Vratih se spuštene glave, uprte u zemlju.

Evo, i ja se napokon javljam. Nekoliko dana nisam bila u virtualnom svijetu, ali imam za to opravdani razlog. Večeras sam se baš zaželjela svoga bloga, lunjanja po drugim blogovima, čitanja famoznih postova, komentiranja...
U četvrtak se sve završilo. Svih osam godina školovanja, ova neobična školska godina. Nisam imala nikakav osjećaj. Nisam bila svjesna da se tada oglasilo po zadnji put školsko zvono... Označilo je kraj, ali i jedan novi početak. Gotovo je sve. Idemo dalje.
Večer prije kraja školske godine (ili kako ja zovem; leta u slobodu), dobih najposebniju ružu na svijetu od najposebnije osobe u svom životu. Bijah očarana... Koliko jedna sitnica znači čovjeku. Sutradan se s nastave vratih kući s predivnim buketom u ruci, prelijepim dupinima s porukom i s razglednicom na kojoj je mačkica i piše:˝ Nedostaješ mi mnogo.˝ A na poleđini je posebna poruka koju napišaše moje tri velike prijateljice (moje čiste). Ne mogu vam opisati osjećaj kada su one tri ušetale u kabinet noseći u ruci buket, tri plava dupina na postolju koja predstavlju njih tri i izgovarajući nikad zaboravljene riječi. U očima su mi zasjale suze, a srce zaigralo!
Tu nije bio kraj. Na sat razredne je došla moja posebna vjeroučiteljica i svakog od nas darovala prelijepim tekstom Stjepana Lice - PRIHVATI SEBE. Bio je lijepo savinut s plavom vrpcom (kao kad se prima diploma). Bila sam prestetna. Suze su još uvijek igrale svoj ples u mojim očima, a srcom mi je vladao čudan osjećaj. Fasciniralo me je sve to. Rečenice Stjepana Lice ću zalijepiti na zid povrh kreveta.

Eto, probuih se u petak ujutro. Zbunjena, nesvjesna svega oko sebe... Evo, već je nedjelja, a ja još ne mogu vjerovati da je sve gotovo. Nisam još svjesna. U glavi mi je zbrka ili bolje rečeno veliko ludilo i ništavilo. Samo razmišljam kako ću se zabaviti, gdje ću izići, s kim ći ići na kupanje... Mozak mi je na godišnjem, a soba u teškom ludilo. Knjiga ima na sve strane kao da sam u najvećoj krizi učenja. Ništa mi se ne da. Školska torba nasred sobe... Uživam u tome. Ne razmišljma ni o čemu. Za mene je ovo još uvijek slatka pričica ne znajući da sam dočekala kraj za kojim sam čeznula od rujna.

Na stolu je kalendarić cijeli išaran, obojan, iskrižan. Dani su prekriženi, svibanj išaran, lipanj zaokružen, a ispod svega velikim slovima piše SLOBODA! Ljudi moji, let u slobodu je napokon kraj mene. Letim znajući da sam ovu predstavu perfektno odradila, i kao redatelj i kao glumac.


PRIHVATI SEBE


Učini nešto dobro za sebe. Učini nešto što si sebi dužan. Prihvati sebe.
Može ti se sve što jesi činiti oskudnim i neuglednim, nevrijednim pozornosti. Ali u tebi su neizmjerna mora, preobilne dragocijenosti.
Kako ćeš dospjeti na suprotnu obalu, ne odlučiš li se na plovidbu, ne zavoliš li more u njegovim plićima i dubinama, u njegovu valovlju i utihama? Kako ćeš dospjeti do sebe? Toliko toga u tebi čeka na tebe.
Tako je malo potrebno da se razgori oganj od kojega je isktkana tvoja duša. Ali ne budeš li imao povjerenja u snagu svjetiljke svoga bića, ona bi od boli mogla utrnuti.
Učini nešto pravedno prema Bogu: prihvati sebe.
Vjeruj, kada te je Bog poželio, kada te je zamišljao, bio je prepun lijepih misli o tebi, prepun povjerenja u tebe. Oblikovao te je svojom ljubavlju, učinio tek malo manjim od sebe. Podario ti je tolike darove i povjerio ti da se brineš o njima, da obilan plod donesu.
Bog te jednako treba i kad si hitar i kada si spor, i kada si neodlučan i kada si se do kraja opredijelio. Bog te ljubi i nije moguće da u tebi ima išta što ne bi bila njegova ljubav. Imaj povjerenja u Boga, imaj povjerenja u njegov naum s tobom. Nemoj mu se uskratiti. Nemoj prezreti najdragocjeniji dar koji ti je povjerio: život, sama sebe.
Učini nešto lijepo za one koje voliš: prihvati sebe.
Podari onima koje svojom ljubavlju prihvaćaš da mogu prepoznati tvoju sreću što postojiš, sreću što se možeš darovati. Obdari ih svojim zanosom, svojim povjerenjem da je život dobar i da uvijek možeš biti bolji. I kao što od onih koje voliš ne tražiš savršenstvo, nemoj ga tražiti ni od sebe.
Neka ti život prođe u predanu nastojanju da sve što je plemenito u tebi, među vama raste, a nesavršenost svoju, nesavršenost vašu nosi strpljivo i srdačno.
Život je dobar i nije vrijedno umarati se oko onoga što te okrada, što vas okrada.
Uvijek nastoj dodati života, dodati sreće. Vjeruj, pod povjerljivom rukom iz smrti niče život. Kako onda ne će iz topla srca?!
Učini nešto važno za svijet, za povijest ljudsku: prihvati sebe.
Ti si jedinstven. Premda ti se može činiti da sve prolazi mimo tebe, da svoj život živiš negdje izvan značajnih tokova, sigurno je: bez tebe nema ljudske povijesti. Bez tebe nema ljudske budućnosti. Bez nade, bez pouzdanja, u tebi već danas trne sutrašjni svijet.
Toliko toga možeš dati svijetu običnošću svojih dana, običnošću svoga srca. Toliko se toga po tebi nastavlja, toliko toga samo po tebi započinje. Nikada ne ćeš dovoljno shvatiti koliko si važan, koliko je svatko važan, jer ljubav je važna.
Zato prihvati sebe u djelomičnosti svojoj, u nedosljednosti svojoj.
Obasjaj sebe, obasjaj Boga, obasjaj one koje ljubiš, obasjaj svijet svojom zahvalnošću što ti je darovano i povjereno biti čovjek.
Prihvati sebe.

S. Lice

Kako vrijeme leti... Još jučer sam bila prvašić, a danas osmaš. Da, osmaš... Svih ovih osam godina je prošlo relativno brzo. Bilo je svakakvih trenutaka; sreće, veselja, tuge, suza ... I kada se svega toga sjetim, uhvati me nekakva sjeta. Sve jednom prođe...
U prvom razredu sam sanjala o danu kada ću biti osmaš, nešto posebno. Evo, sada sam osmašica. Lijep je to osjećaj. Osjećam se nekako veliko, zrelije, starije. Zadnji su dani... Nekako mi je ipak žao što se rastajem od svoje osnovne škole. Voljela sam ju. Mnogo toga mi je pružila. Ta osnovna škola me naučila, osam godina je bila dio moga života, oblikovala me je kao osobu, u njoj sam proživjela najljepše godine života i sada... Izlazim iz svega toga. Nisu bitne ocjene niti prosjek, bitno je ono što nosim u srcu; bezbroj uspomena, sjećanja, trenutaka, nezaboravnih događaja...

Sada putujem na drugu postaju života. Ne znam što me tamo čeka. Puno rada, truda, napora i upornosti... I na kraju se sve isplati. Naučila sam da su ocjene nešto najnebitnije jer nisu omjer znanja. Nažalost, presudne su nam kao ulaznica na novu predstavu...

Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir nisam siguran.

Pvi put sam ju čula... Ali, oduševila me je...



Here I am - this is me
There's no where else on earth I'd rather be
Here I am - it's just me and you
And tonight we make our dreams come true

It's a new world - it's a new start
It's alive with the beating of young hearts
It's a new day - it's a new plan
I've been waiting for you
Here I am

Here we are - we've just begun
And after all this time - our time has come
Ya here we are - still goin' strong
Right here in the place where we belong


Here I am - this is me
There's no where else on earth I'd rather be
Here I am - it's just me and you
And tonight we make our dreams come true


Here I am - next to you
And suddenly the world is all brand new
Here I am - where I'm gonna stay
Now there's nothin standin in our way
Here I am - this is me

Bryan Adams

Nedostatak inspiracije. Dogodi se. Ne znam o čemu bih pisala iako bih ipak nešto htjela pisati. Ma ne znam ni sama. U zadnje vrijeme sam potpuno slatko zbunjena. Ma znate već... Tako vam je sa mnom. Ne znam ni sama što bih htjela. Već nekoliko dana se osjećam genijalno, baš sam sretna i zadovoljna. Smiješak mi je svakoga trenutka na licu, a osmijeh mi je postao lijek za sve. Eto, tako, takvo je stanje kod mene; zbunjenost, ludost... Ali, uživam u tome. Pronalazim sreću u velikim sitnicama, u oblačiću, kiši, poruci, osmijehu, pjesmi... Tako sam sretna. Ispunjena sam posebnom energijom, pomalo sanjarski ludom. Znate ono: ˝Kakvom energijom zračiš, takvom energijom i privlačiš.˝

Danas sam šetala ulicama svoga grada i sretala namrgođena lica koja su odavala ljudsku pohlepu, užurbanost, zaposlonost i , naravno, ljudsku glupost. Svi negdje žure, jure, trče, lete i uopće ne obraćaju pozornost na život koji prolazi pokraj njih. Ne smijemo to dopuštati. Bog nas ne će pitati koje smo poslove radili i koliko smo novaca zaradili, već koliko smo Ljubavi u to uložili i kako smo živjeli dar koji nam je On poklonio. I što onda? Ma trebamo svaki trenutak ispuniti ne obazireći se na sitnice. To nije važno. Trebamo voljeti, ljubiti i bit ćemo voljeni i ljubljeni.
Radujem se svakom novom Danu jer je to novi početak i Dan u kojem ću ponovno uživati iako ću, možda, doživjeti i neke balade. Nema veze. Takav je život i treba znati voljeti i živjeti svoj let.

Molim vas, nemojte mi zamjeriti što vas opterećujem nekim svojim glupostima, ali što ću?
Želim s vama podijeliti svoju sreću i radost. Vjerujte mi, trebamo uživati, trebamo se veseliti, trebamo biti zbunjeni i ludi jer smo to mi. I sada, da, sada, u ovom trenutku, pošaljite sms ili nazovite nekoga koga volite i recite Mu ili Joj koliko ljubite svaku pomisao na Njega ili Nju. Uljepšajte nekom snove... Učinite to i uljepšajte si trenutak koji je neprocjenjiv...

Evo, danas već prvi lipnja! Sjećam se kako sam u rujnu sanjala o tom datumu, o tom lipnju u kojem će završiti sve. I došao je. Relativno brzo. Istina, puno se toga dogodilo, i ružnoga i lijepoga. Ali, trebalo se dogoditi. To je takva sudbina. I, sada, na samom kraju mi je drago što sam prošla kroz sve ovo. Nikada se ne bih vratila unatrag.
Čudno je kako nam malo treba da se pomirimo s nečim neizbježnim. Ja nisam takva. Dugo mi je trebalo da prihvatim sve ovo novo i da prestanem žaliti za onim što se više nikada ne će ponoviti. Za dvadest dana ću odletjeti u Slobodu. Bit će iza mene još jedna školska godina, ali ova će biti posebnija od svih. Pamtit ću je po nečem novom, drukčijem, po smijehu, suzama... Ali, ipak sve prođe. Htjeli mi to ili ne. Ništa nije vječno. Neki fragmenti života bit će izbrisani, nekih osoba se nikada više ne ćemo sjetiti i nastavit ćemo. Ovo je bila samo jedna neizbježna stanica života na kojoj sam se trebala zadraži da bih nešto naučila.
I tako... Na mom stolnom kalendariću križaju, šaraju se dani. Doći će i taj dan. Kao i svi ostali. Tada ću samo istrčati vani i smiješeći se vikati da je dve gotovo. Sjećam se trenutaka kada sam mislila da će ovo vječno potrajati i da kraj nikada ne će doći.
Gotovo je. Što je bilo, bilo je. Nema povratka. A zašto bi ga i bilo? Nemam za čim žaliti.
Sve je dobro kad se dobrim svrši.


Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Tko je domaćin, a tko je bio gost?

Nestaje cirkus u širokoj ravnici
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Pričat će deca o svetlima arene,
vežbat će krišom kod kuće neki štos.
Ali već sutra, čim prođe neko vreme
samo će retko pomišljati na to.

Ostat će okrugli trag na mestu šatre,
tu gde se hrvao sa tigrom hrabri grk.
I par plakata, na njima gutač vatre
kome će klinci već nacrtati brk.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?

Odlazi cirkus, za sve je bolje tako.
Mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace će masa naći lako
jer drugi cirkus ce doći u naš grad.

Ma sve je bilo samo fol.
Sve je to samo jeftin trik.
I sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik.