Prije dva dana dobih zadatak od blogera Ljubav sve pobjeđuje. Hvala.
Trebam napisati deset svojih najdražih knjiga i ukratko objasniti.

1. Knjiga svih vremena - Mali princ. Ne znam što bih napisala. Živim za Maloga princa, za Ružu i za Asteroid. Čarolija Ljubavi...

2. Galeb Jonathan Livingston - prvi put sam ju pročitala u šestom razredu i od tada sam veliki zaljubljenik u svoga Jonathana. Nešto posebno... Želim biti galebica. Uči nas kako se u svima nama krije galeb kojemu trebamo dopustiti da nas odvede u prostranstva slobode.

3. Plave ptice - najljepša ljubavna priča ikada napisana. Plakala sam pročitavši ju... Ljubav koja ne poznaje granice ljudi.

4. Klara - roman koji me je ostavio bez daha. Mlada djevojka prepričava svoj, u jednu ruku zanimljiv, tužan, bolan, sretan, tajnovit, uzvišeni život kako bi još samo jedanput vidjela svoju Ljubav...

5. Alkemičar - roman kojega nije dovoljno pročitati samo jednom. Uči nas o našoj Osobnoj Legendi za koju se trebala boriti i koju treba živjeti.

6. Most preko vječnosti - To je priča o vitezu koji je polako umirao i princezi koja ga je spasila. To je priča o ljepotici i zvijeri i čarolijama i tvrđavama.... Učimo voljeti, volimo i volimo.

7. Sumrak - pročitala sam ju prije nekoliko dana. Roman koji ne ispuštate iz ruku kada ga počnete čitati. U isti mah nedoljivo strašan i privlačan roman. Sumrak je vrhunska ljubavna priča za sve one koji su se oduvijek osjećali drugačijima, a nikada nisu vjerovali da bi netko savršen upravo to mogao shvatiti kao vrlinu i zavoljeti ih usprkos svemu što ih dijeli. Pa i po cijenu života ili besmrtnosti.

8. Kronike iz Narnije - kada nemate gdje, zavirite u beskrajni svijet mašte, u svijet Lava, kentaura, fauna... Svijet u koji, ako jednom uđete, nikada ne ćete poželjeti otići. Probudi u nama skriveno dijete.

9. Melem za dušu - knjiga u kojoj će nas neke pričice rasplakati, razveseliti, rastužiti, neke će nas podsjetiti na vrijednosti života... Svaka priča je posebna. Svaka je ispričana kao melem za dušu u svakom trenutku.

10. Bijeli klaun - lektira u sedmome razredu koja me je rasplakala. Dječak, daltonist uči boje srcem uz pomoć jednoga starca. Ne želi postati klaun jer ne razumije zašto ljudi dolaze u cirkus da bi se nasmijali.

Ima još mnogo knjiga. U ovom trenutku sam samo ove izdvojila...

Moju štafeticu prima:

1. Aquaria
2. Vitae
3. Triptih
4. Finding myself
5. Perfekcionistica
6. Marul

Kako je samo lako osjetiti neimenu ČEŽNJU,
skrivenu duboko u srcu mom.
Nitko ju ne poznaje, pa niti ja.
Osluškujem zvonke TIŠINE
morskih dubina u koje zaplivah sama.
Pretrčah DALJINE i DALJINE svemira
u nadi da ću ugledati posljednju ZVIJEZDU
na kojoj piše samo moje ime...
Preumorna, bacih se na POSTELJU
zlaćanih snova
vjerujući, to je sve bio samo san.

Draga moja prijateljice Vitae, od srca ti hvala. Riječi koji si mi proslijedila su prekrasne.
Tako lako, dođe mi inspiracija i u pet minuta napisah ovu pjesmicu.

MORE-KONFUZNO-RIJEČI-SUMRAK-ČEKATI

Voljela bih zanosno čitati pjesmice ljubavi, sreće, sjete, tuge koje napisaše moji vječni prijatelji:

SCARLETT
TRIPTIH
FINDING MYSELF
DETALJ

Drama Moderna vremena suvremenoga talijanskog pisca Occhipintija primjer je dinamičnog dramskog pisma koje se hvata u koštac sa zbiljom izazova koje pred pojedinca i obitelj postavlja suvremeni način života i funkcioniranja u poslovnome svijetu bez skrupula. Život određen tehnokratskim pravilima i bespoštednom borbom za pozicije ovdje je ocrtan sredstvima suvremene dramaturgije, ali nikako lišene poziva na ljudskost i skrb o bližnjima. Obitelj prezaposlenoga inženjera i potencijalne glavne partnerice u odvjetničkom uredu trpi i najniže udarce konkurencije, kako na privatnom, tako i na poslovnom planu. Prizori se izmjenjuju filmskom brzinom, jezik likova je živ i, zajedno sa zapletom, zvuči kao da je preuzet iz kakve sapunice, ali je zbivanje daleko slojevitije od onoga što nam je dostupno na prvi pogled. K tomu, na drugoj svojoj razini, drama suptilno propituje status pojedinca u "Novoj Europi" i kao da nas tjera razmisliti što nas sve u toj Europi čeka i kako se u njoj postaviti.

O drami koje će svoje prvo uprizorenje doživjeti na pozornici kazališta Trigona Occhipinti kaže:

Moderna vremena napisao sam 1999. inspiriran stvarnim događajem koji se tih godina zbio na Siciliji. Tekst govori o današnjem čovjeku. O tome kako on gubi saznanje o sebi i svom životu, zaboravljajući sebe samog, krhkost svoju i onih koji ga okružuju.
Moderna vremena su optužba koju upućujem, kroz optiku društvene kritike, društvu današnjice, njegovim mitovima. Ali Moderna vremena imaju namjeru biti i nešto više od toga. Tekst je zvono koje zvoni na uzbunu, poziv čovjeku da ponovno pronađe one ljudske dimenzije koje stalno – i možda nepovratno – gubi. Danas smo tu, na rubu provalije iza kojeg nema ničeg: samo praznina. I kao nikad prije, nesvjesni smo svoje tragične sudbine.


U srijedu navečer bijah u Hrvatskom narodnom kazalištu gledati ovu dramu. Bila sam oduševljena. Prikazuje svijet današnjega čovjeka, život modernoga čovjeka. Svi bismo se prepoznali bar u jednom trenutku. Žurimo kroz vrijeme zaboravljajući one najbitnije stvari u životu. Želimo graditi svoju karijeru, ali pri tom smo vrlo egoistični. U današnje vrijeme sve manje imamo vremena za obitelj, prijatelje, za razgovore, za Ljubav... I što onda? Ali, znate što je najvažnije? Svi imamo izgovor: ˝Imam puno posla. Ne mogu sada. Poslije ću... Žurim.˝ Hoće li to poslije ikada osvanuti? Ne vjerujem baš.
Uživala sam gledajući dramu. Ona ima mnogo dublji sloj, nego što se to čini. Potakne nas na razmišljanje o našem životu. Možemo li se mi doista poistovjetiti s ovim likovima ili ne? Mnogi ne će htjeti priznati, ali tako je to. Žurimo, trčimo kroz život i što se ona dogodi...

Dijete je umrlo u auto jer ga je otac inžinjer zaboravio! Da, da, zaboravio je vlastito dijete jer je kasnio na neki sastanak. Dijete se spržilo i dehidriralo jer je bilo na suncu tri sata, a to sve zbog ˝neizbježnoga˝ sastanka...
Ovako je završila predstava...

Zaustavite se u svojo žurbi, udahnite i zanemarite posao i sve brojke koje vas dozivaju... Uživajte u čarima života. Ne dopustite da potratite svoj život jer već sutra može biti prekasno.

Ovaj post ću završiti riječima najpoznatijega dramatičara Williama Shakespearea:
Sav svijet je pozornica;
A ljudi, žene u njoj glumci samo,
Što dolaze i odlaze sa scene.

Osluškujem tihe kapi kiše koje mi pjevaju svoju sonatu...
Vjerujte mi, predivna je.
Nemam vam što više napisati.
Osjetite veličanstvenost,
osjetite radost u srcu gledajući kristalne kapi
kako nečujno padaju,
nestaju pretvarajući se u mrlju bistre vode...
Jeste li osjetili to?
Otiđite do prozora i oslušnite
njihovi prvu, ali i posljednju sonatu.
Nema ih više... Nestale su.
Podarile su nam nešto za sva vremena.
Veselu, sjetnu, tužnu, ljubavnu sonatu
koja nosi baš Tvoje ime...
I? Što čekaš?
Divi se kiši i pokloni joj se...

Opet se ponavlja ista priča... Priča bez kraja i početka u kojoj sam ja glavni junak. Da, da, samo ja i nitko više! Lijepo je to, zar ne? Ali, dosta mi je te priče jer ju ne volim! Na volim kada sam ja glavni junak jer onda gubim sve ono u što sam prije vjerovala...
Vjerovala sam da ću zauvijek ostati nevino, malo dijete koje ne će brinuti o nekakvim glupim i monotonim stvarima. Vjerovala sam da svijet odraslih nije ovako... Znaš Ti, moja Nepoznata, o čemu ja govorim. Svijet odraslih je umotan u najljepše i najdivnije sreće... Prekrivena je njegova prava, lažna istina.
Da samo znaš kako mi se ne da pisati... Ovo je sve opijeno nečim Neimenim. Slušam cvrkut ptica. Tko zna, hoću li sutra osjetiti isti ono što sada osjećam. Sigurno ne ću. Odrastam. Ne znam bih li napisala: nažalost odrastam. Što ću to dobiti u životu ako kažem da sam odrasla osoba? Čemu sebe zavaravati, čemu se lažno nadati...
Nije više bolno. Postalo je ironično i cinično. Mrzim cinizam. Ponekad i mrzim sebe zbog Duhova koji me okružuju. Lijepo je biti dijete, ali velika kao dijete! Lijepo je sada biti na pustoj plaži i igrati se s tužnim valovima... Ponovno se vratiti u izgubljeni svijet. Ne, ne želim biti sama duhom. Jer, ja sam još dijete!
Suđeno mi je upoznati sve jadne i najgore strane odraslih, i to baš sada kada mi najviše treba moja zvijezda orijentir. Sada bi se odrasli na ovo smo nasmijali i mahnuli rukom.
A, takav je život! Zar ne? Život nije pravedan. Idemo dalje. Vrijeme liječi sve rane.
Ti odrasli nisu svjesni koliko boli i ptanje mogu nanijeti zbog jedne gluposti...
Ne mogu, bolje rečeno, ne želim reći da me je svijet odraslih zdrobio kao kakvu mrvicu. Nisam ja još ušla u svijet odraslih, niti ću još! Ne ću nikada.
Zašto ja ovo uopće pišem? Onaj Odrasli mi je naredio pisati i to moram. A kako su samo dosadni i naporni! Ah, ispričavam se. Nisu svi takvi. Ja sam okružena genijalnim i lucidnim ljudima koje obožavam. Oni jesu odrasli, ali nisu onakvi kakvi su inače...
I što da još napišem?
Dan je sunčan, obasjan zlatnim zrakama sreće i Ljubavi, a ja ovdje sjedim i pišem oproštajno pismo za sva vremena...
Bježim iz svijeta odraslih k svojim Vilenjacima i Vilama kojima ću cijeli noć pričati legendu vremena... Oni ne poznaju ovakav svijet i ne ću im ja pričati. Neka misle da je sve super, da je sve bajno... Neka imaju takav dojam... Prelijepo je to.
Na Tvoju (ne)sreću imam ga i ja! Još uvijek vjerujem u idealizirani svijet u kojem ćete svi vi nestati...
Ipak, ja sam velika kao dijete!

U zadnje vrijeme neprestano razmišljam o mnogim stvarima. ˝Što bi se dogodilo da ja nisam upoznala... ˝ Dolazi proljeće i u glavi vlada zbrka. Ali, često se to pitam. Ja ne bih bila ovo što sada jesam da nisam upoznala nekoga, da nisam krenula tom i tom cestom na raskrižju života...
I, na kraju sam se upitala: ˝Postoji li slučajnost ili se sve događa s razlogom?˝ Duboko vjerujem da uopće ne postoji slučajnost, nego da svaki trenutak nosi sa sobom razlog zbog čega postoji. Ništa se nije dogodilo slučajno. Sve se moralo dogoditi na način koji je Gospodin odredio. Ipak, postoji li onda sudbina?
Vjerujem u sudbinu, ali ne u potpunosti. Neke stvari su zapisane, zapisna je cijala moja staza života. Ali, isto tako, ja mogu izmijeniti nešto, mogu utjecati na svoj život i na sebe. Nije ovo baš jednostavno. Najradije bih sada voljala leći na travu i diviti se oblacima slušajući glazbu i pri tom razmišljati o svojoj sudbini... Mogla bih razmišljati cijelu vječnost i doći do nekoga zaključka. Osjećam, duboko u sebi, da su se neke stvari morale dogoditi i da ništa, ali ništa na ovom svijetu nije slučajnost. Takav je život. Iz svega ćemo nešto naučiti. Možda ćemo isplakati sve suze svijeta, ali na kraju ćemo spoznati.
Vjerujem da svatko od nas ima svoju Osobnu Legendu koju nam je Bog podario i na nama je hoćemo li ju živjeti. Gospodin nije slučajno stvorio Tebe, mene.... Ne. Mi smo ovdje jer značimo nekome cijeli život, mi činimo Zemlju potpunom. Imamo svoju Legendu za koju ćemo se boriti i na putu ćemo upoznati mnoge ljude. Neki će biti samo prolaznici, a neki će ostaviti vječna tragove u našem životu, neki će nam izmijeniti život... I, tu nema slučajnosti. Sve je zapisala Ista Ruka.
Došla sam u ovaj jedinstveni svijet i upoznala sam Vas koji ste zauvijek postali dio mene. Mislite da je to slučajnost?

Ove noći napisat ću stihove:
Dan je prekrasan.
Volim. Voljena sam.
Osvanuo je dan...
Ugledala sam nebo i sunce.
Gospodin me voli.
Ljepota življenja...
Poznajem ju. Zove se mojim imenom.
Volim. Voljena sam...

Ove stihove posvećujem mojoj posebnoj prijateljici Triptih...

Sretan rođendan, Draga!

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć,
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pezeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć.
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Dragutin Tadijanović

Ružno pače, ti si taj o kojem bi mi mama svaku večer pričala. Govorila bi mi da si ti jedno pače koje je svatko odbacivao. Govorila je da si ti jedno predivno biće koje voljeno nije.
Ponekad legnem na krevet, zatvorim oči i razmišljam zašto je današnji svijet tako surov i ohol, zašto se često spominje da je netko manje vrijedan od drugih? Zašto? Zato sam odlučila iznijeti sve što me tišti u jednom pismu, u pismu koje ću poslati mom najdražem liku iz bajki. Sigurno ćeš se pitati zašto sam baš tebe izabrala? Izabrala sam te, jer sam se i ja u jednom trenutku osjećala baš kao i ti, osjećala sam se beskorisno, poniženo, odbačeno od svih.
Sigurno ništa nisi razumio! Počet ćemo iz početka. Ispričat ću ti priču, priču koja ti je već sigurno poznata, koju si i ti doživio!
Bilo je to kad još nisam shvaćala što je pravo Prijateljstvo, što je Ljubav, što je zapravo ovaj svijet. Još sam bila malo nezrelo dijete koje nije bilo svjesno zla. U trećem razredu, dok mislila sam da imam prave prijatelje, sve se promijenilo. Učiteljica nam je zadala sastav za ocjenu. Tog dana sam bila cijela sretna, jednostavno taj mi je dan bio savršen. Za taj sastav imala sam inspiraciju. Da ti sad ne pričam na dugo i na široko, ja sam ti jedina dobila peticu u razredu
Mislila sam da mi je taj dan idealan, sve dok se nije dogodilo ono što nikad u životu ne bih očekivala od svojih najboljih prijatelja…
Nakon nastave prijateljice su me dočekale ispred škole. Ne da bi zajedno pošle kući nego… Da me osramote pred cijelim razredom.
Nisam mogla vjerovati svojim očima. Svašta su mi izgovorile, da ti to sad ne mogu ponoviti i znaš što su mi još učinile? Ne želim se toga prisjećati...
Osjećala sam se tako jadno, beskorisno. Svi su mi se smijali i izrugivali se sa mnom. Ne mogu ti opisati kako sam se osjećala.
Od tog dana više nisam imala prijatelja, svi su me izbjegavali. Više nisam htjela ići u školu, htjela sam da se zemlja rastvori i da me proguta, da nestanem s ovoga svijeta. Počela sam mrziti školu, učenje, učitelje … Htjela sam pobjeći u bijeli svijet gdje me nitko neće naći, gdje me nitko prepoznati neće.

To mi je bila jedina želja sve dok sam jedne noći… Taj mi je dan bio ko i svaki drugi, bezvrijedan. Legla sam u krevet i usnula dubok san, san koji mi je vratio nadu u bolje sutra. Sanjala sam tebe, da tebe, moje drago pače! Ti si taj koji mi je pomogao, ti si mi u snu rekao da će sutra biti novi dan, dan koji ću pamtiti.
I stvarno! Sutradan su mi svi moji ˝prijatelji ˝ prišli i tražili oprost. Htjeli su se iskupiti za svoje grijehe. Ja od njih nisam ništa posebno tražila, nego da budu ono što su nekada bili, prijatelji koji u sebi ne kriju ni zavist, ni oholost, ni mržnju, nego samo ljubav i dobrotu.
Eto, moje pače, to ti je moja priča, možda je tužna, ali je na kraju sve dobro prošlo. Ja kao trinaestogodišnjakinja ne mogu razjasniti zašto je svijet grub, zašto je ljudsko srce ˝satkano˝ od mržnje, zavisti, pohlepe? Na ova pitanja nitko nije niti će itko ikada naći odgovor.
Još me brojna pitanja muče. Zanima me kako si se ti osjećao kad su te svi napustili, je si li i ti izgubio nadu za bolji život? Je li i tebe muče brojna pitanja kao i mene? Znaš li ti odgovor na koje moje pitanje? Željela bih te upoznati, popričati s tobom, željela bih te mnogo toga pitati. Je li u tvom srcu postoji rana koja nije od metka, od uboda noža, već je ta rana nastala od ljudske zloće, zavisti? Moja je rana, rana koja nikada zacijeliti ne će!


Dok sam malo lunjala svojim starim sastavima, prisjetila sam se pisma ružnom pačetu... Ovo sam napisla u šestom razredu. Čini mi se kao da je bilo jučer. Odlučih ga podijeliti s Vama..

Sjećam se kako je moj profesor govorio da je vrijeme vječnost. Mi bismo se uvijek spremili dvije-tri minute prije zvona, a on bi govorio da još ima cijela vječnost... E, tu rečenicu ne ću nikada zaboraviti...

I što postajem starija, sve je bolje razumijem... I često ju ponavljam. Vrijeme je vječnost. Ponekad nam se tako učini, ali ponekad sve tako brzo ide. Ne znam ni sama. Ali, isto mislim da je vrijeme vječnost. Ima trenutaka kada poželim zaustaviti vrijeme i ostati u jednom trenutku zauvijek, ali znam da je to nemoguće. Vrijeme je vječno. Nas ne će biti za deset, pedeset, sto godina, sve će nestati, ali vrijeme će i dalje ići.

Vrijeme je kao i život. Život je vječan. Ali taj pojam ne mogu definirati u svojoj glavi. Vječnost mi predstavlja nekakvu misteriju svih vremena. Ne znam. Ali opet, vrijeme ide i mi zajedno s njim. Ono nam sve određuje. Možda već sutra ne će biti kao što je sad. I sigurno ne će. Ja tu ne mogu ništa. Mogu samo uživati u svakom trenutku znajući da se sve s razlogom događa... I ovaj petak će proći. Zaboravit ću svoj nesuđeni petak, 2. ožujka i krećemo dalje. Vrijeme nam ne da stati. Tjera nas u nove pustolovine. Tko zna, možda ću ipak do kraja svoga života donekle upoznati veličanstvenost vječnosti...