Kasna je ura i boli me glava. Preumorna sam od svega. Sutra me čeka naopran dan i priziva me zov sna. Trebam poći...

Želim... Hvala Vam svima, hvala na svim prekrasnim riječima potpore. Ne znate koliko mi je to pomoglo. Znam, svi ste Vi moji Prijatelji koje mnogo ljubim i cijenim. Svaka Vaša napisana riječ je bitna. To nikada nemojte zaboraviti.

Sve je prošlo... Znate, vrijeme ipak liječi sve rane. Dogodilo mi se... Svi snove i sve nade rasprsnule su se u jednom trenutku. Sve je nestalo tako brzo kao i kad se pojavilo. Iznenada, nenajavljeno. Trebam ići dalje. Takav je život. Možda sam u ovom treutku posrnula, ali pala nisam. Borim se. Letim dalje, letim najviše...

Koliko je smo tanka granica između nade, između puta k ostvarenja sna i propsti, uništenja toga sna... Nema veze. Krećemo dalje. Vrijeme liječi sve rane. Možda, nekome trećemu, ovo što se meni dogodilo bilo bi smiješno, ali meni nije, meni je bolno... Proći će. Sve prolazi... Polako...

Znam, trebalo je tako biti; sve je zapisala Ista Ruka. Pomirila sam se s tim. Čekaju me nove pustolovine u kojima ste i Vi važni ˝detalji˝.

Još jednom Vam hvala na svemu. Na svakoj riječi podrške... Prijetalji moji... :))))

Previše je boli i tuge...
Previše je razočarenja.
Ne znam kako dalje?
Kojim putem krenuti?
Umorna sam više.
Nemam snage.
Sve se rasprsnulo u jednom trenutku,
sve je nestalo...
Koliko još dugo će ovo trajati?
Ne mogu više izdržati.
Izgubila sam vjeru.
Noći molitve su iza mene.
Zaboravljane...
Koliko još, Bože dragi?
Pomozi mi, snage mi daj.
Posrnula sam, ali borim se.
Ne ću dopustiti...
Previše je boli i tuge...
Previše je razočarenja.
Proći će.

Sve je jednostavno, a opet tako čarobno...

Tako sve, svaki trenutak, svaki događaj, svaki dan... Cijeli naš život.
Govorimo o nekim tajnama, misterijama i čeznemo za nečim tako velikim, a ne primjećujemo da su jednostavne stvari nešto najljepše. I to neki opet ne shvaćaju. Žude za nečim što nikada ostvariti ne će, i što onda... Sve propada. Ničega više nema.
Čarolija se skriva u jutarnjem izlasku skrletnih zraka, u nježnom oblaku, u pjesmi kišnih kapi, u jednom osmijehu, u jednoj ˝najobičnijoj˝ sms poruci... Ne, mi uvijek težimo nečem kompliciranom i mislimo da ćemo tako postati slavni i poznati. Ali, griješimo! Trebamo sve gledati očima srca i duše i tek onda ćemo upoznati čaroliju najjednostavnijih stvari. Pružimo jedan osmijeh nekom djetetu, pružimo taj osmijeh bilo kome i vidjet ćete koja se ljepota u tom krije.

Znam, možda su ovo nebuloze. Zatvorimo oči i odlutajmo...daleko. I na trenutak zaboravimo sve, cijeli ovaj svijet. Ostadosmo sami, ali vjerujući da nas naši voljeni prate svakom mišlju... Zar to nije čarolija? Možda će mnogo reći da to kraje kratko, da se brzo vratimo u svakodnevnicu. Pa, je li to važno? Ništa nas ne može spriječiti... Čarolija jednostavnosti je svugdje oko nas. Ne će ju svi upoznati. Nekima će ostati to misterija života... Nema veze.



˝Život je samo jedan, i zato ga proživi najbolje što znaš.˝ Zvuči li vam ovo pozanto? Klišej svih vremena. Svatko shvaća drukčije. Život se zove vašim imenima i sve je na vama. Ako želite uživati, uživat će te, ali kako vi hoćete. Možda će vas mnogi osuđivati, ali ne marite za takve... Proći će i oni. Za pet godina postat će zaborav... I, zar su oni vrijedni naših suza i naše tuge? Kada to shvatimo, kada počnemo ljubiti svaku pomisao na Ljubav i na život, tek tada ćemo biti čarobno jednostavni...

Sve je jednostavno, a opet tako čarobno...

Bio jednom kralj na čije su kraljevstvo sa svih strana navaljivali neprijatelji. U svoj su zemlji zavladali velik strah i nesigurnost. Stoga jednoga dana kralj dozove najboljega graditelja u svojem kraljestvu i naredi mu:˝Sagradi mi velik i siguran grad. Toliko velik da sav moj narod može stati u njega i toliko siguran i da ga najjači neprijatelj ne može razortiti.
Kad su kralja izvijestili da je graditelj izvršio njegovu naredbu, on smjesta pođe razgledati njegovo djelo i uvjeriti se u njegovu vrijednost. Kad vidje grad, kralj bijaše veoma zadovoljan. Visoke i debele zidine opasavale su grad. Njih je okruživao dubok i širok jarak ispunjen vodom. Most koje je bio postavljen preko jarka mogao se podići pa je i on štitio i onako sigurna i čvrsta vrata. Naširoko uokolo grada graditelj je dao posjeći šumu da se neprijatelj ne bi mogao neopazice probližiti gradskim zidinama. Kralj pohvali graditelja i reče mu:˝Doista si najbolji graditelj u mojem kraljestvu. Izvršio si moju naredbu u potpunosti.˝ No graditelj mu reče:˝Ne govorite tako, kralju, jer nisam zadovoljan svojim djelom.˝
˝Kako bi mogao biti nezadovoljan? Ta sagradio si najsigurniji grad na svijetu. Nijedan grad nije tako
dobro utemeljen i zaštićen.˝ ˝Da, kralju˝, reče graditelj, ˝sve je to valjano uređeno. No, pogledajte: prema nebu, grad je potpuno otvoren.˝ ˝Graditelju najizvrsniji˝, reče mu kralj, ˝time što si grad prema nebu potpuno otvorio, upravo si ga time najbolje zaštitio.˝

Stjepan Lice

Napokon je na moja vrata pokucao i petak; dan kojeg obožavam. Iza mene je naporan i težak tjedan kao i svi ostali. Neki su teži, neki lakši, neki bolniji, neki tužniji... Ali, sve to brzo prođe i sve se zaboravi. No, petak je poseban. Lijepo se opustim, zaboravim na sve školske brige i uživam lunjajući...
Ovaj tjedan mi nije bio nešto težak, ali jedva sam dočekala taj petak. Ne znam, ponekad se ne umorim od školskih obaveza, već od ljudi. Nadam se da me razumijete. Ponekad mi dosade ljudi i njihove ograničenosti, predrasude, gluposti... Zasitim se svega i onda najviše uživam u samoći. Ponekad mi je to više potrebnije nego išta drugo. Danas sam išla prošetati, i to sama. Jednostavno mi je to trebalo. Slušajući glazbu s mp3-a uživala sam u slobodi. Nitko me nije uznemiravao i guštala sam. Razmišljala sam o mnogim stvarima, o prošlosti, o budućnosti... To je tako lijepo. Društvo mi je pravio neobuzdani vjetar koji mi se igrao s kosom... I tako sam uživala ovo popodne.

Evo, večeras dobih zadatak od moje drage Insomnie. Naime, radi se o nekakvoj novoj štafeti koja kruži našom blogosferom. Štafeta se zove Palica. I ja trebam odgovoriti na dva pitanja:
"Zašto smo odabrali nick koji imamo?"
"Zašto nam se blog zove tako kako se zove?"Pitanja baš i nisu jednostavna...

Nick-Festina Lente
Nemam određeni razlog zašto sam odabrala nick Festina Lente. Sjećam se te večeri kada sam na nagovor moje vjerne prijateljice Aquarije ponovno kreirala svoj novi blog. Te sam noći baš čitala latinske izreke i najviše mi se svidjela Festina Lente što znači Žuri polako. Željela sam da mi je taj nick jer mi se sve više sviđa latinski jezik.

Ime bloga-Velika kao dijete
Jednom sam na Internetu pronašla pjesmicu Velika kao dijete koja se nalazi desno u boxu. Odmah mi se svidjela i pronašla sam nekako sebe u njoj. Ja želim biti velika kao dijete, ne želim nikada potpuno zakoračiti u svijet odraslih i zaboraviti dijete u sebi. Ne, to ne želim. Želim biti velika, ali velika kao dijete. Ova pjesmica me je je podsjetila na posvetu Leonu Werthu koju je napsao Antoine de Saint-Exupery: Ako sve te isprike nisu dovoljne, rado ću ovu knjigu posvetiti djetetu koje je nekad bio taj odrasli čovjek. Svi su odrasli jednom bili djeca. (Ali se malobrojni toga sjećaju.) Ispravljam dakle svoju posvetu:Leonu Werthu kad je bio mali dječak.

Eto, to je bilo to. Nadam se da ste sada saznali nešto novo o meni...
A sada ja svoju palicu predajem:

Finding myself
Triptih
Aquaria
Vitae
Scarlett_l

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.

Napisati, na primjer: ˝Noć je osuta zvijezdama
i drhte, plava, nebeska svjetla u daljini.

Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Volio sam je, a katkada – i ona je mene voljela.

U noćima ko što je ova držah je u svom naručju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.

Ona me voljela, i ja sam nju katkada volio,
a kako i ne bih ljubio njene velike mirne oči.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Misliti da je nemam. Osjetiti da sam je izgubio.

Čuti beskrajnu noć, još beskrajniju bez nje.
A stih pada na dušu kao na pašnjak rosa.

Što znači da je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvijezdama i ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.

Moj pogled je traži, kako da je želi približiti.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć bjelinom ovija ista stabla,
a mi, oni nekad, više nismo isti.
Više je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio.
Moj glas je tražio vjetar da dođe do njena sluha.

Drugome. Pripast će drugome. Ko nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.

Jer sam je u noćima ko što je ova držao u svom naručju,
moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.

Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

SRETNO VALENTINOVO!!
VOLITE JER LJUBAV JE VJEČNOST!!

Ne razumijem mnogo toga na ovom svijetu, a najviše ne razumijem ljude.
Sutra je Valentinovo, prekrasno... Ali, opet mi nije jasno zašto nam je potreban određeni datum da nekome pokažemo koliko nam je stalo do nje/njega? Zašto to ne radiomo cijelu godinu, nego samo na određeni datum? Kupujemo simbolične poklončiće, pišemo pisma, ljubavne pjesme... Sve je to preslatko, ali Valentinovo nam ne smije predstavljati samo jedan dan u godini. Trabamo ga živjeti svih 365 dana.
Možda pišem nebuloze jer sam i ja danas kupila poklončiće za dva Prijatelja.
Danas me je jedna osoba upitala kako bih se ja osjećala kada mi ti Prijatelji ne bi ništa kupili? Pa što ima veze da mi ne kupe? Uopće im ne bih zamjerila. Meni mnogo više znači odsvirana Ceasrica ili jedan običan sms, nego svi pokloni. Nije mi potrebno da mi to sutra kažu kad mi to pokazuju svojim djelima i svojim postupcima svaki dan. Ne znam zašto bi me to zabrinjavalo...Nije sve u poklonima. Imam osjećaj da plišani medići i srdašca simboliziraju Valentinovo. Nemojte mislili da sam ja protiv Valentinova ili protiv poklona. Ne, dapače. Ali, sve je to poprimilo drukčiji oblik. Pa što imam veze ako sutra ne dobijem ništa? Još je mnogo karnevala do moga bala. Ljubavi se ne kupuju novcem, već osvajaju srcem.
Želim ti još večeras reći da te volim i koliko mi značiš. Zašto čekati sutra ako mogu to sada napraviti? Sutra bi već moglo kasno. I tako bismo mi čekali 14. veljače da bismo nekom izjavili Ljubav? Čemu to vodi? Pa, dajte, uzmite mobitel i sada odmah nazovite Vašega Asteroida i recite mu/joj koliko ga/ju volite i koliko Vam znače... Ne treba Vam određeni dan, neka je Valentinovo uvijek u Vama. Upamtite: sutra je možda već kasno!!

Prijatelju moj...

Svake godine smo zajedno sjedili u klupi, zezali se i uživali u svakom trenutku ne razmišljajući o budućnosti. Došla je i ova godina. Razdvojili su nas. Još i danas ne mogu shvatiti da više nikada ne ćemo sjediti u zadnjoj klupi i pričati o glazbi. Sada je sve drukčije. No, molim Te, nemoj misliti kako to može uništiti naše prijateljstvo. Sada Te trebam više nego ikada. Ti to znaš. Sada najviše trebam čuti Tvoju Cesaricu...

Sjećaš li se dana kada smo se prvi put upoznali? Bilo je to prije osam godina. Davno, zar ne? Od tada si ušao u moj život polako i obilježio me zauvijek.
Znaš, nedostaju mi Tvoje nebeske oči, Tvoj, onaj posebni osmijeh...

Večeras, točno u ponoć, molit ću Tebe; za svaki Tvoj korak budućnosti jer znaš koliko Te volim...
Dragi moj, proživjeli smo svakave pustolovine pa ćemo i ove koje nam dolaze. Zajedno. Bez straha jer smo jači od svih.

Ovo je noć u kojoj će mojim srce odzvanjati Tvoja glazba, Tvoje note... I zato Ti posvećujem ovu pjesmu...

Anđele, sretan Ti rođendan!!

Ovo vrijeme je sporo za one koji čekaju,
vrlo brzo za one koji su prestrašeni,
vrlo dugo za one koji oplakuju,
vrlo kratko za one koji slave.
Ali, za one koji vole, vrijeme je vječnost.

Voli me kada najmanje zaslužim zato što
te tada najviše trebam.

Ljubav je najbolja glazba u uspjehu života.
Bez nje taj netko bio bi zauvijek nijem u
beskrajnom zboru čovječanstva.

Ima ljudi koji nam govore, a mi ih ne čujemo,
ima ljudi koji nas povrijede, a ne ostavljaju ožiljke,
ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem
životu i obilježe nas zauvijek.

Da mogu vratiti mladost, ja bih napravio
sve pogrješke opet, ali mnogo ranije.

Zašto ponavljati stare pogrješke ako ima
tako mnogo pogrješaka za počiniti?

Sklopio sam sporazum mira s vremenom:
niti će ono mene progoniti,
niti ću ja trčati za njim.
Jednoga dana ćemo se pronaći.

Pišem ovo u sjeni sumraka. Vječne zvijezde pokazuju mi put kojim trebam koračati. Sve je konfuzno i opijeno.
Tražim po džepovima svoje duše neki zaboravljeni molitvenik kojim ću utješiti uboge medvjediće kojima pričah o beskrajnim zvijezdama.
Plačem. Ne poznavah ime Istinskoj Tuzi koja se bješe izgubila mojim putevima... Nježne Šumske Vile prave mi društvo. Pokušavaju u moju krv uliti dozu Sreće. Nažalost, ne uspijevaju... Nema spasa za one koja želja osta neispunjena.
Tko sam ja? Kazaljka u beskraju vremena, zrno pijeska u prostranstvu Svemira, djevojka bez budućnosti, djevojka nepoznate ličnosti... Prate me zvijezde. Želim biti kao one; tako daleka, tako sjajna, a tako hladna... No, jesam li ja toga dostojna? Samo Svete Duše uspijevaju. Takve duše ne postoje, nikada ih ne će biti, bar u ovom vremenu.
Moje stope ostavljaju srebrne tragove... Tko zna, možda je to kakav putokaz Osobne Legende. Osjećam da me netko prati. Pa da, to je moja sjena. Prepadoh se njezine crne boje. Bježim što dalje. U daljini ugledam brod koji mi se približava. Dozivaju me neki neopoznati glasovi. Ali, poznajem te glasove, čula sam ih... Netko mi pruži ruku. Ne vidjeh mu lice. Nađoh se sada na brodu Morske Fantazije. Ne želim živjeti za nadu, ne želim bezgrješno predati sebe nečemu što možda nikada ne će doći. Udišem za svaku kapljicu ove Fantazije, živim za ovo putovanje.
Ne smijem ovo nikom pričati. Proglasit će me ludom... Tako Vam je to; il´ te progase Bogom, il´ Vragom.
Odjednom se nađoh u pustinji. Na mjestu gdje je sve i počelo. Pustinja je vjerni prijatelj vremenu. Ništa se ne mijenja. Vrijeme se zaustavilo. Dvije bijele zvijezde postadoše moji vječni pratioci.
Srce mi pripovijeda moju Osobnu Legendu. Ono je tužno. Na trenutak napustim sve... Začujem glas kako me doziva pjevajući moju najdražu molitvu... Ne, ne predajem se! Ne ću biti kao Ona koja cijeli svoj život živi za Osobnu Legendu znajući da će ostati neispunjena.
Pogledam u nebo. Osjetim svu ljepotu ovoga vremena kad tada nešto bljesne tako snažno...
Ovo je još samo jedan san. Uvijek isti, neponovljiv. Pogledam po sobi. Nađoh pismo na krevetu. Drhteći ga otvorim... Mojim licem potekoše suze koje se pretvore u zrnca pijeska...
Ne ću Vam otkriti Tajnu Srca. To će zauvijek osatati samo moje... Znate, pisale su mi Zvijezde o jednoj djevojci koja je hodala ispod njih... Hodala je jer je razumjela Jezik Ljubavi koji samo Srce razumi. Ta djevojka je Vama svima Nepoznata; Svećenica Istinske Ljubavi bez kaleža, bez molitvenika...

Pogledavši crtić Ledeno doba, počela sam razmišljati o onoj vjeverici koja je neprestano pokušavala uhvatiti žir koji bi joj uvijek ˝pobjegao˝...

Ta mala, ali uporna vjeverica asocirala me na našu borbu za Ljubav, Osobnu legendu.
I tako sam ja razmišljala o našoj borbi i upornosti za ostvarenje naše Životne Legende. Jesmo li spremni podariti i žiovt ako treba ili ćemo jednostavno mahnuti rukom i nastaviti dalje? Ona mala vjeverica se borila za onaj žir, bila je u velikim opasnostima i uvijek kada bi ga uhvatila, on bi nestao, netko bi joj ga odnio.
Je li tako i s nama? Bismo li onda odustali ili bismo se dalje borili? Možda bi bilo lakše odustati, nastaviti dalje i ostati u prostoru ograničenosti? Mislite? Ja to ne želim. Ne žellim biti kukavica koja zbog straha nikada ne će upoznati ono najvrjednije. Borit ću se protiv cijeloga svijeta, ali nikada ne ću odustati.
Ta borba ne će biti laka, bit će i padanja i posrtanja, suza i tuge, ali to je cijena ako želim pronaći svoju Osobnu legendu, svoju Ljubav... Možda je milijun puta bila pokraj mene, ali bi mi pobjegla... A to bi bio znak da još uvijek nisam spremna za nju. Proći će vremena... Ali, ništa nije uzaludno jer kad dođe taj trenutak sve pada u zaborav...
Jeste li vi spremni na to? Hoćete li se boriti za ono za što živite ili ćete odustati jer se bojite pustolovina i draže vam je ostati tu gdje jeste...

Lipo mi je, lipo mi je,
Na lažini suvoj ležat,
Na osami blizu mora,
Nad pučinom tebe gledat, - moj galebe!

Tebe gledat, s tobom letit,
Povrh svega nimat straja,
Pa prkosit svakoj buri,
I neveri ča sve vaja, - moj galebe!

Ča sve vaja, u svom bisu,
Da i more vrije, pini,
Bit gospodar, usrid svega,
Živo klicat, u visini

U visini, kada sunce,
Bes pristanka nami sije,
I da ništa na tvon nebu,
I na moru bisno nije, - moj galebe!

Bisno nije, dokle krila,
Tebe nose, kud god želiš,
Pa neveri, oli suncu,
Ti se rugaš, i veseliš!

Na osami, blizu mora,
Dok se sunce, zemlji smije,
Slušan tebe kako kličeš,
Lipo mi je, lipo mi je,
Moj galebe!