Sjednim na jednoj istrošenoj klupi starog kolodvora. Kiši. Promatram ljude oko sebe kako bezglavo jure prema svojim ciljevima. Svi znaju što žele. Odlaze i dolaze novi vlakovi prepuni novih nada za ovo čovječanstvo. Sve se mijenja.
Polako odlaze i posljednje skrletne zrake. Napuštaju nas. Dolazi noć. Zamišljam sebe u svemu ovome; lunjam putevima mašte...
Otvorim oči. Nema nikoga. Sve prazno. Pogledam u nebo. Uznosite kapi kiše još padahu po mom licu. Gase se posljednji zvuci. Muk, tišina...
Pomislih da sam jedina, ali... Odjednom opazim buđenje njih. Vidim tamo onoga, pa još jednoga. Mnogo ih bješe. Opazim njihov pogled koji svakim danom gubi sve više i više nade. Shvatih da se na ovom, noću zaboravljenom kolodvoru, odvija nešto drukčije. Bojim se!
Nisam jedna od njih. Ostavljena sam ovdje samo ovaj dan. Otići ću! Snaći ću se!
To i oni mišljaše. Bijahu puni posebnog entuzijazma i vjere. Sve se to rasprsnulo kao balončić. Nemaju nikoga; sami su u ovom životu.
Suze mi nahrupiše na oči. Sagnem glavu i gorko zaplačem. Gledaju me radoznale oči... Mole me za nešto.
Možda sjedim na nečijom noćnom prebivalištu? Dignem se. Hodam. Promatram ih...
Tuga me hvata. Vidjela sam ju pokrivenu novinskim papirom s bocom alkohola u ruci. Svi imaju tu ˝bocu spasa˝ u naručju. Što hodam dalje, to se sve više bojim. Na jednom uglu ugledah jednu petnaestogodišnjakinju kako prodaje svoju dušu za gram kokaina ili hašiša. Stoji s gospodom koja je jadno plate za pola sata ˝zabave˝.
Pa, dragi Bože, nemaju još ni devetnaest godina?! Da, to su sve djevojke koje su bile žrtve nasilja u obitelji. Možda je jedna od njih plod silovanja... Tko zna...
Nepoznati čovjek na svojoj gitari svira glazbu koja daje poseban, jezovit osjećaj. Sve je kao u horor filmu.
Naglo potrčim. Iziđem iz tog sna, iziđem na kišu koja me vrati u stvarnost. Odlazim, odlazimo zaboravljajući na njih. Oni postaju zaborav koji prelazi u prah i pepeo...