PJESMA NAD PJESMAMA
Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju
jer ljubav je jaka kao smrt,
a smrt tvrda kao grob;
žar je njezin žar vatre
plamena Božjega.

Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav
niti je rijeke mogu potopiti.
Da netko daje za ljubav
sve što u kući ima,
taj bi navukao prezir na sebe.


Pitam se znamo li mi što znači Ljubav?˝ Svatko tu riječ, taj bezvremenski pojam shvaća na svoj način. Ali, mnogi ga shvaćaju pogrješno. Jesi li ti jedan od njih?
Danas šetam gradom i u svakoj trgovini vidim kako se prodaju darovi za Valentivno. Ne razumijem zašto nam treba određeni datum da bismo nekom rekli da ga volimo? Zašto to ne činimo svakim danom? Zašto jednostavno nekom ne poklonimo ružu u trenutku kada bismo htjeli cijeli svijet osvojiti?
Ljubav je vječna. Ona se ne rađa danas, a umire sutra. No, mnogi ne razumiju i nikada ne će biti dostojni Istinske Ljubavi. Ona nije kao sve ostale Ljubavi. Za tu Ljubav živiš Ti, živim ja.
Spremna sam cijeli svijet proći samo da spoznam takvu Ljubav, bezimenu Ljubav, Ljubav svih vremena, Ljubav koje će biti iznad svih granica ograničenosti. Ne zanima me Ljubav materijalizma i interesa. Ne, to ne želim! To nije za mene. Ja hoću onu krhku Ljubav koja samo voljeti zna. Znam, možda živim u idealima, ali isto tako znam da takva Ljubav postoji, Ona korača ovim svijetom i jednoga dana ćemo se susresti na plaži Nade i Vjere. Možda se sada samo mimoilazimo u nepoznatim noćima... Ne znam...
Koliko je malo ljudi spoznalo svu beskrajnu ljepotu Ljubavi, život i postojanje Ljubavi. I na kraju svega, umremo ne spoznavši ono najvažnije... Žalosno je, zar ne? Svaki dan živim samo za nju, udišem plućima Ljubavi...
Ovaj cijeli svijet je samo jedna velika krinka. Da, krinka iza koje se krije pravo lice svih nas. Svatko je nosio, nosi krinku. Ali zašto? Bojimo li se pravoga života? Bojimo li se upoznati Ljubav? Ne možemo upoznati Ljubav noseći tu masku. Trebamo se predati i dušom i tijelom ako smo spremni... Tako Ljubav upoznajemo površno. I brzo je se zasitimo jer smo ugledali nešto novo. Nešto je privuklo našu pozornost, bježimo dalje... I tako nikada nećemo uspjeti...
Možda je ovo sve besmisleno? Možda je cijeli svijet upoznao Istinsku Ljubav... Daj, Bože... Ali, sigurna sam da nije tako. Siguran sam da je mnogo duša prošlo kraj svoje Ljubavi trčeći za onom Lažnom... Znam jer svakim danom, svaki trenutak susrćem takve... Nažalost...

Veličanstveno je umrijeti znajući da opet ništa ne znamo. Cijeli život učimo... A na kraju je sve to posebno.
Mnogi govore da je žalosno umrijeti znajući da smo cijeli život uzaludno učili. Ne razumijem to. Zašto bismo žalili? Smisao života je u otkrivanju novih prostranstava i novih pustolovina koje će nas uvijek nečem naučiti. Čovjek je stvoren da bi učio iz svakoga trenutka, svakoga koraka, svakoga osmijeha.
Doći će i smrt. Jednoga dana... Nije bitno kada, doći će, pa bilo to danas ili sutra. Ali, kad dođe, ja ne ću tugovati i ne ću žaliti za, možda, izgubljenim životom u kojem sam samo učila... Ne ću. Otići ću iznad svih granica ljudske ograničenosti. Nije bitno da ću tada spoznati da opet ništa ne znam, bitno je ono drugo. Znat ću nešto mnogo više, znat ću tada ime Istinskoj Tuzi, ime Vječnoj Ljubavi... Ostalo sve pada u zaborav. Bit ću sretna jer sam naučila ono najvrjednije.
Nije žalosno umrijeti na naučivši ništa, žalosno je umrijeti zaboravivši Krhku, ali Istinsku Ljubav... Koračam ovom Zemljom da naučim prepoznati Ljubav jer sve je napisala Ista Ruka...

Sjednim na jednoj istrošenoj klupi starog kolodvora. Kiši. Promatram ljude oko sebe kako bezglavo jure prema svojim ciljevima. Svi znaju što žele. Odlaze i dolaze novi vlakovi prepuni novih nada za ovo čovječanstvo. Sve se mijenja.
Polako odlaze i posljednje skrletne zrake. Napuštaju nas. Dolazi noć. Zamišljam sebe u svemu ovome; lunjam putevima mašte...
Otvorim oči. Nema nikoga. Sve prazno. Pogledam u nebo. Uznosite kapi kiše još padahu po mom licu. Gase se posljednji zvuci. Muk, tišina...
Pomislih da sam jedina, ali... Odjednom opazim buđenje njih. Vidim tamo onoga, pa još jednoga. Mnogo ih bješe. Opazim njihov pogled koji svakim danom gubi sve više i više nade. Shvatih da se na ovom, noću zaboravljenom kolodvoru, odvija nešto drukčije. Bojim se!
Nisam jedna od njih. Ostavljena sam ovdje samo ovaj dan. Otići ću! Snaći ću se!
To i oni mišljaše. Bijahu puni posebnog entuzijazma i vjere. Sve se to rasprsnulo kao balončić. Nemaju nikoga; sami su u ovom životu.
Suze mi nahrupiše na oči. Sagnem glavu i gorko zaplačem. Gledaju me radoznale oči... Mole me za nešto.
Možda sjedim na nečijom noćnom prebivalištu? Dignem se. Hodam. Promatram ih...
Tuga me hvata. Vidjela sam ju pokrivenu novinskim papirom s bocom alkohola u ruci. Svi imaju tu ˝bocu spasa˝ u naručju. Što hodam dalje, to se sve više bojim. Na jednom uglu ugledah jednu petnaestogodišnjakinju kako prodaje svoju dušu za gram kokaina ili hašiša. Stoji s gospodom koja je jadno plate za pola sata ˝zabave˝.
Pa, dragi Bože, nemaju još ni devetnaest godina?! Da, to su sve djevojke koje su bile žrtve nasilja u obitelji. Možda je jedna od njih plod silovanja... Tko zna...
Nepoznati čovjek na svojoj gitari svira glazbu koja daje poseban, jezovit osjećaj. Sve je kao u horor filmu.
Naglo potrčim. Iziđem iz tog sna, iziđem na kišu koja me vrati u stvarnost. Odlazim, odlazimo zaboravljajući na njih. Oni postaju zaborav koji prelazi u prah i pepeo...

Yesterday I met a stranger ...
Today this stranger is my friend.
Had I not taken the time to say hallo,
or return a smile,
or shake a hand,
or listen,
I would not have known this person.
Yesterday would have turned into today
and our chance meeting would be gone.
Wouldn't it be nice
if we all knew tomorrow would be here ?
But this is not to be, so take the time TODAY
to give a hug,
a smile,
an " I love you."
JUST FOR TODAY,
... smile at a stranger
... listen to someone's heart
... drop a coin where a child can find it
... learn something new, then teach it to someone
... tell someone you're thinking of them
... hug a loved one
... don't hold a grudge
... don't be afraid to say " I'm sorry "
... look a child in the eye and tell them how great they are
... look beyond the face of a person into their heart
... make a promise, and keep it
... call someone, for no other reason than to just say " Hi "
... show kindness to an animal
...stand up for what you believe in
... smell the rain, feel the breeze, listen to the wind
... use all your senses to their fullest
... cherish all your TODAY'S
Yesterday I hugged someone very dear to me.
Today they are gone ...
and tomorrow will not bring them back.
Today you were thought about by me
Send to a friend and let them know
they are thought about today.

Nebo ne postoji. Nebo nije ne mjesto ni vrijeme.
Nebo je savršenstvo!



To je cijena nesporazuma.
Ili te proglase bogom ili vragom!



Ne volimo mržnju i zlo, dabome. Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu i pomoći im da i sami to vide u sebi. To je ljubav o kojoj sam ti govorio. Sasvim je zgodno kad prokljuviš u čemu je stvar.


Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš brzinu. To ne znači letjeti tisuću kilometara na sat, niti milijun, niti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničenje, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje!



Galeba Jonathana Livingstona pročitah u šestom razredu. Od tada se sve promijenilo. Obožavam tu knjigu. Jedinstvena je. Pronalazim sebe u Galebu... Možda čudno zvuči, ali istina je. I ja želim postići ˝savršenstvo˝, želim biti Galebica Jonathan. Živim za svoje nebesko prostranstvo, živim za svaki novi trenutak kojim ću biti bliže ostvarenju sna. Polako letim, otkrivam nove smjerove i nove načine, letim nikada ne zaboravljajući na Učitelja Fletchera. Želim pomoći jadnom Jatu. Ne, nisu oni krivi! Nisu krivi što ne znaju da ne postoje granice. Mi ih zamišljamo, nekako, tješimo se da smo došli do granice i gotovo je. Griješimo!!
Svatko ima svoj poseban let. Svačiji je jedinstven. No, ne smijemo druge osuđivati jer su otkrili, nama još možda nepoznata prostranstva. Zašto to činimo?
Znate, svi ste vi moji Galebovi... Svatko je posebni Galeb, sam sa sebe, jedinstven i neponovljiv...

A jedan mladić reče: - Govori nam o prijateljstvu.

I on odvrati govoreći:
- Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba.
On je vaše polje koje zasijavate s ljubavlju,
a žanjete sa zahvalnošću.
On je vaša trpeza i vaše ognjište.
Jer, dolazite k njemu gladni, i ištete od njega
spokoja.
Kad vaš prijatelj iznosi svoje mišljenje, ne bojite se
reći ˝ne˝, niti se suzdržavate od ˝da˝.
I kad on šuti, vaše srce ne prestaju osluškivati
njegovo srce;
Jer, bez riječi, u prijateljstvu, sve se misli, sve
čežnje, sva iščekivanja rađaju i dijele s radošću koja
se ne izvikuje.
Kad se opraštate s prijateljem, ne žalostite se;
Jer, što najviše volite u njemu, može biti
razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina
planinaru razgovjetnija iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim
produbljivanja duha.
Jer, ljubav koja traži išta drugo do očitovanja
vlastite tajne nije ljubav, nego bačena mreža: hvata
samo što je beskorisno.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu
plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama
ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha i diobe
radosti.
Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i
okrjepljuje se.

Halil Džurban



PRIJATELJSTVO...
Ono u mom životu ima jednaku važnost kao i Ljubav. Ali, ne mislim na ono kratkotrajno, prolazno prijateljstvo. Istinsko prijateljstvo vrijedno je žrtve. Prijateljstvo koje nikada umrijeti ne će, prijateljstvo koje ne pozna laži i licemjerje, jedinstveno prijateljstvo... Takvo prijateljstvo ja hoću. Što će mi prijateljstvo s rokom trajanja: da me samo povrijedi, da se razočaram, da patim? Takvo prijateljstvo želimo? Jesmo li spremni uložiti u prijateljstvo svu ljubav i plemenitost koju imamo?
Poznajte li vi ono pravo prijateljstvo?

Čovjek je bogat ako ima jednog jedinog pravog prijatelja. Ovaj današnji svijet zatropan je lažnim prijateljstvima koja brzo propadaju. Biti s nekim prijatelj noseći masku na licu? Ne dolazi u obzir. Što će mi onda te sve laži? Pretvarati se u nešto što nisam, biti zauvijek glumac na pozornici Prijateljstva... Ne, ne želim to. Želim pronaći prijatelja, vječnog druga. Želim prijatelja koji će upoznati svaki skriveni dio moje duše, prijatelja koji će me poznavati bolje nego što sebe poznaje. Nije mi bitno je li on čovjek od imena, ne, to mi nije važno! Važna mi je njegova besmrtna duša, važno mi je njegovo srce koje mi pripovijeda svakog časa. I kada šutim, ja govorim prijatelju. Govori mu moje srce. Nisu potrebne riječi ni rečenice... Mi možemo u tišini letjeti. Razumijemo se.
Želim s njim podijeliti svaki trenutak sreće i radosti, ali i svaki trenutak tuge i nesreće. Želim da mi bude vječni pratilac na stazi života. Želim da moje usne izgovaraju njegovo ime noćima dok sanjam.
Ne trebam pred njim ništa skrivati, on će biti moj Svećenik Vječne Ljubavi. I kada svijeta ne bude, kada se sve pretvori u prah, kada nestanemo svi, želim da on zauvijek ostane nezaboravni, neizbrisivi i najljepši trenutak mene... Želim Prijatelja....

Večeras dobih zadatak od moje drage Aquarie. Nadam ste da ste svi čuli za Meme štafetu koja se predaje drugim blogerima. Naime, ja trebam napisti pet stvari koje o meni niste znali i navesti pet web aplikacija koje su mi promijenile život i onda štafetu proslijediti ostalim blogerima.

Zadatak nimalo nije lagan. Trebam dobro razmisliti o čemu ću pisati jer me mnogi blogeri dobro poznaju.
Vrijedi pokušati!

Dakle, prvi meme:

1. Do šestoga razreda ˝nisam znala˝ pisati sastave. Jednostavno sam mrzila i knjigu i sastave. Uvijek bi mi pomagala majka. No onda se u šestom razredu dogodilo čudo. Počela sam intezivno čitati knjige i tada je sve krenulo. Evo, danas obožavam pisati sastave i želim studirati kroatistiku. Zato i jesam u blogosferi. Zato, upamtite: svatko zna lijepo pisati, svatko piše na svoj način samo mi trebamo Učitelja koji će nam u tome pomoći.

2. Veliki sam sanjar. Obožavam ležati na livadi i promatrati nebo i njegovu veličanstvenu ljepotu. Promatrajući nebo, odlutam tako daleko na beskrajene prostore, tako daleke i tako nedostižne. Mogla bih sanjariti o svemu, prepustim se toj čaroliji. Željela bih imati sobu s velikim prozorom na stropu tako da mogu noću promatrati zvijezde.

3. Još uvijek vjerujem u Djeda Božićnjaka. Odlučila sam sljedeće godine poslati pismo u njegovo kraljestvo.
Isto tako vjerujem da uistinu postoji Asteroid B 612 na kojem je Mali princ...

4. Trenirala sam četiri godine taekwondo i dvije godine karate. Bila sam na mnogim natjecanjima i znam se vrlo dobro boriti. Imala sam viši zeleni pojas.

5. Pjesma koja je jedinstvena. Obožavam ju. Tako je sjetna. Uvijek me podsjeti na nezaboravne trenutke koji su postali zauvijek dio mene...


Drugi meme mi je mnogo lakši od prvoga. Nisam točno znala što su to web aplikacije pa sam potražila u informatičkom rječniku. No sada nešto znam.

Sada slijede web aplikacije koje su mi promijenile život:

1. Blog
Blog mi je definitivno promijenio život. Postala sam dio fantastičnih svjetova, upoznala sam predivne duše, naučila sam mnogo toga, ali isto tako sam otkrila sebe.

2. Razne web tražilice, a najviše Google.
Svakim danom se služim Googleom. Tražim i otkrivam mnoge stvari.

3. E-mail
Dopisujem se s Nepoznatim Prijateljima i tako ih bolje upoznajem.

4. www.ezgeta.com
Ovu stranicu često posjetim i uvijek nešto novo naučim, saznam, pročitam...

5. Razne ankete
Uvijek ih rado ispunjavam.

Evo, ja sam svoj domaći rad ispunila. Nadam se da ste sada nešto novo saznali o meni. Zahvaljujem Aquariji što mi je predalava štafetu.

Sada štafeta putuje dalje prema:

1.Grov V.
2.Insomnia
3.Iskra
4.Miris dunje
5.Milica Šamšalović

Tko je, srce, u te dirno
Da si sad tako nemirno?
Kao ptica u zatvoru
Za svijetom te želje moru:
Nij' u svijetu nebo tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!

Ne udaraj toli jako,
Razbit možeš prsi lako:
Preslabe su, izmučene,
A da puknu bez koprene
Bile bi sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!

Ah, stisni se u svom kutu
I pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!

Oj, mahni se svijeta, ma' ni.
U bolesti šta ćeš vani?
Svijet boluje, vijek dovijeka,
Ni sam za se nema lijeka
Kamol' za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!

U svijetu bi bokče bilo
Plačuć prage obilazilo,
Svak bi mislio da te treba
za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozno suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!

Znam ja, ti bi mah na vrata
Poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja više,
Već za drugog ona diše,
Drugi ljubi zlato tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!

Petar Preradović

˝Kad nešto želiš, sav se Svijet uroti da i ostvariš svoj san.˝


- Svaki čovjek na kugli zemaljskoj ima blago koje na njega čeka - reklo je srce. - Mi srca, obično malo govorimo o blagu jer ih ljudi više ne žele naći. O njima govorimo samo djeci. Potom puštamo da ih žiovt vodi i usmjerava svakog njegovoj sudbini. Na nesreću, malo njih slijedi put koji im je zacrtan, a to je put Osobne Legende i sreće. Misle da je svijet prijetnja - i zbog toga svijet zaista postaje prijetnja.
Tako mi, srca, govorimo sve tiše, ali nikada ne umuknemo. I navijamo za to da se naše riječi ne čuju: ne želimo da ljudi pate jer nisu slijedili svoja srca.



Živite li Vi svoju Osobnu Legendu?˝

Bijaše legenda o Narcisu, lijepom mladiću koji je svakog dana promatrao svoju ljepotu u jezeru. Bio je toliko opčinjen samim sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Na mjestu gdje je pao, niknuo je cvijet, kojeg su prozvali narcisom.
No, Oscar Wilde nije tako završavao svoju pripovijest.
On je pripovijedao, kako su, kada je Narcis umro, došle oreade, gorske vile i vidjele da se jezero pretvorilo od slatkovodna jezera u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitahu oreade.
- Oplakujem Narcisa - reče jezero.
- Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa - nastaviše one. - Konačno, unatoč tome što smi mi stalno trčale za njim po šumi, ti si jedino imao priliku da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
- A Narcis je bio lijep? - upita jezero.
- Tko bi to bolje od tebe mogao znati? - odgovoriše iznenađene oreade.
- Naposljetku, o tvoje se obale svakog dana naslanjao.
Na trenutak je jezero zašutjelo. Konačno reče:
- Oplakujem Narcisa jer sam mogao, svaki puta kada bi legao na moje obale, u dubini njegovih očiju vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.
Oscar Wilde

Ova priča mi se posebno svidjela. Zastala sam i razmišljala o nama, o svim trenutcima kada smo se ponašali kao Narcis ili kao jezero. Ne smijemo se zavaravati: imamo mi na svijetu i Narcisa i jezera. Jesmo li se upitali: ˝Dragi Bože, jesam li ja sebe prepoznao u Narcisu ili jezeru?˝ Sami ćete pronaći odgovor, duboko u sebi.

Ja ne želim biti Narcis ili jezero! Želim živjeti, udahnuti punim plućima jer sam sretna. Ne želim biti puki slijepac na životnom putu. Ne dopuštama da život prolazi pokraj mene. U malim stvarima se krije neizmjerna sreća. Trebamo ju otkriti. Ne smijemo biti tašti jer nas taština uništava. Džaba nam život ako ga ne živimo. To nije lako. Ponekad smo na rubu provalije, na rubu bezdana. Ne smijemo se predati. Dok ima nade, bit će i nas. Ne zaboravite: bez nas, bez Tebe, ovaj svijet ne bio ovakav kakav jest; neponovljiv i jedinstven.

Stara godina je otišla polako, povukla se s pozornice života. Neobično mi je. Na mojoj pozornici više nema stare, nezaboravne 2oo6. godine. Otputovala je u zbirku sjećanja.
Jučer sam su svojoj sobi ugledala mali kalendarić na stolu. Još uvijek je pokazivao prosinac. Uzela sam ga u ruke i polako počela listati mjesece. Polako, prisjećala sam se svih ˝važnih i značajnih˝ dana, trenutaka u mom životu tijekom prošle godine. Na kalendariću su datumi bili zaokruženi različitim bojama. Svaki od njih je imao posebno značenje. Neki su predstavljali ispite, neki odlazak ortodontu, neki rođendane... No, niti jedan nije predstavljao one nezaboravne trenutke Ljubavi, pružanja sreće, pružanja lijepe riječi. Iznenadila sam se. Koliko samo lijepih i monumentalnih trenutaka bješe, a ja to nisam zabilježila? Zašto? Zašto sam zabilježavala sekunde tuge, a nisam trenutke beskrajne sreće?
Znam... Ti trenutci će zauvijek ostati zabilježeni u dnu moje duše. Oni su smisao mog života. Njih nisam trebala zaokruživati jer su oni vječni znamen na meni...
Kada sam prelistavala kalendar, uhvatila me nekakva neobična sjeta. Kako je smo brzo proletjele ova godina? A imam osjećaj da je tek jučer bio prvi mjesec... Kako sve brzo odlazi... Odlazi ostavljajući neizbrisive tragove.
Koliko smo bijaše lažnih putokaza koji su me htjeli odvući. Ne, nisam ih pratila. Išla smo za putokazom srca jer je ono istinito, putokaz Ljubavi...

-BITNO JE OČIMA NEVIDLJIVO, SAMO SE SRCEM DOBRO VIDI!-