VATRENE VJESTI 911

SARAJEVO

Vlada trebala raspisati natječaj za izbor direktora, jer je nezakonito ponovno biranje vršitelja dužnosti.

Vlada Kantona Sarajevo prije nekoliko dana imenovala je Ismeta Tucaka za novog v. d. zapovjednika Profesionalne vatrogasne brigade (PVB) KS, saznaje "Dnevni avaz". Kako je rečeno, dosadašnji prvi čovjek vatrogasaca u KS Mahir Halilović nezakonito je bio v. d. duže od tri godine, jer Vlada KS nije htjela raspisati natječaj za izbor zapovjednika.

- Vlada i Skupština su usvojile moj i izvještaj o radu PVB-a. U svibnju mi je isteklo rješenje o v.d. Pisao sam Vladi da nemam rješenja, ali sam radio da bi brigada mogla funkcionirati. Vlada je trebala raspisati natječaj za izbor direktora, jer je nezakonito ponovno biranje v. d. - kazao nam je Halilović.On je jučer, kako je istakao, predao kancelariju i pečate novom v. d. Tucaku, ali nije dobio rješenje za novi posao.- Nemam nikakvo rješenje, ne znam gdje će me rasporediti niti šta ću raditi - kazao je Halilović.…. dnevni avaz

ČAKOVEC
Piše: Željko Odak

Mladež muška DVD Bedekovčina i mladež ženska DVD Nuštra pobjednici Kupa Hrvatske vatrogasne zajednice U subotu , 03. rujna 2011. Godine na sportsko rekreacionom centru Čakovec održan je 1. Kup VZG Čakovca i 5. Posljednje kolo 2.kupa HVZ-a u 2011 za mladež kojeg je domaćin bila VZG Čakovca. Po iznimno vrućem i sunčanom vremenu nastupilo je ukupno 67 ekipa i to mladež muški 29 mladež žene 16 , djeca muška 15 i djeca ženska 6.



Važnost ovom natjecanju dalo je to što se bodovalo za 2. Kup HVZ-a u 2011. godini , kao zadnje peto kolo nakon kojeg su se trebali utvrditi konačni rezultati. Tako su se na natjecanju okupile najbolje ekipe vatrogasne mladeži trenutno u Hrvatskoj.

Dok se u muškoj konkurenciji već odavna (nakon četvrtog kola ) znao pobjednik u ženkoj konkurenciji nije bilo tako i podjednake šanse za sami vrh imale su ekipe aktualnih državnih prvakinja DVD Josipdol, prošlogodišnje pobjednice Kupa DVD Gardinovec i DVD Nuštar.

Sve tri ekipe nastupile su na istoj stazi i cure iz DVD Nuštra bile su najuspješnije,dok su domaće cure DVD Gardinovec pod pritikom napravile greške, a Josipdolke prešle u veću kategoriju starosti za jednu godinu, što nisu mogle pratiti brzinom štafete. To su iskoristile i djevojke iz DVD Bedekovčina i ponovno se nakon Čazme i ovdje našle na drugom mjestu.

Redosljed prve tri ekipe u kategoriji mladež žene :
1. DVD Nuštar 1046,80 bodova
2. DVD Bedekovčina 1041,27 bodova
3. DVD Josipdol 1040,88 bodova

U kategoriji mladeži muški očekivalo se nadmetanje između pravaka države DVD Bedekovčina i pobjednika kupa za 2010 godinu DVD-a Gardinovec, a eventualno i iznenađenje vrlo dobrih kipa DVD –a Palinovec Krapinske Toplice, Gornjeg Kučana, Deanovca i dr. No iznenađenja nije bilo.Redosljed prve tri ekipe u kategoriji mladež muški :
1. DVD Bedekovčina 1061,91 bodova
2. DVD Gardinovec 1060,45 bodova
3. DVD Krapinske Toplice 1056,13 bodova

Kod djece u muškoj kategoriji redoslijed je bio 1. DVD Palinovec. 2. DVD Mihovljan i 3. DVD Sveti Križ, dok je kod ženkih redosljed 1. DVD Rasinja, 2. DVD Granešina I i 3. DVD Pustakovec-Buzovec-Putjane.
Nakon ovog natjecanja u konačnom poretku nakon pet kola Kupa (Belišće,Koprivnica,Popovača, Čazma i Čakovec) prema pravilniku sumirla su se četiri najbolja rezultata pa su ukupni plasmani kako slijedi:
U kategoriji ženske mladeži poredak je:
1. DVD Nuštar 4160,22 bodova
2. DVD Josipdol 4157,36 bodova
3. DVD Gardinovec 4146,66 bodova

U kategoriji muške mladeži poredak je:
4. DVD Bedekovčina 4252,11 bodova
5. DVD Gardinovec 4210,85 bodova
6. DVD Palinovec 4202,08 bodova



Natjecanje je u odličnim uvjetima terena vrhunski organizirala Vatrogasna zajednica Grada Čakovca Na proglasenju su bili mnogi ugledni gosti. Ispred Hrvatske vatrogasne zajednice sve vatrogasce pozdravio Zeljko Popovic, a bio je nazočan i zamjenik predsjednika Mijo Brlečić, zatim predsjednik VZ Medimurske zupanije Zlatko Orsag, zapovjednik VZ Medimurske zupanije Ivan Krištofić, predsjednik VZ grada Čakovca Mario Medved, zapovjednik VZ grada Čakovca Damir Kovačić, gradonačelnik grada Čakovca Branko Šalamon i mnogi drugi ugledni gosti.

Natjecanje je vodilo 29 sudaca koji su posao obavili na najbolji moguci nacin, a to znaci bez primjedbi. Sve ekipe su primile medalje, a 3 najbolje plasirane i pehare u trajno vlasnistvo osim pobjednika koji je uz to dobio i prijelazni pehar kup-a VZG Cakovca.

KUMROVEC
Piše: Tomislav Štefan

Ove je nedjelje 4.9 .2011. god. obilježena je 60. godišnjica dobrovoljnog vatrogasnog društva Kumrovec, pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora i supokroviteljstvom Državne uprave za zaštitu i spašavanje.Predsjednik vatrogasne zajednice Krapinsko-zagorske županije, gospodin Ivica Glas obratio se nazočnima. Zahvalio se DVD-u Kumrovec na odlićnoj suradnji i požrtvovnosti, zaželio je također puno uspjeha u daljnjem radu i uručio plaketu ispred vatrogasne zajednice županije.



Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 4. ožujka 1951. godine. Na prvoj osnivačkoj skupštini okupilo se je 24 mještana Kumrovca i njegove okolice.Društvo do danas broji 90-ak članova, 15 - vatrogasaca, 10 - vatrogasaca prve klase, 6 - dočasnika, 18 - dočasnika prve klase, jednoga časnika, 4 - časnika prve klase, 2 - počasna časnika, 18 - članova vatrogasne mladeži i 16 djece te desetak podupirajučih članova. Među brojnim intervencijama intervenirali su i u susjednoj Sloveniji i tako pripomogli kolegama preko granice.

Na obljetnici su prisustvovala Društva: DVD Tuhelj, DVD Ližnjan, DVD Kupinec, DVD Gubaševo, DVD Poljana Sutlanska, DVD Remetinec, DVD Rakovec, DVD Klanjec, DVD Zabok, DVD Dubrava, DVD Desinić, DVD Kačkovec, DVD Generalski Stol, DVD Veliko Trgovišće, DVD Plavić, kao i predstavnici zagorske javne vatrogasne postrojbe i javne vatrogasne postrojbe grada Krapine, društva iz Slovenije: PGD Bistrica ob Sotli, PGD Imeno, PGD Mozirje, PGD Bizeljsko.



Kum nove zastave načelnik Općine Kumrovec, ujedno i časnik prve klase a također i dugogodišnji predsjednik DVD Kumrovec Dragutin Ulama svečano je predao novu zastavu predsjedniku DVD-a Kumrovec Ivici Krajcaru, koji je pozivao stjegonošu Hrvoja Bedenikovića da je brižno čuva i pazi. Dodjeljena su priznanja i zahvale najzaslužnijima, a kao najveće dodjeljeno odlikovanje na svećanosti je bilo za zasluge u razvoju zaštite od požara i vatrogastva i dodjeljena su Božidaru Brozu i Ivanu Lončaru.

Svečanosti su prisustvovali i počasni predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice, gospodin Teodor Fricki i počasni predsjednik Gasilske zveze Slovenije Ernest Eory.Obljetnicu su upotpunili nastupi puhačkog orkestar "Lira" - Kraljevec na Sutli i kuburaške udruge "Desinićka kubura". Druženje je nastavljeno uz ugodnu atmosveru i prigodan domjenak u Vatrogasnom domu.

BEDEKOVČINA
Piše: Željko Odak

Načelnik općine Bedekovčina Rajko Vidiček u četvrtak 01. rujna 2011. godine održao je primanje za desetinu mladeži muške DVD Bedekovčina u povodu njihova nastupa i osvajanja 8. mjesta na 18. Međunarodnom natjecanju vatrogasne mladeži – vatrogasnoj olimpijadi u Kočevju-Slovenija.

Prijemu su nazočili mladi vatrogasci : Mišel Tkalčević Vdović, Antonio Bosec, Kruno Mlinarić, Dario Car, Roberto Petaj, Božidar Novosel, Alen Čiček, Danijel Meštrović,Siniša Kotarski i Igor Petrovečki , njihovi mentori i treneri Željko Odak, Denis Novosel i Ivan Odak , zapovjednik društva i zajednice i općinski vjećnik Janko Buzjak dipl. ing i član upravnog odbora Andrija Gorički.



Načelnik općine Bedekovčina Rajko Vidiček čestitajući desetini naglasio je kako je DVD Bedekovčina stožerno društvo u obrani naselja od elementarnih nepogoda i vatre i da je stoga općina uvijek spremna pomoći njihov rad. Rekao je kako je učešće na vatrogasnoj olimpijadi i prvo mjesto u državi veliki uspjeh ne samo za DVD Bedekovčina nego i za našu općinu i krapinsko zagorsku županiju. Čestitao je mladim vatrogascima i njihovim mentorima na postignutim rezultatima i dostojanstvenom nastupu i prezentaciji naše države i postignutom rezultatu na vatrogasnoj olimpijadi, te im zaželio daljnje uspjehe na natjecanjima.



Sve članove ekipe koji su sudjelovali na maloj vatrogasnoj olimpijadi u znak sječanja darivao je ručnim satovima i podijelio im priznanje općine Bedekovčina.Općinski vijećnik i zapovjednik zajednice i društva Janko Buzjak takođe je čestitao mladim vatrogascima i njihovim voditeljima na lijepom uspjehu koji je najbolji poklon društvu koje u idućoj godini obilježava stotu godišnjicu vatrogastva u Bedekovčini. Naglasio je da je duštvo dokazalo da uz dobru organiziranost u obavljanju vatrogasne djelatnosti postiže i zavidne rezultate na natjecanjima mldeži. Zaželio je daljnji uspjeh na natjecanjima.



U ime mladih vatrogasaca i voditelja zahvalio se predsjednik društva i njihov trener Željko Odak te naglasio da su ovi rezultati plod višegodišnjeg volanterskog dobrovoljnog rada rada s vatogasnom mladeži i djecom. Koja se uz vježbe i natjecanja, te kroz boravak u kampu vatrogasne mladeži u Fažani pokušavaju usmjeriti i uključiti u budući rad duštva te u obavljanje humane vatrogasne djelatnosti i pomoći svojim mještanima kad im je najteže. Zahvalio se svima koji pomažu i podupiru ovakav rad i doprinjeli su ovom uspjehu. To su najprije djeca i roditelji djece, Uprvni odbor društva, Osnovna škola Bedekovčina i naravno Općina Bedekovčina, te je zahvalio načelniku na prijemu , poklonima i pomoći vatrogastvu i obećao još uspjeha.U tijeku prijema sirena je označila požar pa je dio operativnih vatrogasaca otišao na intervenciju.

NEW YORK

Kod vatrogasaca koji su bili izloženi otrovnoj prašini i dimu tokom akcije spašavanja poslije napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku 11. rujna 2001, je 19 % veći rizik da obole od raka bilo koje vrste, nego njihove kolege koje nisu bile na ovom zadatku, objavljeno je u medicinskom časopisu "Lanset".

To je zaključak studije dr. Davida Prezanta iz Njujorške vatrogasne službe koji bi možda mogao otvoritii mogućnost da vatrogasci oboljeli od raka, koji su učestvovali u spašavanju i raščišćavanju poslije pomenutog terorističkog napada, mogu koristiti neke zdravstvene beneficije koje im dosad nisu bile dostupne, prenio je Reuters.Vatrogasci su, prema nalazima dr. Prezanta, bili izloženi raznim agensima koji izazivaju rak, između ostalog policikličnim aromatskim ugljikovodicima, polihlornim bifenilima i dioksinu.

Neke ranije studije su utvrdile veću učestalost post traumatskih stresnih poremećaja, astme i drugih respiratornih bolesti među spasiteljima.Da bi se, međutim, razvio rak kao posljedica izloženosti toksinima nekad je potrebno čak pet do 20 godina, tako da je samo nekoliko manjih studija ukazivalo i na povećano oboljevanje od kancera.

Što više, srpnja ove godine je objavljeno izvešće dr. Johna Hauarda, iz američkog Nacionalnog Iinstituta za profesionalnu sigurnost i zdravlje, čiji je zaključak bio da još nema dovoljno dokaza koji bi podržali vezu između događaja od 11. rujna 2001. i raka.Studija dr. Prezanta inače počiva na učestalosti svih vrsta raka kod gotovo 10.000 vatrogasaca angažiranih poslije terorističkog napada od 11. rujna, tokom sedam godina nakog ove katastrofe. (Economy.rs, Tanjug 3. rujna 2011.)

KORNATI

Izaslanstvo Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sali u sastavu Dragan Dado Orlić, zapovjednik, Davorin Dominis, predsjednik, Žarko Finka, zamjenik zapovjednika, i Jerko Maras, član Interventnog odjeljenja, dostojno su i s puno digniteta kao i prošlih godina obilježili godišnjicu pogibije svojih 12 kolega sa šibenskog područja na otoku Kornatu.



Zbog velikog indeksa opasnosti od požara u najtoplijem godišnjem mjesecu - kolovozu, ostali članovi Interventnog odjeljenja DVD Sali nisu mogli nazočiti godišnjici pogibije svojih kolega, već su iz preventivnih razloga ostali na Dugom otoku.

Zapovjednik Orlić prisjetio se da su na dan nezapamćene vatrogasne tragedije 30. kolovoza 2007. godine saljski vatrogasci zaustavili vatrenu stihiju na kornatskom predjelu Suhe punte i uvale Statival.

Nakon služenja mise zadušnice koju je predvodio don Franjo Glasović u novoizgrađenoj kapelici sv. Florijana na Kornatu, članovi izaslanstva saljskog DVD-a položili su vijenac i zapalili svijeću. Priključivši se tužnoj povorci moleći za svoje poginule kolege obišli su križeve sagrađene u tehnici suhozida u znak sjećanja na stradale vatrogasce. Treba napomenuti da su saljski vatrogasci i sami sudjelovali u izgradnji dvanaestog križa na mjestu pogibije. …. zadarski list

HRNETIĆ NOVAKI

Najveći broj ekipa do sad sudjelovat će na ovogodišnjem, 14. vatrogasnom Kupu 4 rijeke kojeg organizira DVD Hrnetić – Novaki.

Na Vunskom polju natjecanja počinju u subotu ujutro i traju do popodneva, a svoju vještinu pokazat će vatrogasci iz cijele županije u svim kategorijama – od djece do seniora.'U dopodnevnim satima od 9 do 13 je natjecanje za djecu i mladež. Njih ima 34 ekipe. Nakon toga, od 14 sati započinje natjecanje za seniorske ekipe. Njih je prijvaljeno 42 ekipe', najavljuje predsjednik DVD-a Goran Franković.

Da vatrogastvo nikad nije izašlo iz mode, pogotovo među mladima govori i podatak da će na Vunskom polju sutra biti gotovo 400 djece, malih vatrogasaca.'Tako da će opet usred grada biti interesantno vidjeti tu malu djecu koja simuliraju određene aktivnosti pri vatrogasnim intervencijama', naglasio je Franković.

Prije 14 godina Vatrogasni kup u Karlovcu bio je među prvima u Hrvatskoj. Održavao se kod vatrogasnog doma u Hrenetić - Novakima te u Ilovačkoj šumi.Svake godine broj sličnih kup natjecanja u vatrogastvu se povećavao, a prijavljivalo se sve više ekipa. Tako je i sada, pa Franković najavljuje da će za idući, jubilarni 15. Kup četiri rijeke, doći do nekih promjena.

'Smatramo da ga treba malo modernizirati i da ćemo uvesti neke novitete gdje će se uključiti i jedan profesionalni dio. Malo će biti interesantnijih natjecateljskih disciplina. Možda ćemo se čak i vratiti na staro mjesto, u okoliš vatrodasnog doma u Hrnetiću gdje su sada stvoreni puno bolji uvjeti', otkrio je za RM Franković. …. radio mrežnica

VELIKA TRNOVITICA

Anđeoska nedjelja bit će prigodno obilježena ovaj vikend u Velikoj Trnovitici. Lani započetom manifestacijom tamošnja Vatrogasna zajednica nastavlja i ove godine, te okuplja uzvanike iz susjednih, ali i udaljenijih vatrogasnih društava. Na mjesnom igralištu, natjecat će se i u neobičnim disciplinama vatrogasnih vještina, kaže zapovjednik trnovitičke Vatrogasne zajednice, Darko Vojković. Vatrogasci u Velikoj Trnovitici imaju tradiciju dugu 80 godina, uz prekid, tako da su aktivnosti pojačanim tempom uspostavili prošle godine.

I ovaj događaj, čiji su domaćini, jedan je od rijetkih u tom kraju na koji su dobrodošli svi građani. Organizatori vjeruju da će se gledatelji dobro zabaviti. Blagdan Anđeoske nedjelje povod je i ribolovnom natjecanju, na ribnjaku trnovitičkog Klena. Njegovi članovi ovime ujedno obilježavaju i 13-u obljetnicu djelovanja, i za tu priliku poribili su vode na kojima love. Ribolovno natjecanje kreće od devet te završava u podne kad počinje radna sjednica na svečanosti vatrogasaca u Velikoj Trnovitici. …. garešnica.net

OGULIN
Piše: Željko Puškarić

JVP Ogulin smještena je u prostorima zajedno s DVD-om Ogulin u samom središtu grada. Osnovana je 1996.god. i ima 22 zaposlena vatrogasca. Zapovjednik JVP je Marijan Kurelac koji je ujedno i zapovjednik VZG Ogulina, a zamjenik zapovjednika JVP-a je Marinko Turkalj.



02.09.1996.god. u Ogulinu je osnovana Vatrogasna postaja. U tadašnje vrijeme kao ispostava Vatrogasne postrojbe Karlovac po okriljem MUP-a RH.Sve do 2000. godine kada prelazi pod nadležnost lokalne zajednice i dobiva novi naziv JVP Ogulin.JVP Ogulin se nalazi u samom središtu grada i dijeli prostor s dobrovoljnim vatrogasnim društvom Ogulin.

Formacijski to izgleda ovako :
U postrojbi je uposleno 23 djelatnika. Od toga 22 vatrogasca i spremačica. Radi se u četri smjene po 5 vatrogasaca i tu su zapovjednik i zamjenik zapovjednika.Postrojba pokriva grad Ogulin i općine Josipdol, Saborsko, Plaški i Tounj.Jako dobre odnose ima sa svim dobrovoljnim društvima na području od suradnje na gašenju požara pa do održavanja vozila dobrovoljnih društava.Počeci rada vatrogasne postrojbe u 1996. godini su bili u prostoru s DVD Ogulin i korištenjem njihove opreme i vozila.Korištena su vozila : kombinirano , autocisterna , terensko i malo prahovno vozilo.



Dolaskom gosp. Marijana Kurelca, inž. za zapovjednika 2000. godine stanje u postrojbi se znatno promjenilo . Sada postrojba posjeduje devet svojih vozila za sve vrste intervencija i započela se dogradnja vatrogasnog doma s vatrogasnim tornjom i garažnim prostorom. Svake godine djelatnici JVP Ogulin njih 10 /pripadnici intervencijske postrojbe/ odlaze na ispomoć u dalmatinske županije. Djelatnici odrađuju i tri smjene tijekom ljetne sezone. Osim pripadnika intervencijske postrojbe i ostali djelatnici odlaze na teren s vozilom JVP i to autocisternom koja je isto tijkom ljeta dislocirana prema potrebi i zapovjedi glavnog vatrogasnog zapovjednika. Osim u Dubrovniku djelatnici su u nekoliko navrata bili u bazi u Divuljama, Šibeniku i Zadru.Ove godine djelatnici odlaze u bazu Zadar .JVP Ogulin godišnje odrađuje oko 250 svih vrsta intervencija.

LONDON

Te “đavolje” 1666. godine, London se pretvorio u pravi pakao: malena je vatrica, zaostala u peći pekare, prerasla u buktinju koja je u pepeo pretvorila tri četvrtine tadašnjeg Londona. A nije da je Londonu tih godina nedostajalo nesreće: prethodne i te godine kuga je pokosila više od stotinu tisuća ljudi. No, vatra je “raščistila” stari, trošan, drveni London i omogućila izgradnju širokih avenija i mnogih monumentalnih građevina, poput nove Katedrale sv. Pavla.

Pozornica za veliki požar bila je postavljena godinu dana ranije: Londonom je harala kuga, koja je, iako nije bila tako strašna 1666. kao prethodne godine, u potpunosti promijenila uvjete i način na koji grad živi. Čak se i gospodarska situacija promijenila, nedostajalo je radne snage (šestina grada podlegla je opakoj bolesti), mnogo strože se provjeravalo tko ulazi u grad i tko iz njega izlazi. No, London je bio tipičan grad toga vremena, s većinom sadržaja još uvijek unutar gradskih zidina i uskim, isprepletenim ulicama u kojima su se nalazile prije svega drvene kućice. Što je najgore, iza Londona je bilo jedno od najsuših ljeta ikada; sve su to faktori koji će u narednim danima stavljanje vatre pod nadzor učiniti gotovo nemogućim.



Vatra koja će progutati London počela je 2. rujna 1666. u pekarni Thomasa Farrinera, u Pudding Laneu, u srcu staroga Londona, današnjem Cityju. Koliko god šetali po današnjem Londonu, Pudding Lane nećete pronaći – ali mjesto je obilježeno spomenikom što ga je nakon požara projektirao Christopher Wren, nazvanim jednostavno “Monument”; ovaj spomenik, izgrađen između 1671. i 1677. visok je 61 metar, a nalazi se točno toliko od nekadašnje lokacije Farrinerove kobne pekarnice.

U Farrinerovoj peći vatra je tinjala već ranoga jutra; on je, kasnije, tvrdio kako je prethodne noći bila ugašena oko 22 sata, a kada se vratio pogledati peć oko ponoći, u njoj, navodno, nije bilo dovoljno žara niti za upaliti svijeću. Bio je, govorio je, i siguran da su bila zatvorena sva vrata i svi prozori, pa nije bilo propuha koji bi mogao raspiriti žar i pretvoriti ga u buktinju. Njegovi su ga ukućani, navodno, upozorili na opasnost od neugašene vatre, na što je on odgovorio da je vatrica bila toliko mala da…

Farrinera i njegovu obitelj oko 1 sat ujutro probudilo je pucketanje vatre u prizemlju, vatre koja se do toga trenutka već toliko proširila da nisu mogli napustiti kuću kroz prizemlje već isključivo kroz prozore na katu. Njihova se sluškinja bojala napustiti kuću na ovaj način, te je ostala u njoj – i poginula. Tijekom ispitivanja nakon požara, Farriner je – razumljivo – inzistirao na tome da vatra nije dolazila iz njegove peći te da peć nije uzrok požara.

Do tri ujutro, vatra je zahvatila i susjedne kuće. Srećom, nije se širila jako brzo, pa su stanovnici imali vremena izvući sve od ikakve vrijednosti iz svojih nastambi i pobjeći na sigurno. Buktinju je već bilo moguće vidjeti s udaljenosti od oko pola kilometra, o čemu je pisao Samuel Pepys u svojem čuvenom londonskom dnevniku. Pepysova je sluškinja u tom trenutku primijetila požar, obavijestila ga o “velikom požaru u Cityju”, no on je pogledao kroz prozor, zaključio kako je požar “uistinu jako daleko” i vratio se mirno spavati u krevet.

Zapisi govore kako je u tom trenutku u gradu – dakle, oko 3 ujutro – oglašen alarm. Gradonačelnik je došao na lice mjesta iz svoje kuće blizu Aldersgatea, te mu je, navodno, predloženo da se požar pokuša zaustaviti rušenjem zgrada koje su mu stajale na putu, čime bi se stvorila “zona izolacije” i požar se ne bi mogao dalje širiti. Gradonačelnik je takvu mogućnost odbio: “Zaboravljate, gospodo, objasniti tko će platiti ponovnu izgradnju kuća ako ih sada srušimo”. Bila je to, vjerojatno, posljednja šansa da se ostatak grada spasi od požara, čijim je odbacivanjem požar prerastao u nešto s čim se londonske službe i vatrogasci toga doba nisu nikako mogli nositi.



Uvjeti u kojima se vatra širila bili su, jednostavno, takvi da su u potpunosti išli na ruku požaru: jak vjetar, kao glavni faktor, te nevjerojatno uske uličice koje su se nalazile oko Pudding Lanea i bile prepune drvenih kućica što su bile nabijene jedna na drugu jednostavno su predstavljale idealan teren za širenje buktinje. Ako vam niti to nije dovoljno da zamislite koliko je suho drvo dobro gorjelo, dodajte još i ovo: većina nastambi uz Temzu bavila se trgovinom pomorskim potrepštinama, pa je u podrumima i na tavanima bila pohranjena nevjerojatna količina smole, terpentina, alkohola, ulja, drva te – na obližnjim dokovima – ugljena. Recept za katastrofu bio je tu!

U jednom trenutku gradske su se vlasti odlučile stvoriti barijeru za požar rušenjem kuća, no to, sada, uz uznapredovalu vatru, više nije bilo nimalo jednostavno. Buktinja se proširila do zgrada koje su bile pretrpane spomenutim zapaljivim materijalima, a najbrža metoda rušenja zgrada bio je, dakako, barut, što su mornari – upoznati s njegovim mogućnostima i primjenom – predlagali još kad je požar tek izbio. No, barut nije baš previše pametno postavljati u blizini velikoga požara, pa je krug zgrada koje su se rušile trebalo znatno širiti. Akcija rušenja kuća bila je prilično neuspješna; ne samo što je dio kuća između vatre i željene barijere jednostavno morao biti žrtvovan, već su stanovnici panično pokušavali iz kuća izvući što god se moglo, stvarajući konfuziju i strku na uskim uličicama Londona. Svatko je morao birati između bijega i pokušaja spašavanja imovine – a taj izbor nije bio nimalo lagan.

Najjednostavniji način bijega, za one koji su živjeli u južnom dijelu grada gdje je vatra i izbila, svakako je bila Temza. Tijekom cijele nedjelje, 2. rujna, i većeg dijela ponedjeljka, 3. rujna, takav je izlaz iz Londona imao i najviše smisla. Međutim, počelo je nedostajati čamaca i splavi na koje bi se stvari mogle ukrcati, a kako se buktinja sve više širila prema drugim dijelovima Londona, niti kola više nije bilo moguće tako jednostavno iznajmiti.

Pepys, primjerice, u svojem dnevniku bilježi da biste u ovim očajničkim trenucima obično iznajmljivanje kola platili i do 30 funta – neopisivo skupo prije 400 godina!

Kaos na ulicama stvarali su i građani koji su se pokušali obračunati s mogućim piromanima. Neki su, naime, vjerovali da je požar bio podmetnut, pa su krenuli tražiti moguće krivce po gradu. Ratovi u kojima je Engleska sudjelovala učinili su sve Nizozemce i Francuze potencijalnim sumnjivcima za palež, pa se i jednima i drugima bilo bolje skloniti s cesta prije nego što ih ljuti Londončani napadnu – i eventualno i same zapale. Nizozemci su bili potencijalni sumnjivci budući da su Englezi, svega tri tjedna ranije, spalili nekoliko nizozemskih gradova, a rat s Francuzima ionako je permanentno bio aktualan. Unatoč svemu tome i potrazi za krivcima u trenutku dok je London još gorio, gradske su vlasti uspjele održati relativan red u gradu; iako nije bilo moguće spriječiti manje prekršaje poput krađa, većih incidenata i zločina nije bilo.

Do ponedjeljka, 3. rujna, u 8 sati ujutro, sjeverni dio čuvenog Londonskog mosta bio je u plamenu, zajedno sa svim kućama koje su se na njemu nalazile. Do Temze je gotovo sve izgorilo, a plamen se širio prema najbogatijim dijelovima grada, poput Cornhilla (pogledajte kartu današnjeg Cityja i lokacije će vam biti mnogo jasnije!), no vatra je još uvijek bila tristotinjak metara od Towera, na istočnim rubovima grada. Unatoč tome, sav višak vatrogasnih strojeva pozvan je da štiti Tower jer se očekivalo uskoro pristizanje buktinje i do njegovih zidina. Vojni garizon koji je bio smješten u Toweru počeo je preuzimati stvari u svoje ruke, dižući u zrak okolne kuće kako bi se spriječilo napredovanje vatre prema istoku, što im je i pošlo za rukom.

Vatrogasci su se pak cijeli ponedjeljak borili s vatrenom stihijom, no shvatili su da će teško spriječiti njezino širenje sve do gradskih zidina. Ponovno se pokušalo rušenjem kuća, naročito onih koje su se nalazile između Fleet Streeta i rijeke, no u međuvremenu vatra se počela širiti prema sjeveru i zapadu, stvarajući nove glavobolje gasiteljima.

Katedrala sv. Pavla nastradala je u utorak, 4. rujna, kada je požar projurio do nje i dalje niz Ludgate Hill prema Fleet Streetu; barijera koju su vatrogasci pokušali napraviti dan ranije pokazala se potpuno neučinkovitom. Sama katedrala, četvrta koja je stajala na Ludgate Hillu, možda bi bila manje oštećena da nesreća nije htjela da u vrijeme požara ona baš bude u fazi rekonstrukcije. Skele i ostali građevinski materijal, kažu očevici, doprinijeli su požaru na katedrali i njezinom brzom izgaranju. Nastradale su u požaru mnoge londonske crkve u kojima su se, baš kao i u katedrali, čuvala mnoga dobra, dobra koja su vatri samo poslužila kao “gorivo” i ubrzala destruktivni pohod požara po gradu. Nakon požara, Katedrala sv. Pavla je, dakako, obnovljena; ova današnja, peta katedrala na tom mjestu, remek-djelo je Christophera Wrena.

U srijedu, 5. rujna, kroničar toga vremena, Samuel Pepys, popeo se na vrh tornja jedne crkve i u svoj dnevnik zapisao: " Ovo je najtužniji prizor opustošenoga grada koji sam ikad vidio; vatra se proširila dokle pogled seže". Kako je veći dio grada bio posve uništen, stanovnici su se bili prisiljeni skloniti izvan zidova, primjerice, na trg Covent Garden.

Kasnija analiza ponašanja stanovnika bila je vrlo kritična prema njima: većina njih pokušavala je spasiti samo svoja dobra i stvari od vrijednosti, ne pomažući uopće vatrogascima u zaustavljanju buktinje. Jedan kroničar toga vremena napisao je:

"Sve je ovisilo samo o socijalnom statusu. Oni najbogatiji mislili su samo kako spasiti sebe. Srednji sloj bio je toliko fasciniran i zbunjen svime što se događalo da niti sami nisu znali što rade. Najsiromašniji su samo pridonosili kaosu."

Požar je te srijede, 5. rujna, postupno jenjao: vjetar nije bio tako jak kao prethodnih dana, a vojne postrojbe iz Towera uspjele su svojim rušenjem kuća i tako stvorenim barijerama spriječiti daljnje napredovanje vatre. Gotovo da je fascinantno, nakon ovako velikog kaosa i katastrofe, neusporedive s bilo čime u Londonu sve do njemačkih napada tijekom Drugog svjetskog rata, da je stradalo svega nekoliko ljudi.

Iako se u to doba nisu vodili precizni zapisi o stradalima, neki su tadašnji kroničari govorili o “vrlo malenoj brojci”, možda pet do osam osoba. Međutim, s takvim se mišljenjem ne slažu drugi suvremenici, naglašavajući kako je tako razjarena buktinja sasvim sigurno mnoge zarobila u njihovim kućama, te da je brojka stradalih usporediva s drugim sličnim požarima i sasvim sigurno nije ispod nekoliko stotina ili nekoliko tisuća osoba. Kako nema preciznih povijesnih zapisa iz toga vremena, pravu istinu, vjerojatno, nećemo nikada saznati.

Nakon što je požar savladan, pred Londonom se našao golem zadatak: ponovna izgradnja središta grada. Junak te priče bit će Christopher Wren, kojemu je povjerena ne samo izgradnja nove Katedrale sv. Pavla, već i pedeset drugih londonskih crkava. Njegovo je djelo i Monument, spomenik blizu nekadašnjeg Pudding Lanea, mjesta odakle je krenula ova vatrena katastrofa.

Jedna teorija kaže kako je vatra, na svoj način, spasila više života nego što ih je odnijela, raščišćavajući London od trošnih zgrada, kanala i drugih zapuštenih mjesta u kojima su se okupljali štakori i buhe, glavni uzročnici kuge godinu dana ranije. Povjesničari se baš ne slažu u potpunosti s ovime budući da je kuga gotovo istovremeno nestala i iz drugih europskih gradova (za što vjerojatno postoje posve drugi, epidemiološki razlozi) te da vatra nije niti stigla do najsiromašnijih dijelova grada na periferiji koji su bili velik izvor zaraze, ali nema sumnje da i ta teorija o vatri koja je istrijebila populaciju štakora i buha te razrušila trošne dijelove grada donekle drži vodu. Nakon velikog požara 1666., London je izgrađen na posve nov, moderan način, s arhitekturom koja bez poteškoća impresionira i današnje generacije.

London je živio posve mirno, bez velikih požara, sve do takozvanog “Drugog velikog londonskog požara” – u noći s 29. na 30. prosinca 1940. njemačka je avijacija razrušila daleko veće područje nego što je to, tristotinjak godina ranije, pošlo za rukom pomahnitaloj buktinji. Nije tada bio uništen samo City, kao 1666., već područje od Temze pa sjeverno do Islingtona, a Katedrala sv. Pavla u toj je noći spašena od potpune destrukcije samo zahvaljujući požrtvovnom radu vatrogasaca koji su gasili mnogobrojne zapaljene bombe što su pale na njezin krov.