VATRENE VJESTI 911

LONDON

Te “đavolje” 1666. godine, London se pretvorio u pravi pakao: malena je vatrica, zaostala u peći pekare, prerasla u buktinju koja je u pepeo pretvorila tri četvrtine tadašnjeg Londona. A nije da je Londonu tih godina nedostajalo nesreće: prethodne i te godine kuga je pokosila više od stotinu tisuća ljudi. No, vatra je “raščistila” stari, trošan, drveni London i omogućila izgradnju širokih avenija i mnogih monumentalnih građevina, poput nove Katedrale sv. Pavla.

Pozornica za veliki požar bila je postavljena godinu dana ranije: Londonom je harala kuga, koja je, iako nije bila tako strašna 1666. kao prethodne godine, u potpunosti promijenila uvjete i način na koji grad živi. Čak se i gospodarska situacija promijenila, nedostajalo je radne snage (šestina grada podlegla je opakoj bolesti), mnogo strože se provjeravalo tko ulazi u grad i tko iz njega izlazi. No, London je bio tipičan grad toga vremena, s većinom sadržaja još uvijek unutar gradskih zidina i uskim, isprepletenim ulicama u kojima su se nalazile prije svega drvene kućice. Što je najgore, iza Londona je bilo jedno od najsuših ljeta ikada; sve su to faktori koji će u narednim danima stavljanje vatre pod nadzor učiniti gotovo nemogućim.



Vatra koja će progutati London počela je 2. rujna 1666. u pekarni Thomasa Farrinera, u Pudding Laneu, u srcu staroga Londona, današnjem Cityju. Koliko god šetali po današnjem Londonu, Pudding Lane nećete pronaći – ali mjesto je obilježeno spomenikom što ga je nakon požara projektirao Christopher Wren, nazvanim jednostavno “Monument”; ovaj spomenik, izgrađen između 1671. i 1677. visok je 61 metar, a nalazi se točno toliko od nekadašnje lokacije Farrinerove kobne pekarnice.

U Farrinerovoj peći vatra je tinjala već ranoga jutra; on je, kasnije, tvrdio kako je prethodne noći bila ugašena oko 22 sata, a kada se vratio pogledati peć oko ponoći, u njoj, navodno, nije bilo dovoljno žara niti za upaliti svijeću. Bio je, govorio je, i siguran da su bila zatvorena sva vrata i svi prozori, pa nije bilo propuha koji bi mogao raspiriti žar i pretvoriti ga u buktinju. Njegovi su ga ukućani, navodno, upozorili na opasnost od neugašene vatre, na što je on odgovorio da je vatrica bila toliko mala da…

Farrinera i njegovu obitelj oko 1 sat ujutro probudilo je pucketanje vatre u prizemlju, vatre koja se do toga trenutka već toliko proširila da nisu mogli napustiti kuću kroz prizemlje već isključivo kroz prozore na katu. Njihova se sluškinja bojala napustiti kuću na ovaj način, te je ostala u njoj – i poginula. Tijekom ispitivanja nakon požara, Farriner je – razumljivo – inzistirao na tome da vatra nije dolazila iz njegove peći te da peć nije uzrok požara.

Do tri ujutro, vatra je zahvatila i susjedne kuće. Srećom, nije se širila jako brzo, pa su stanovnici imali vremena izvući sve od ikakve vrijednosti iz svojih nastambi i pobjeći na sigurno. Buktinju je već bilo moguće vidjeti s udaljenosti od oko pola kilometra, o čemu je pisao Samuel Pepys u svojem čuvenom londonskom dnevniku. Pepysova je sluškinja u tom trenutku primijetila požar, obavijestila ga o “velikom požaru u Cityju”, no on je pogledao kroz prozor, zaključio kako je požar “uistinu jako daleko” i vratio se mirno spavati u krevet.

Zapisi govore kako je u tom trenutku u gradu – dakle, oko 3 ujutro – oglašen alarm. Gradonačelnik je došao na lice mjesta iz svoje kuće blizu Aldersgatea, te mu je, navodno, predloženo da se požar pokuša zaustaviti rušenjem zgrada koje su mu stajale na putu, čime bi se stvorila “zona izolacije” i požar se ne bi mogao dalje širiti. Gradonačelnik je takvu mogućnost odbio: “Zaboravljate, gospodo, objasniti tko će platiti ponovnu izgradnju kuća ako ih sada srušimo”. Bila je to, vjerojatno, posljednja šansa da se ostatak grada spasi od požara, čijim je odbacivanjem požar prerastao u nešto s čim se londonske službe i vatrogasci toga doba nisu nikako mogli nositi.



Uvjeti u kojima se vatra širila bili su, jednostavno, takvi da su u potpunosti išli na ruku požaru: jak vjetar, kao glavni faktor, te nevjerojatno uske uličice koje su se nalazile oko Pudding Lanea i bile prepune drvenih kućica što su bile nabijene jedna na drugu jednostavno su predstavljale idealan teren za širenje buktinje. Ako vam niti to nije dovoljno da zamislite koliko je suho drvo dobro gorjelo, dodajte još i ovo: većina nastambi uz Temzu bavila se trgovinom pomorskim potrepštinama, pa je u podrumima i na tavanima bila pohranjena nevjerojatna količina smole, terpentina, alkohola, ulja, drva te – na obližnjim dokovima – ugljena. Recept za katastrofu bio je tu!

U jednom trenutku gradske su se vlasti odlučile stvoriti barijeru za požar rušenjem kuća, no to, sada, uz uznapredovalu vatru, više nije bilo nimalo jednostavno. Buktinja se proširila do zgrada koje su bile pretrpane spomenutim zapaljivim materijalima, a najbrža metoda rušenja zgrada bio je, dakako, barut, što su mornari – upoznati s njegovim mogućnostima i primjenom – predlagali još kad je požar tek izbio. No, barut nije baš previše pametno postavljati u blizini velikoga požara, pa je krug zgrada koje su se rušile trebalo znatno širiti. Akcija rušenja kuća bila je prilično neuspješna; ne samo što je dio kuća između vatre i željene barijere jednostavno morao biti žrtvovan, već su stanovnici panično pokušavali iz kuća izvući što god se moglo, stvarajući konfuziju i strku na uskim uličicama Londona. Svatko je morao birati između bijega i pokušaja spašavanja imovine – a taj izbor nije bio nimalo lagan.

Najjednostavniji način bijega, za one koji su živjeli u južnom dijelu grada gdje je vatra i izbila, svakako je bila Temza. Tijekom cijele nedjelje, 2. rujna, i većeg dijela ponedjeljka, 3. rujna, takav je izlaz iz Londona imao i najviše smisla. Međutim, počelo je nedostajati čamaca i splavi na koje bi se stvari mogle ukrcati, a kako se buktinja sve više širila prema drugim dijelovima Londona, niti kola više nije bilo moguće tako jednostavno iznajmiti.

Pepys, primjerice, u svojem dnevniku bilježi da biste u ovim očajničkim trenucima obično iznajmljivanje kola platili i do 30 funta – neopisivo skupo prije 400 godina!

Kaos na ulicama stvarali su i građani koji su se pokušali obračunati s mogućim piromanima. Neki su, naime, vjerovali da je požar bio podmetnut, pa su krenuli tražiti moguće krivce po gradu. Ratovi u kojima je Engleska sudjelovala učinili su sve Nizozemce i Francuze potencijalnim sumnjivcima za palež, pa se i jednima i drugima bilo bolje skloniti s cesta prije nego što ih ljuti Londončani napadnu – i eventualno i same zapale. Nizozemci su bili potencijalni sumnjivci budući da su Englezi, svega tri tjedna ranije, spalili nekoliko nizozemskih gradova, a rat s Francuzima ionako je permanentno bio aktualan. Unatoč svemu tome i potrazi za krivcima u trenutku dok je London još gorio, gradske su vlasti uspjele održati relativan red u gradu; iako nije bilo moguće spriječiti manje prekršaje poput krađa, većih incidenata i zločina nije bilo.

Do ponedjeljka, 3. rujna, u 8 sati ujutro, sjeverni dio čuvenog Londonskog mosta bio je u plamenu, zajedno sa svim kućama koje su se na njemu nalazile. Do Temze je gotovo sve izgorilo, a plamen se širio prema najbogatijim dijelovima grada, poput Cornhilla (pogledajte kartu današnjeg Cityja i lokacije će vam biti mnogo jasnije!), no vatra je još uvijek bila tristotinjak metara od Towera, na istočnim rubovima grada. Unatoč tome, sav višak vatrogasnih strojeva pozvan je da štiti Tower jer se očekivalo uskoro pristizanje buktinje i do njegovih zidina. Vojni garizon koji je bio smješten u Toweru počeo je preuzimati stvari u svoje ruke, dižući u zrak okolne kuće kako bi se spriječilo napredovanje vatre prema istoku, što im je i pošlo za rukom.

Vatrogasci su se pak cijeli ponedjeljak borili s vatrenom stihijom, no shvatili su da će teško spriječiti njezino širenje sve do gradskih zidina. Ponovno se pokušalo rušenjem kuća, naročito onih koje su se nalazile između Fleet Streeta i rijeke, no u međuvremenu vatra se počela širiti prema sjeveru i zapadu, stvarajući nove glavobolje gasiteljima.

Katedrala sv. Pavla nastradala je u utorak, 4. rujna, kada je požar projurio do nje i dalje niz Ludgate Hill prema Fleet Streetu; barijera koju su vatrogasci pokušali napraviti dan ranije pokazala se potpuno neučinkovitom. Sama katedrala, četvrta koja je stajala na Ludgate Hillu, možda bi bila manje oštećena da nesreća nije htjela da u vrijeme požara ona baš bude u fazi rekonstrukcije. Skele i ostali građevinski materijal, kažu očevici, doprinijeli su požaru na katedrali i njezinom brzom izgaranju. Nastradale su u požaru mnoge londonske crkve u kojima su se, baš kao i u katedrali, čuvala mnoga dobra, dobra koja su vatri samo poslužila kao “gorivo” i ubrzala destruktivni pohod požara po gradu. Nakon požara, Katedrala sv. Pavla je, dakako, obnovljena; ova današnja, peta katedrala na tom mjestu, remek-djelo je Christophera Wrena.

U srijedu, 5. rujna, kroničar toga vremena, Samuel Pepys, popeo se na vrh tornja jedne crkve i u svoj dnevnik zapisao: " Ovo je najtužniji prizor opustošenoga grada koji sam ikad vidio; vatra se proširila dokle pogled seže". Kako je veći dio grada bio posve uništen, stanovnici su se bili prisiljeni skloniti izvan zidova, primjerice, na trg Covent Garden.

Kasnija analiza ponašanja stanovnika bila je vrlo kritična prema njima: većina njih pokušavala je spasiti samo svoja dobra i stvari od vrijednosti, ne pomažući uopće vatrogascima u zaustavljanju buktinje. Jedan kroničar toga vremena napisao je:

"Sve je ovisilo samo o socijalnom statusu. Oni najbogatiji mislili su samo kako spasiti sebe. Srednji sloj bio je toliko fasciniran i zbunjen svime što se događalo da niti sami nisu znali što rade. Najsiromašniji su samo pridonosili kaosu."

Požar je te srijede, 5. rujna, postupno jenjao: vjetar nije bio tako jak kao prethodnih dana, a vojne postrojbe iz Towera uspjele su svojim rušenjem kuća i tako stvorenim barijerama spriječiti daljnje napredovanje vatre. Gotovo da je fascinantno, nakon ovako velikog kaosa i katastrofe, neusporedive s bilo čime u Londonu sve do njemačkih napada tijekom Drugog svjetskog rata, da je stradalo svega nekoliko ljudi.

Iako se u to doba nisu vodili precizni zapisi o stradalima, neki su tadašnji kroničari govorili o “vrlo malenoj brojci”, možda pet do osam osoba. Međutim, s takvim se mišljenjem ne slažu drugi suvremenici, naglašavajući kako je tako razjarena buktinja sasvim sigurno mnoge zarobila u njihovim kućama, te da je brojka stradalih usporediva s drugim sličnim požarima i sasvim sigurno nije ispod nekoliko stotina ili nekoliko tisuća osoba. Kako nema preciznih povijesnih zapisa iz toga vremena, pravu istinu, vjerojatno, nećemo nikada saznati.

Nakon što je požar savladan, pred Londonom se našao golem zadatak: ponovna izgradnja središta grada. Junak te priče bit će Christopher Wren, kojemu je povjerena ne samo izgradnja nove Katedrale sv. Pavla, već i pedeset drugih londonskih crkava. Njegovo je djelo i Monument, spomenik blizu nekadašnjeg Pudding Lanea, mjesta odakle je krenula ova vatrena katastrofa.

Jedna teorija kaže kako je vatra, na svoj način, spasila više života nego što ih je odnijela, raščišćavajući London od trošnih zgrada, kanala i drugih zapuštenih mjesta u kojima su se okupljali štakori i buhe, glavni uzročnici kuge godinu dana ranije. Povjesničari se baš ne slažu u potpunosti s ovime budući da je kuga gotovo istovremeno nestala i iz drugih europskih gradova (za što vjerojatno postoje posve drugi, epidemiološki razlozi) te da vatra nije niti stigla do najsiromašnijih dijelova grada na periferiji koji su bili velik izvor zaraze, ali nema sumnje da i ta teorija o vatri koja je istrijebila populaciju štakora i buha te razrušila trošne dijelove grada donekle drži vodu. Nakon velikog požara 1666., London je izgrađen na posve nov, moderan način, s arhitekturom koja bez poteškoća impresionira i današnje generacije.

London je živio posve mirno, bez velikih požara, sve do takozvanog “Drugog velikog londonskog požara” – u noći s 29. na 30. prosinca 1940. njemačka je avijacija razrušila daleko veće područje nego što je to, tristotinjak godina ranije, pošlo za rukom pomahnitaloj buktinji. Nije tada bio uništen samo City, kao 1666., već područje od Temze pa sjeverno do Islingtona, a Katedrala sv. Pavla u toj je noći spašena od potpune destrukcije samo zahvaljujući požrtvovnom radu vatrogasaca koji su gasili mnogobrojne zapaljene bombe što su pale na njezin krov.