ZAGREB

Od osnovne je škole htio biti vatrogasac. Želja mu se ispunila nakon poplave u Gunji, kada je tamošnjim vatrogascima donio pomoć, a sudjelovao je i u miniranju tornja zagrebačke katedrale.

Neke su legende o Zagrebu svima znane, no postoje i priče o velikim djelima malih ljudi koje ne zna baš svatko. Jedna je i ona o Mati Juričiću koji je ušao u legendu zbog svoje nevjerojatne molbe za posao. Bio je 6. travnja 1932. kada je napravio veliku vratolomiju kako bi ispunio životni san i postao vatrogasac. Imao je samo 26 godina. Kupci na Dolcu tog su jutra podigli pogled prema vrhu katedrale i uočili prizor od kojeg im je zastao dah. Neki se čovjek, naime, popeo na križ na vrhu prvostolnice. Stajao je na njemu, balansirao na jednoj, a potom i na drugoj nozi, a onda se postavio i u stoj na glavi. Nitko nije znao tko je on, već jedino da se liftom uspeo na prvu galeriju, stubama na drugu, a potom kroz prozor do vrha. Odmah je dobio angažman u vatrogasnoj brigadi, gdje je proveo čitav radni vijek, 36 godina, pet mjeseci i 23 dana, a postao je i zapovjednik postaje. I u poodmakloj dobi mogao se rukama popeti po užetu, a s obitelji je živio na najdražoj mu adresi, Savskoj 1.

Počeo je u DVD Kustošija
Ondje je i danas Javna vatrogasna postrojba Zagreb, gdje se i dalje prepričava legenda o Mati Katedralcu, a radi se i na tome da se godišnja nagrada JVP-a nazove njegovim imenom. No čini se da je dobio i svog nasljednika. Zove se Alen Hertl, ima 30 godina i baš se, kao i Mato, dobro snalazi na visinama te je od osnovne škole sanjao o tome da postane vatrogasac. Želja mu se ispunila nakon poplave u Gunji, kada je tamošnjim vatrogascima donio pomoć. Imao je slomljenu nogu, no čim je zacijelila, učlanio se u DVD Kustošija, potom doškolovao te prijavio za posao u JVP Zagreb. Ondje je već pet godina, a trenutačno obavlja dužnost vođe smjene. Njegove su vještine u visinskim spašavanjima odmah primijećene. – Slobodnim penjanjem bavim se od 18. godine, a završio sam i tečaj spašavanja iz dubina i visina – kaže Hertl, koji se iskazao u teškim danima nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa. Tog je 22. ožujka, govori, ležao u toplom krevetu. Prvi ga potres nije uznemirio, no kada je zatresao drugi, razbio mu je aparat za kavu pa je izišao kako bi umirio zabrinute susjede. Uslijedio je poziv iz centra veze i vrlo je brzo bio u ekipama koje su raščišćavale razvaljene dimnjake i krovišta. – Tjednima smo ih čistili. Da se ne miješamo previše zbog korone, radili smo u smjenama po 24 sata, a onda bismo dobili tri dana slobodno – prisjeća se. A onda je na red došla i katedrala, odnosno miniranje i skidanje njezina sjevernog tornja. Teren mu nije nepoznat jer je prije potresa sudjelovao na njegovu održavanju.