MAKARSKI VATROGASCI O POŽARNIM KATASTROFAMA I KRITIČNIM TOČKAMA
[ # ]

MAKARSKA
Piše: Dada Batinić
Foto: Ivo Ravlić/Cropix

Makarski vatrogasci o požarnim katastrofama i kritičnim točkama: ‘Najteže je kad iz vozila vadite ljude kojima više nema spasa...‘


Ovoga ljeta požari su poharali veliki dio Europe, Rusije, SAD–a..., a s ognjem na Osejavi suočili su se i Makarani 1. kolovoza. Tim povodom porazgovarali smo s Mariom Čovićem, zamjenikom zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe grada Makarske i Nikolom Đapićem, pripadnikom DVD-a i JVP-a Makarska.

Kako objašnjavate požarne katastrofe u Europi, te koliko je sličan scenarij moguć i u Makarskoj?
– Zbog visokih temperatura dovoljna je i mala nepažnja da stvori problem. Velike vrućine, nedostatak ljudstva te moguća podmetanja najopasnija su kombinacija faktora koji utječu na širenje požara. Na poluotoku Sveti Petar turisti znaju paliti svijeće zbog romantike, a roštilja se i u šumi. Iako postoje plakati s upozorenjima, ljudi nisu svjesni opasnosti. Misle da su blizu mora, a zaborave da im je šuma iza leđa – kazao nam je Mario Čović. – Moj najteži požar bio je onaj kad se od Kuka vatra širila prema Baškoj Vodi – sjeća se Nikola. Stara šuma nikako se nije dala ugasiti jer je teren bio suh i pun naslaga. Sjećam se da sam vodom tukao u jednu točku "cijelu vječnost", a vatra nije prestajala gorjeti. Makarske kritične točke su Vepric i Osejava, a ostalo je urbanistički razgrađeno pa je opasnost od požara manja. Šumski se putovi održavaju, šumarija odrađuje svoj dio posla i mislim da većih problema za Makarsku ne bi smjelo biti – dodaje Mario.

PROBIJANJE KROZ ŠIKARU

Koja je obavezna oprema koju vatrogasac mora imati kad ide na požarište?
– Bez osobne zaštitne opreme, koja uključuje vatrogasno odijelo, čizme, rukavice, kacigu i čeonu lampu, nijedan vatrogasac ne smije izići na teren. Postoje šumska vatrogasna odijela i koriste se samo za tu svrhu. Za požare u stambenim zgradama ili zatvorenim prostorijama i pri intervencijama spašavanja koristimo interventna odijela, koja su višeslojna, mehanički otpornija te štite od isijavanja i udaraca. Zimi, kad je iznimno hladno, mogu se koristiti i za šumske požare. Interventno odijelo nema određeni rok trajanja, nego se koristi "do potrošenosti". Ponekad se zbog nepristupačnog terena moramo probijati kroz grmlje i šikaru, a tada opremu nosimo na rukama. Kad se na prvom sloju pojave veća oštećenja, odijelo se više ne smije upotrebljavati. Ovih dana ćemo dobiti nova šumska odijela jer je kvalitetna oprema osnovni preduvjet za naš posao – kaže nam Mario Čović.

Koliko vam je vremena trebalo za sanaciju požarišta na Osejavi?
– Požar je za nas okončan tek 10. kolovoza, kad je i zadnja cijev pokupljena s požarišta. Zapaljena šišarka prebacila je požar, pa smo u jednom trenutku imali dva požara, na Nuglu i na helidromu. Požar se uvijek najprije gasi u smjeru odakle se širi, a onda se polako okruži opožareni teren. Tek kad nema otvorenog plamena i kad je požarište okruženo sa svih strana, smatra se da je požar pod kontrolom i ide se u sanaciju od rubnih dijelova požarišta prema centru. Kad kanaderi bacaju vodene bombe, mi se moramo odmaknuti, a nakon toga ponovno prohodavamo i polijevamo cijelo požarište. Dok god dimi, moramo dežurati. Tek ako i nakon 48 sati nema dima, možemo napustiti požarište – objasnio nam je Mario Čović.

NASTUPAMO KAO TIM

Što je potrebno za postati vatrogasac?
– Vatrogasac može biti svaka osoba starija od 18 godina, s urednim liječničkim nalazom. Djeca također mogu pristupiti dobrovoljnom vatrogasnom društvu i sudjelovati na natjecanjima, no ne smiju ići na požarišta. Za postati članom Javne vatrogasne postrojbe treba imati i završenu školu za vatrogasca ili vatrogasnog tehničara. Nas je u postrojbi 26, a svi smo i članovi DVD–a te uvijek nastupamo kao tim – kaže Čović.

Koji su vam slučajevi bili najteži?
– To su prometne nesreće u kojima sudjeluju i djeca. Iako se pripremamo za takve situacije, nikad se za tako nešto ne možete potpuno pripremiti. Svaki dan u prostorijama vatrogasnog društva imamo vježbe u kojima ponavljamo znanje ili usavršavamo određene vještine. Korištenje pila, hidraulike, pa čak i sama tjelovježba dio su svakodnevne prakse. Često nabavljamo i olupine za rashod pa vježbamo rezati limariju da bismo bili spremni intervenirati u situaciji kad osobu treba izvući iz vozila. Nikola Đapić se slaže sa Mariom Čovićem: – Najteže je spašavati ljude ili ih izvući onda kad im više nema spasa. Vadio sam iz automobila ženu koja je sletjela autom niz Dubce. Prije nekoliko godina se dogodilo ubojstvo u Makarskoj gdje je osoba bila bačena u septičku jamu, a tu žrtvu sam vadio iz jame. Čovjek nastoji o tome previše ne misliti, a svaki od nas se s time nosi na svoj način. Pamtim i jedan slučaj kad je čovjek doživio infarkt u vinogradu. Našao sam ga zaustavljenog u pokretu, nagnutnog nad trs loze. Pomislio sam kako ima i lijepih smrti.

EUFORIJA I SREĆA

Pamtite li neke lijepe trenutke s terena?
– Jedna od anegdota koju pamtim s požarišta je ona kad smo išli gasiti požar na Braču. Punili smo cisternu na hidrantu, a dok smo čekali da hidrant obavi svoje ljudi su nam počeli donositi hranu i piće. Zahvaljivali su nam i hvalili nas. Dok se cisterna napunila, najeli smo se i napili bolje negoli bi u restoranu – smije se Nikola. – Ja se opustim tek kad sve završi. Tad nas uhvati euforija i sreća što smo uspjeli požar privesti kraju pa je atmosfera uvijek odlična bez obzira na umor – kaže nam Mario.

Ima li žena u DVD–u?
– Nažalost, ne! Kamo sreće da nam dođu! Znam da vatrogasno društvo u Omišu ima jednu pripadnicu ljepšeg spola koja vozi kamion, no možda Makarkama treba poticaj da se uključe. U svakom slučaju, ja sam za emancipaciju! – veselo će Nikola.…. IZVOR: slobodna dalmacija

19.08.2021. ...07:38 [ Komentari (0) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.





eXTReMe Tracker
free counters