BEOGRAD

Načelnik vatrogasne brigade Beograd Rade Milošević otkriva za Telegraf koji su najveći izazovi sa kojima se vatrogasci suočavaju, koliko često im prijavljuju lažne požare i koji su to "najluđi" pozivi koje su primili od građana.

Dok su nam najhrabriji momci Beograda pokazivali prostorije Vatrogasne brigade, nekoliko puta preko razglasa čuo se poziv na probu. Nekoliko mladića projurilo je pored nas, kako bi za vrijeme mjereno sekundama bili na traženom mjestu. U slučaju intervencija, koje su uvijek hitne, njih čeka već spremna oprema. Spuštanjem niz šipku, sa nekog od katova brigade, oni “uskaču” u čizme, navlače zaštitno odijelo i zgradu napuštaju za manje od minute. O Beograđanima brine 750 vatrogasaca, među kojima ima dvadesetak dama. Svi oni su u sklopu Vatrogasno spasilačke brigade Beograd podjeljeni na organizacijske jedinice u 16 vatrogasnih postaja, odnosno petnaest plus vatrogasni brod. O količini njihovog posla najbolje govore statistike – samo za prvih dvadeset i osam dana ove godine imali su 439 intervencija, od čega je čak 345 bilo gašenje požara. Broj 193 svakodnevno okrene desetine građana. Ekipa Telegrafa posjetila je najveću vatrogasnu postaju u Beogradu, gdje smo saznali sa kojim se sve teškoćama ovi hrabri ljudi susreću u svom poslu.

Načelnik Beogradske vatrogasne brigade Rade Milošević kaže da su pored požara, sljedeće po učestalosti tehničke intervencije u prometu, gdje je potrebno vađenje unesrećenih lica, a za njima slijedi vađenje zaglavljenih u liftovima. - To je po brojnosti druga vrsta intervencija u kojima učestvujemo. Naši vatrogasci sapsioci učestvuju u svim intervencijama gdje je ugrožen život ljudi ili veća materijalna dobra, odnosno imovina lica – kaže Milošević. Jedan od problema koji muče Vatrogasnu spasilačku brigadu jesu i lažni i neozbiljni pozivi kojih je otprilike 50 posto. - Svijest građana nije dovoljno razvijena i događa se da se ljudi na neki način igraju sa tim, te prijavljuju lažne dojave i to predstavlja ogromne probleme. Izmisle da je požar ili zadržavaju liniju, iznose neke neadekvatne priče, a sve to utiče na smanjenje sigurnosti – napominje Milošević.

- Bilo je raznih primjera. Od toga da nas zovu da spasimo psa ili mačku, preko slučajeva gdje nas zovu da im otvorimo stan jer su zaboravili ključ, a ne mogu se vratiti nazad. U posljednje vrijeme najčešće nas zovu da im skinemo ledenice sa terase, ili još gore da im očistimo terasu od snijega ili leda jer im treba terasa, pa da se ne poskliznu. Ponekad se šale zaista graniče sa bezobrazlukom – kaže načelnik Beogradske vatrogasne postaje. Od trenutka poziva, ekipa spasilaca za manje od 60 sekundi napušta zgradu. Oni nemaju ni vremena, ni luksuza proveravati da li se netko šali, jer postoji mogunost da je nečiji život ozbiljno ugrožen. Ipak, ružan je osjećaj kada znaju da su bili spremni riskirati svoj život, a da se neko samo “igrao”. Vrijeme dolaska na mjesto nesreće u prosjeku je 9 minuta. U gradu je ono znatno manje, ali u rubnim općinama, gdje postoji postaja u jednom mjestu, a sela su udaljena i do 20 kilometara treba malo više vremena da se stigne.

Biti vatrogasac nije lako, u bukvalnom smislu. U svakom trenutku oprema koju nose na leđima teži izmađu 10 i 20 kilograma, a sa njom i crjevom punim vode nerijetko se mora popeti i na vrh višekatnice. Treba imati dovoljno snage da bi se ozljeđeni iznjeli, jer Hitna pomoć ne ulazi na mesto požara. Pored fizičke izdržljivosti i znanja iz prve pomoći, vatrogasci moraju biti prave male enciklopedije. - Ako gori trafostanica, moraju znati kako isključiti struju da bi mogli da intervenirati, zatim kada se radi sa opasnim materijama moraju znati sve o njihovom kemijskom sastavu i o tome kako reagira u dodiru sa kožom, a kako na kojoj temperaturi. Ukoliko se ruše vrata, moraju znati sastav tih vrata i kako se koja sijeku… Nijednu situaciju nije oguće predvidjeti do kraja te je neophodno posjedovati znanje iz raznih oblasti – napominje Milošević. Vatrogasci rade u timu. Svaki od njih ima svoje mjesto i zna svoje zaduženje. Od trenutka kada se sirene upale, nema razmišljanja. Radi se uigrano, a cijeli tim mora funkcionirati “kao jedan”. Strah se zaboravlja, i jedini cilj je spasiti nečiji život, ili imovinu.

- Ovo nije zanimanje na koje se dolazi sa ulice i kaže ja bih nešto radio. Vatrogasac mora imati nešto. Ovo je plemenit rad, spašavanje tuđeg života je vrlina. Riskirati i sebe i svog kolegu zaradi spašavanja nečijeg tuđeg života je vrlina. Ako netko zna da ne može vidjeti krv, ozljeđeđenog, da ima strah od visine, on sigurno neće ni poželjeti raditi kao vatrogasac – napominje Milošević. Ovaj se posao jednostavno mora voljeti. Ovi ljudi se daju zbog svih drugih i to se teško nadoknađuje na bilo koji drugi način. Uprkos svemu tome, Milošević kaže da nam svijest nije na zavidnoj razini i da se često događa da “šmekeri” na ulici neće maknuti kada čuju sirene, pa ponekad moraju sačekati i promenu svjetla na semaforu. A ugroženima nije do čekanja, za njih je minuta često vječnost.…. telegraf