DUBROVNIK

Gasili su Grad, ginuli, a nemaju status branitelja...............

Svaka granata koja je u ratu pala na Grad nešto je zapalila, smeće, auto, stan ili šumu. Znalo se, kad počne granatiranje svi idu u skloništa, a mi izlazimo vani. I nismo samo gasili požare, nego i štitili položaje naše vojske od Belvedera preko Srđa do Nuncijate i Sustjepana, a ljudima razvozili vodu. Uz bolnicu, pekaru i hotele s prognanicima kao prioritet, dovozili smo vodu i za privatne gustijerne po kvartovima, i dijelili je s rubineta na cisternama, stalno na puškometu neprijatelja. U plavim uniformama i s crvenim cisternama u ratu smo bili pokretne mete. Život nam nije ovisio samo o gašenju požara, nego i o raspoloženju i stanju snajperista koji su nas vrebali s brda – prisjećaju se dubrovački vatrogasci najtežih dana Grada koji je pod opsadom, bez struje i vode, skoro svakodnevno gorio u plamenu.

Danas, 22 godine kasnije, neki od hrabrih gasitelja, pripadnika tadašnjeg Centra za zaštitu od požara Dubrovnik su umirovljenici, a neki pred umirovljenjem s punim stažom od 45 godina. No, pamćenje ih dobro služi, posebno na kobni 6. prosinca 1991. kad su u intervenciji na hotelu Libertas izgubili trojicu kolega, Nika Mihočevića, Andra Savinovića i Tea Paskojevića.…. dubrovački vjesnik