VARADIN

Otac je sa gnušanjem promatrao crveno obojenu zgradu zvanu Vatrogasni dom koja se nalazila točno preko puta naše kuće. U svojim šetnjama Molinarijevim parkom, koje postadoše sve učestalije kako je poboljevao, trudio se da izbjegne one staze na kojima je vatrogasni podmladak u plavim preširokim uniformama vježbao gašenje požara. Sva ta prskanja vodom, te povike „Prvi mlaz – vodu daj“, „Drugom mlaznicom na kat“ smatrao je opasnom i štetnom lakrdijom i čudio se kako država dozvoljava te, kako je rekao, paravojne formacije, tu buduću vojsku koja će jednog dana, ako joj se ne stane na put, da nas uvuče u građanski rat. Strogo mi je zabranio da odlazim da se igram u vatrogasnom domu, između zavojitih stepeništa, starih kamiona cisterni, mlaznica, cijevi, pumpi, ljestvi, šljemova, sjekirica...između stvari koliko živopisnih toliko primamljivih. Postaćeš njihov rob, rekao mi je i nikada više na život nećeš gledati kao na trajanje u blagosti i ljepoti sveta nego ćeš, loše podučen, tražiti put paljenja i rušenja. Ti hitri i strasni mladi „dobrovoljni vatrogasci“ za njega nisu predstavljali ništa drugo do li pritajeni piromani.…. pročitaj više na blogu milan todorov