ČERNOBIL

Točno u jedan sat i 23 minute 26. travnja 1986. godine započela je najveća mirnodopska nuklearna katastrofa u povijesti. U nuklearnoj elektrani Černobil došlo je do eksplozije u nuklearnom reaktoru broj 4. Ta je nuklearna elektrana bila ponos Sovjetskog Saveza, najveći pojedinačni energetski objekt. U glavnome gradu Ukrajine, Kijevu, stotinjak osoba, bivših djelatnika nuklearke, koji su radili kao takovzani "likvidatori" (čistači posljedica nesreće) ili žene koje su izgubile supruge ili sinove u toj tragediji, položilo je cvijeće na spomenik podignut vatrogascima poginulima u uklanjanju posljedica nesreće.



"Černobil će biti zatvoren" — najavio je ukrajinski premijer Viktor Juščenko nakon što je povodom tužne obljetnice položio vijenac na spomenik vatrogascima koji su poginuli pokušavajući ugasiti požar nakon eksplozija koja je 26. travnja 1986. proizvela radijaciju intenziteta 500 bombi bačenih na Hirušimu. Toga dana otrovni oblak proširio se nad većim dijelom Europe i zagadio velika područja tadašnjih sovjetskih republika Ukrajine, Rusije i Bjelorusije. Osim tisuća mrtvih i ranjenih, oko 3,4 milijuna ljudi, među kojima je i 1,26 milijuna djece, na neki je način iskusilo posljedice Černobila, zbog čega oko milijun i pol ljudi prima državnu pomoć.

U černobilskoj nuklearnoj elektrani nitko nije bio pripremljen za novonastalu krizu. Nedostatak odgovarajuće opreme i pogrešne procjene pogoršavale su izvanrednu situaciju. Stupnjevi radijacije u najteže pogođenim područjima iznosili su 20 000 rendgena po satu (usporedbe radi, smrtonosna doza radijacije iznosi 500 rendgena u pet sati). Zaposlenici elektrane koji su se u vrijeme nesreće zatekli na mjestu događaja, ostali su do jutra pokušavajući napumpati vodu u zapaljeni reaktor. Kako nitko od njih nije nosio zaštitno odijelo, ne znajući stvaran stupanj radijacije zbog oštećenja uređaja za mjerenje iste, dvoje je ljudi od posljedica radijacije umrlo iste noći, a kroz idućih nekoliko mjeseci njih 28.

U prvim satima s požarom se borila malena lokalna vatrogasna jedinica. Leonid Teljatnikov predvodio je ekipu od samo 15 ljudi. Ti su ljudi teško stradali, primili smrtonosnu količinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je spriječila još veću katastrofu. On je shvatio da ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odlučio je pokušati spriječiti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio i bili su ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapače, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, a postojala je opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inače, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Električni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plastična izolacija također je bila velika opasnost jer se time požar brzo širio.

Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upućen poziv za pomoć, je udaljen 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Neki vatrogasci iz jedinice Leonida Teljatnikova primili su 20 puta veću dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u plućima da su i neki liječnici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije umrlo je sedam vatrogasaca. Zapovjednik Teljatnikov umro je 2004. od raka prouzročenog izlaganjem radijaciji, a ostalih šest umro je petnaestak dana nakon nesreće. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibensk 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibensk posmrtno.