Putnik
20.12.2017., srijeda
Razni izleti
                                  |
Rijeka - Cres
|
|
30.06.2017., petak
Rijeka - Zagreb - Bihać - Drvar - Mostar - Rijeka
Trasa putovanja Logistika
Detalji putovanja
U prolazu svratili u Rastoke  Korzo u mostaru  Na izvoru rijeke Bune  Kupanje na Kravici  Danijel i Mirko demonstriraju tricepse  |
08.10.2016., subota
Rijeka- Buzet - Lupoglav - Vodice - Vele Mune - Zvoneće - Jušići - Rijeka
|
< Trasa putovanja
Na putu za Buzet pratio me Danijel starom cestom za Učku, do restorana Pansion Učka, popili kapučino i vratili radnu temperaturu tijela sa 33 na 36,7. Naime kako je bilo relativno hladno malo smo i promrzli pa je Danijela zapao radijator u hodniku a mene kožna fotelja - direktorska. Ja sam bio opremljen skoro primjereno za ove temperature osim što sam imao prodore hladnog zraka oko vrata i to s leđa. Danijel normalno je obučen na način na koji bi se ja dobro smrznuo, ali njega znamo još sa puta u Albaniju. Ja sam zakasnio na posao u Buzetu 20 min ali šef nije tome pridavao neku važnost. Poslije posla i laganog obroka kako je navedeno u specifilaciji oko 14:00 krenuo sam prema Lupoglavu i skrenu lijevo prema Lanišću. Tu sam promašio put za oko 100 metara. Na ovom putu prošao sam kroz slijedeća mjesta: Lanišće, Račja Vas, Rašpor, Trstenik, Dane, Vodice, Mali i Vele Mune, Žejane, Zvoneća. Od Zvoneća krenuo sam nekom cesticom prema smetlištu Osojnaki i izbio na pilanu u Jušićima i onda preko Rukavca i Matulja došao kući oko 21:30 stigao kući. Usput sam obavio i tri posjete kod prijatelja koje na žalost ne mogu spomenuti zbog zaštite privatnosti. Od tih jednog nisam vidio 17 godina. Cijelim putem testirao sam tempomat osobne izrade koji je položio test s visokom ocjenom 4,999. |
22.09.2016., četvrtak
Rijeka - Sarajevo - Tirana - Mostar - Rijeka 12.7.-17.7.2016.
|
Dragi prijatelji i poznanici Odlučio sam se da svoja iskustva i doživljaje podijelim sa vama. Samo putovanje se bazira na prethodnim putovanjima koja se djelomično poklapaju sa ovima putovanjem a to su: moje putovanje iz prošlog stoljeća tj. 1967. godine pod nazivom Tragom 6. ličke divizije na dijelu Kalinovik - Foča - Tjentište doduše pješke preko svih tih planina, Danijelovim putovanjima po Hercegovini, Sarajevu, Jajcu te putovanjima koje smo prije par godina ja i Zoran učinili Rijeka - Dubrovnik - Trebinje - Budva. Ovdje nam je od velike pomoći bio Danijel koji je i cijelo vrijeme vodio ekipu i odlično odradio ulogu vodiča tako da smo ja i Zoran mogli samo da uživamo. Motor kao izbor je specifičan, nije ograničen prostorom tj. ne osjeti gužve, probleme na granici. Doduše sve što se dešava u putovanju osjetiš na vlastitoj koži: sunce, vjetar, kišu, hladnoću, udarne rupe tako da ti zvone bubrezi jer su to samo dva kotača, snimaš gdje ti padne na um jer možeš stati gdje auto ne može. Krajnji cilj je bio Ohrid ali za to nam je trebao još jedan dan. Tekst je nastao na temelju dnevnih izvještaja koje sam slao na viber, grupa Planinari koji su nas cijelo vrijeme bodrili. Ovdje je vrijedno spomenuti gestu policije sa Vrela Bosne koji su čuvali moj motor na kojem su bili ključevi sve dok mi nismo došli. Tekst je malo podugačak, malo sam se mučio sa HTML-om jer mi je ovo prvi takav rad te očekujem vaš kritički pristup kakav god on bio. Klikom na sliku dobit ćete opis. S poštovanjem, Vaso Ogrizović dipl.ing.
 |
1.dan - utorak, 12.7.2016. Rijeka - Otočac - Jajce - Konjic - Čelebići (427 km)
|
Plan puta:  Polazak u 7:15 ispred spomenika na Donjoj vežici Kratko stajanje u Brlogu Stjanje u Plodinama u Otočcu, kupovina hrane, 9:30  Posjeta kafiću Prelazak granice u 11:32 Krećemo prema Bihaću gdje stižemo oko 12:00, tankamo gorivo Jajce 16:30, druženje sa turistima iz Rijeke Dragan i Nikolina, Danijelovi prijatelji. Neposredno ispod nas nalaze se poznati slapovi gdje se slikamo, mi nastavljamo dalje a Nikolina i Dragan idu na kupanje.    Uskoplje tankamo gorivo 18:16 Malo lutamo oko Čelebića dok ne nađemo domaćina koji će nas primiti na spavanje. To je kuća na kraju i najvišoj točki ceste.     Dečki dobivaju svoju sobu a ja spavam u dnevnom boravku zbog hrkanja. Ali kako se soba nalazi neposredno do dnevnog boravka nisu ništa propustili od hrkanja. Ispred kuće pruže se pogled na Jablaničko jezero i vijadukt koji prelazi preko njega. Inače spavanje je organizirao Danijel koji je prijatelj sa Frankom, zetom Ilije koji se u stvari zove skraćeno Často Martinović. Domaćin ima 78 godina, živi sam u kući preko ljetnih mjeseci a zimi ide za Rijeku. Vidi se da mu je drago što ćemo mu bar dva dana praviti društvo. Pripremio nam je i večeru: umak po želji sa tjestom ili rižom, čašica domaće rakije, pivo i kruške iz njegovog vrta što mi je jako dobro sjelo. Jeli smo ispred kuće, što me je iznenadilo nema komaraca, samo neke bezopasne mušice koje zuje bez veze. Dosta smo umorni krećemo na počinak. |
2.dan - srijeda 13.7.2016. Čelebići - Vrelo Bosne - Baščaršija - Čelebići
|
Plan puta  Ustao sam ranije, iziđem iz kuće oko 6:00 sati, vani rosa. Izujem sandale i bos po rosnoj travi jedno pola sata oko kuće. Danas smo odredili dan za posjet Sarajevu preko Vrela Bosne na Baščaršiju. Tura će biti malo lakša, upravo da se odmorimo od jučerašnjeg dosta napornog dana. Uredno smo parkirali na parkiralištu, platili ulaz i u razgledanje.    Prilikom povratka sa Vrela vidjeli smo kraj mojega motora kako sjedi čovjek u crnoj majci. Pomislih ovaj skida neke dijelove. Kako sam prilazio bliže vidim na rukavu naljepnica "POLICIJA". Kada smo prišli on upita: "Tko vozi ovaj motor" pokazujući normalno na moj motor. "Ja" -kažem "A šta je ovo na motoru" nastavi s pitanjem, Ja priđem i oblije me hladni znoj. Na sjedištu stoje uredno složeni ključevi motora, naočari, kaciga. U stvari kako smo se slikali ja sam bio toliko zanesen da sam poslije slikanja zaboravio da pokupim te stvari. " Mi vas čekamo već sat vremena, kolega otišao da vas traži. Neko je mogao uredno uzeti ključeve odvesti motor, kako se to igrate. Neko nas je nazvao kada je to vidio i mi smo odmah došli i čekamo vas" Muljam ja ali ništa pametno osim da im se ispričam i ponudim da platimo piće ali su odbili to i otišli. Samo što mi je onaj kraj motora prigovorio da je na mene potrošio cijelu bateriju od mobitela igrajući igrice. Ovaj događaj nas je pozitivno iznenadio pa ako to išta pomaže "zahvaljujem se za brigu i pozitivan dojam koji su ostavili na nas" Posjet Baščaršiji slikanje iz svih poza i normalno obavezno ćevap kod "Želje" ===     U povratku opet susret s policijom ali preko "nišana" prilikom spuštanja niz jednu nizbrdicu. Naime, tu se nalazila cesta sa tri trake, dvije na usponu a jedna za nizbrdo odvojene punom uzdužnom a ispred nas dva šlepera a iz suprotnog smjera nema nikoga. Danijel ide prvi, ja drugi i Zoki na začelju. Ja možda nebi čekao isprekidanu crtu ali Danijel poštuje propis. Kada smo došli na mjesto isprekidane crte Danijel se nešto otegao sa pretjecanjem ali ja zavrnem gas, mašina arlaukne, i ja počnem pretjecanje, za mnom krenu i dečki. Ja uspijem da preteknem dok je crta bila isprekidana i vidim na ogradi ceste u zavoju na ogradi sjedi policajac i posmatra situaciju. Drugi izlazi s palicom i normalno parkira nas sa strane. "Ima li problema" - pitam. "Kod vas nema ali ima kod kolega, oni su išli na punu crtu". Ovaj u kolima počne da drži litaniju iz propisa u smislu 100 € kazna, tri boda, pokazuje knjigu. Dečki se znoje iako je sunce na zalasku. Zoki se malo pribere udara u kuknjavu o besparici, kako smo iz daleka i da nam je ostalo još samo 20€. Oni na kraju nađu neki paragraf baš za sumu od 20€ i oni plate tu kaznu. Teško se rastadoše sa voljenim €-ima ali život ide dalje. "A koliko si ti platio" - pitaju mene. "Ništa - ja poštujem propise". Na slijedećoj pumpi požalim se onom što sipa gorivo kako im je opasna policija. A on meni kaže "Pa što ste stali" "Kako nećeš stati policiji šta je tebi čovječe" - kažem ja zabezeknuto. "Pa njima motori ovdje ne staju samo opiče po gasu, i ko će ga uhvatiti kad prođe sa 160 km/sat, oni samo okrenu glavu". ???   Kupismo mi ćevape koje Často obeća da će ispeći a mi za to vrijeme skočimo do jezera ispod kuće da se okupamo. Na plaži stoji neka tabela da se nešto plaća ali nije jasno kojim danima i za koje namjene pa smo za svaki slučaj parkirali ispred table. Taman kad smo se uvalili u jezero poslije nekoliko minuta poče tuča, krvavi nosevi, izgrebana i prašnjava tijela jer se na "ringu" nalazi prašina. Ali nije baš bilo sve pošteno. Ovaj mršavi djeluje pijaniji i kad se on popne na onog debelog i počne da ga malo žešće lema, priđe jedan iz publike i udari mršavog nogom u leđa da mu oduzme prednost. I tako nekoliko puta. Tako da je na kraju "meč" bio neriješen. Roštiljanje i večera na mjesečini, priče o proteklim događajima. Onda Často ispriča neku priču iz sela, kako jedan u godinama odluči da se ženi. Nađe jednu primjerenu svojim godinama, ode kod njezine ćerke i kaže. "Ajde reci majci da se uda za mene, ja imam priličnu penziju, situiran, nešto sam i zdrav" - predloži on. "Što će ti ona uzmi mene". I tako i bi, oženi on ćerku koja je bila inače rastavljena. Plan za danas: Čelebići-Sarajevo-Foča-Durmitor-Ostrog-Podgorica spavanje. Ja sam u izolaciji zbog hrkanja. Krećemo u 7:00. Mladići još spavaju. Pozdravljam društvo(like) |
3.dan - četvrtak 14.7.2016. Čelebići - Boračko jezero - Kalinovik - Durmitor - Ostrog - Podgorica
|
Plan puta  Pošto smo se pozdravili s Ilijom i dogovorili da ćemo se vidjeti u Rijeci, krećemo prema Konjicu.   Poslije obavljene nabavke hrane krećemo se prema Boračkom Jezeru. Kako nas po kartama cesta vodi preko Sarajeva, a tamo smo bili prethodni dan, odluka je da ćemo ići prema Boračkom jezeru pa prema Kalinoviku i Foči za Durmitor. Putem počima kišica, pa onda stane i tako na preskok. Dolazimo do Boračkog jezera, ali ne skrećemo već idemo dalje. Sa desne strane vidimo kamene kućice, malo umjetno jezerce, pa opet kućice. Na tabeli oznaka Hitko rafting.     Stajemo u blizini restorana. Prošetamo oko restorana od kuda se pruža pogled na Neretvu i veliku plažu gdje vidimo prema izgledu po svoj prilici pripreme za raftin. Malo pričamo sa gazdom koji nam je ljubazno dao informacije da se bavi raftingom u skolopu kojeg se nalazi kao etno-naselje. Kada smo mu rekli da smo iz Rijeke veoma se iznenadio a naročito kada je vidio skutere. Pitali smo ga za situaciju na cesti prema Kalinoviku. Malo je bio sumnjičav prema našim vozilima jer se na tom dijelu ceste nalazio dio koji nije asvaltiran ali nismo shvatili koliko je to, ali ćemo se uvjeriti na svojoj koži. Za svaki slučaj dao nam je broj telefona ako nam se nešto desi da ga slobodno nazovemo pa će nas izvući.           U produžetku je cesta bila dobra međutim dolazimo na tabelu gdje piše da počima bijela cesta u dužini 11 kilometara. Cesta je početkom rata trebala biti obnovljena međutim tada je sve stalo i tako do danas. Vremenske nepogode učinile su da je na pojedinim dijelovima uslijed vode isprana i na površinu su izbile „džombe“ koje su se pod kotačima skutera činile još veće. Kako smo odmicali, po vrućini cesta se činila sve gora dok nas je znoj oblijevao. Poslije tih 11 km kako nam se učinilo došli smo na neki prijevoj. U prizemnici s lijeve strane sjede tri domaćina, režu slaninu i toče rakiju. Daju nam informaciju da još imamo 17 kilometara bijele ceste a jedan garantira točnost jer je on sve prošao pješke. Ne govorim dečkima što mi je rečeno ali kažem „Tamo iza onog brda“. Tu je počeo spust. Na nizbrdici skuteri ne koče pa ja onda ugasim motor i spuštanje na kočnicama. Ja i Zoki idemo relativno brzo ali Danijel zaostaje jer je posebno senzibilan prema svom ljubimcu pa ga svako toliko sačekujemo i jasno tome treba dodati povremeno zaustavljanje radi slikanja. Odjednom se po sred ceste pojavljuje trava i sve mislim još samo fali da završimo u nečijem dvorištu. Dolazimo na prvi most betonski, tu se slikamo i nastavljamo do slijedećeg željeznog, sa trulim daskama i rupama pa moramo paziti da kotač ne upadne u rupu. Opet slikanje. Inače na cesti se pojavljuju obično terenska vozila ali ni jednog motora nismo vidjeli. Poslije ovog mosta nešto asfalta ali ne zadugo, pa opet bijela cesta i sve tako do Kalinovika. Na ovoj dionici smo izgubili više od 2 sata ali je onda došao najljepši asfalt na svijetu. Kada smo ga vidjeli zaboravili smo sve nedaće bijele ceste i je već bilo 12:30 sati a planovi veliki. Dolazimo u Kalinovik, ali su momci toliko umorni da nismo imali vremena ni da popijemo piće nastavljamo dalje prema Foči. S lijeve strane se nadvili tmurni oblaci puni kiše. Ja i Zoki smo planirali da idemo na Durmitor međutim Danijel je u dilemi pogotovo što vidimo kako se loše vrijeme vidi ispred nas. Dolazimo na jednu pumpu kod Foče sipamo gorivo, pijemo piće i raspravljamo što dalje. Nalazimo kompromisno rješenje a to znači kad dođemo negdje ispod Durmitora gdje trebamo da se penjemo ukoliko bude kiše nećemo ići na Durmitor ukoliko bude lijepo vrijeme odnosno ne bude kiše idemo. Znači sada smo se počeli kretati uz pivsko jezero, cesta je skoro 50% u tunelim i galerijama, sa prekrasnim pogledima na jezero koje dečki maksimalno koriste jer mogu stati na svako mjesto uz cestu da ne ometaju druga vozila.     Isto su počeli raditi na brani na koju smo došli ali ih je čuvar potjerao. Konačno prelazimo preko jednoga mosta gdje se vidi tabla za Durmitor, parkiramo motore kraj jednog kioska gdje jedna gospođa prodaje kućne rukotvorine i pića doznajemo da je ona od Bihaća p smo kao zemljaci jer je Rijeka i Bihać blizu, malo pričamo i ona nam daje upute kuda se ide na Durmitor.       Vraćamo se 100-tinjak metar i počima uspon na Durmitor po jako lijepom i sunčanom vremenu. Uspon na Durmitor sastoji se od bezbroj tunela koji se skoro nastavljaju jedan na drugi, neobrađeni iznutra i konačno poslije jedno pola sata dolazimo na vrh, odnosno na početak trase ceste koja ide oko Durmitora. Ove slike je teško opisati pa ćemo se više koristiti slikama. Uglavnom koncepcija je da je Durmitor kao nacionalni park okružen cestom koja kruži proplancima na kojima nema većeg raslinja osim trave i kamenja, povremeno vidimo stada goveda.    /Dolazimo do križanja gdje skrećemo prema Žabljaku ali ćemo skrenuti prije jer nam je još u planu Ostroški manastir i Podgorica gdje treba prespavati. Skrećemo u desno prema Nikšiću. Cesta nova idealna, motori idu koliko ih „noge“ nose i već oko 19:00 sati smo bili u Ostrogu. Obilazimo manastir, neki posjetioci se spremaju na spavanje ispred manastira jer je veća šansa da se ostvare želje.   Tu ćemo produžiti cestom za Podgoricu ali se do glavne ceste nećemo vraćati već skrećemo lijevo i prolazimo kroz „bezbroj“ malih mjesta tako da nas je na ulasku u Podgoricu dočekao mrak. Dolazimo do centra Podgorice, pokušavamo da parkiramo na pločniku ali dolazi policajac i tjera nas pa čak neće ni da nam kaže gdje možemo parkirati. Dolazimo do Hacijende, neki restorančić u kojem smo sami gosti. Već je 9 sati a nismo riješili spavanje, gladni, umorni, cijeli dan u „sedlu“, jedino što sa „konjima“ nema problema. Večeramo teletinu ispod saća ili po našem peke, porcija velika boli glava. Danijel se spaja na WiFi i za par minuta rješava spavanje u hostelu par kilometara dalje. Jedva smo savladali večeru, i poslije nekoliko krugova oko par kuća nalazimo hostel. Motore parkiramo na ograđenoj terasi ispred kuće tako da ih vidimo s prozora i bacamo se po krevetima koja za nas trojicu iznosi 25€. |
4.dan - petak (crni): 15.7.2016. Podgorica - Skenderbegov spomenik - Tirana - Podgorica
|
Plan puta  Danas se putuje za Albaniju. Održavanje higijene u oblasti pranja odjeće i veša može biti vezano i za nošenje veće količine stvari ali s druge strane može biti problem sušenje. Pošto se prilikom vožnje oko motora kreće znatne zračne struje palo mi je na pamet da se to može iskoristiti za sušenje mokre robe.  Problem je riješen na način da sam gumenom vezicom vezao jednu majicu ispod koje sam stavio mokre gaće potkošulje, čarape i gaće. Međutim da ne duljim priču do kraja, došlo je do krive procjene jer kada sam došao u Tiranu od gaća i ostalih predmeta ni traga jer ih je zrak isčupao ispod majice jer sam u stvari trebao to staviti u majicu. Ali što ćemo to je cijena istraživačkog rada. Kofitajm (po Vuku) u jugoslovenskom kafiću zvjezda, trobojnica, titova slika. Atmosfera je bila opuštena, sve do trenutka dok je trebalo platiti račun jer je konobar skoknuo do grada kupiti novine pa smo ga morali pričekati. Doručak u burekdžinici Vrijeme lagana naoblaka, toplo - za poželjeti.   Prelazimo granicu dolazimo na brzu cestu što nas je iznenadilo Nema gužve, mašine bruje, vjetar oko kacige Po cesti se kreću svi pješaci, biciklisti, ovce krave isto vrijedi i za autocestu zato jer nema ograde.     Negdje u blizini Tirane zasvijetli mi lampica goriva. Nađemo pumpu ali tu dolazi do problema jer ja slabo govorim engleski a ovaj na pumpi nema pojma. Pređemo na komunikaciju nogama i rukama i on meni uspe nepoznatu količinu goriva za 5 eura ali računam da će biti dosta. Iz obližnjeg kafića prilazi jedan dečko priča hrvatski original. Kaže da je živio u Zadru i da se vratio. Uputi nas prema spomeniku Skenderbegu koji se nalazi 8 km naprijed pa lijevo. Malo smo ganjali uz neko brdo kraj nekih kamanoloma ali uglavnom pronađemo spomenik, slikamo se iz više pokušaja jer ovi lokalci nikako da naprave neku smislenu kompoziciju slike. Konačno dolazimo do krajnje točke našeg putovanja centra Tirane. Najprije smo upali u gužvu i poslije dosta natezanja po cesti dođemo u centar.      Dolazimo na veliki kružni tok, gužva, stječem da ovdje ne vrijedi desno pravilo jer odjednom ispred mene se ubaci zglobni autobus i stane. Moji odoše i dok sam se ja iskobeljao od njih ni traga ni glasa. Ja odmah stanem na pločnik što sam prije mogao, parkiram i počnem mozgati, što da se radi. Ali poslije nekoliko minuta vidim Zoki maše sa nekih stotinjak metara a meni laknulo. Malo smo se mučili gdje parkirati ali smo gledali kako oni parkiraju i parkiramo na pločniku. Odmah počnemo da slikamo, obilazimo centar, nađemo neki restoran popijemo piće. Zoki ode u nabavku rakije Skenderbeg i na kebab, dok smo odmarali uz piće. Grad ostavlja svjetski dojam sa dosta ikonografije veličanja radnika, partizana, veliki broj mercedesa osobnih automobila. Poslije obilaska kad smo počeli da se vraćamo prema motorima udari jedna dobra kiša koja potraja jedno desetak minuta i mi dođemo do motora spremimo se i krenem natrag. Opet gužva jer valja ljudi idu kući s posla. Mi sve po propisu čekamo u koloni ali domaći motociklisti voze i po trakama iz suprotnog smjera, žutim trakama javnog prijevoz, motaju između vozila. Onda i mi krenemo da ih slijedimo i dobro nam je došlo.     Poslije jedno 80-ak kilometara vidimo da se s naše lijeve strane nešto gadno smrčilo i onda mi pade na pamet da je ona kiša bila neki predznak. Ispod sjedala sam imao kišnu opremu ali nikako da stanemo jer Danijel ide naprijed i misli da će izbjeći kišu. Međutim kad je to sastavilo spojilo se nebo i zemlja bio sam mokar u trenutku. Nađemo jednu napuštenu pumpu stanemo pod nadstrešnicu ali to tako puše i nosi da kad se domaknemo iziđemo ispod nadstrešnice. Skinem kratke hlače u kojim sam vozio, obučem duge hlače i preko njih kišnu robu, ali mokru jaknu ostavim jer bi se u protivnom smrznuo. Ostatak putovanja vozimo mokri, Zoki i nije toliko jer ima goroteks jaknu, Danijel niti što svlači ni oblači, samo izuje patike i obuje japanke i onako mokar vozio sve do Podgorice. Ja kad ga pogledam onako mokrog se smrznem. Još se na kraju gubimo u Podgorici na kružnom jer nam je Zoki nestao pa smo do hostela morali koristiti navigaciju ali kad smo došli Zoki je već bio tamo. Dolazimo u hostel, razbacujemo robu po terasi tj. stolovima, stolicama i po motorima. Da stvar bude gora u koferu mi se prosuo sok i smočio i ono suhe robe pa sam i to morao staviti sušiti. Odlazimo na spavanje malo opušteno jer sutra je smjer prema kući. Ja i Zoki smo odmah zaspali bolje reći zahrkali po riječima Danijela koji je ostao zadnji. Ali dok se vratio iz WC-a kaže da se stanje normaliziralo i da smo spavali kao bebe. |
5.dan - subota 16.7.2016. Podgorica - Cetinje - Lovćen - Njegošev mauzolej - Kotor - Bileća - Mostar
 Dan počima bez voznog reda. Stvari ostavljene ispred hostela na motorima i stolicama su se osušile. Spremanje za polazak je možda i pesporo. Saopštavam ekipi da mi je danas rođendan i da častim ručkom. Vjest je dobro primljena budući da je to i prvi ručak a svaki dan je počimao i završavao nekom varijantom bureka. Konačno krećemo pema Lovćenu. Ja sipam gorivo na usputnoj pumpi, dečki piju kavu i "intervjuiraju" konobaricu po pitanju ekonomske situacije u Crnoj gori i okolici. Krećemo dalje tražeći pogodno mjesto za ručak i odluka pada na Cetinje. Jedna mala neugledna pečenjara ali kvalitetna hrana.     Slikanje i šetnja po gradu i pitam za cesti za Lovćen. Jedan mi objašnjava ja stavljam kacigu ali kako je htio još nešto reći vikne zamnom "Ćale bre stani...". Plaćamo ulaz idemo uz Lovćen spuštaju se oblaci neka čudna kišica ali dovoljno da mi jakna na ramenima vlaži.     Parkiramo motore kod samih stepenica. Treba preći oko 450 stepenica a dio je kroz tunel. Opet se na vrhu plaća ali Zoki ispregovara mjesto 9 € 4. Povratak u Kotor. Kišica cijelo vrijeme pada, bezbrojne serpentine, mokra cesta, mjesimično blato i kamenje. Vrlo opasno a kad gledam poslije svake serpentine kao da se nismo spuštili ni malo. Kolone vozila na ulasku u Kotor provlačimo se između kolona. Obilazimo jezgru starog grada, kafica i pokret prema Mostaru.     Poslije Risana skrećemo desno na jednu novu cestu gdje gdje vozimo bez problema do 100 km/h. Dečki svako toliko zastaju, takmiče se ko će napraviti bolju slike a zamjeni traže do 5 kn po slici. Tu bi praksu trebalo prekinuti jer je Mostar daleko.    Postaje sve hladnije a nismo se još osušili pa je osjećaj hladnoće veći. Prije Bileća snimamo jednu crkvicu na brdašcu sa koje lijep pogled na Trebinje. Na granici crnogorci dave li dave, ispred 5 vozila a nikako preći. Krećemo prema Mostaru ali nikako, tabela svih mogućih naselja ali nigdje Mostar. Konačno u duboki sumrak parkiramo ispred hostela, meni noge mokre, Zoki se žali na hladnoću a Danijel koji cijeli put vozio u japankama ne pušta ni glasa. Setnja preko mosta jer blizu spavamo, za večeru ćevapi. Na brojilu 1608 km. Zadnji dan vožnje, očekujemo lijep dan. Pozdravlja vas Ćale iz kreveta u Mostaru. |
