Buc!
Pocela sam bila istrazivat one kamping kucice i onda mi je palo na pamet da bi dici isto mozda bija puno lipsi dozivljaj spavat u satoru. Peri nije ni bilo mrsko, on je to u startu predlaga, ali sam se ja mislila ma ko ce to sad sve sta triba nakupovat pa posli ne znamo di cemo s tim. Ali eto sad smo prominili film za lito, necemo ic u kolibicu, kupicemo sator – pa cemo se posli mislit sta dalje s njim. Sad ja istrazujem kampove za satore (jer imaju i kampovi samo za prikolice!) – u stvari s tim sam gotova, sad istrazujem kamping opremu i, naravno, satore.
Tu imam mali problem u glavi. Ja sam naime kamping dozivljaj zamislila u minimalistickom duhu , a Pero upravo obrnuto. Ja gledam sator za 4 covika, a on za duplo toliko. Ja bi tila da nam cili pod bude pokriven vricama, a vrice pune nas kad navecer polijegamo. Tako da sve skupa bude jedan intimni dozivljaj, tipa probudis se s vanjinom nogom u zubima, bode te perin lakat, anji noge priko nas, glava ispala vanka na travicu. Naravno, zamisljam lito, vruce je pa su vratanca od satora otvorena. U mojoj viziji kampiranja mi nemamo nikakvih stvari, cipele su isprid satora, bube ne lize po travi na kojoj je Anji pred zoru blazeno usnila ona iz satora ispala glava, nista gmizujuce ne ugmizava, pa cak ni nista letece ne ulece po cilu noc, komarci ne zuje i ne grickaju, dici se nikad ne pisa, nisu zedna, struja nam ne triba, gladni nismo, samo lipo lezimo ususkani u vrice priko ciloga satora naguzvani na gomilu i bog, bas nam je lipo, eto kamping dozivljaja.
Onda tu na scenu stupa pero i sve mi pokvari. Kako cemo tako spavat, ispalicemo, budicemo se cilu noc budu li nas njih dvi sutale. (Mislim se mene to ne budi, sutam i ja njih). Pa uletace komarci, zujace i list po nama svakojake bube, pauci, zmije, skorpioni, triba zatvorit patent od vratanaca, zrak moze kroz mrezicu ulazit. (A ja mislila kupis ono nesto za namastit ili naprskatm dicu, sta li vec, pa i tebe mikro-zivalj ostavi na miru na miru kad joj dica zabazde). Onda di ce nam stat stvari, znas ti koliko toga ima. Tu se jos nisam predala, u stilu bice nam auto blizu, portapak i to, ali kad je reka sta ces ako bude padala kisa, ispalicemo u malom satoricu... tu me skuva. Sitila sam se broda i litnje kise u pustoj vali i moje nervoze, ne kad sam bila mladja, nego ovih ljetnih godina sto su uslijedile nakon njujorske avanture zvane kako nabit obitelj u stan za samca i da svi budu sretni i zadovoljni. Tu mi se moja minimalisticka slika totalno prominila. U biti ne mogu rec da se prominila, ali se svakako prosirila, a bome i izduzila. Obzirom da me pukla klaustrofobija, nije ni cudo.
Jos uvik smo sretno naguzvani na gomilu, samo sad oko nas nisu stijenke satora tik uz vrice, vec se tu moze malo i prosetat okolokole lezalista, a ima i mista i za gomilu stvari. U visinu gori se moze skroz komotno stat na noge, cak postoji i pregrada koja odjeljuje spavacu od skladisne prostorije. Mozda cak ima mista i za mali stolic, ne znam, jos cu razmislit koliko je rastezljiva zvaka moje lipe prvobitne zamisli. Balun je vec puka, to znam, ali ne bi sad bas tribalo ovu bidnu vec sazvakanu zvaku razvlacit do besvjesti, straj me da cu zavrsit u drugu krajnost ako se razmasem. Bice potrebno zakupit dvi a ne jednu sator-parcelu jer nam inace nas velelebni cirkuski sator nece stat. A pored te dvi ce tribat zakupit i trecu da nam i auto ima di stat. Jer nema sanse da ovako lipo na sve strane prosiren moj minimalisticki sator i auto stanu na jednu parcelu kako je to vec lipo zamisljeno u tim kamperskim vodama! Ah... toliko za sada, odo se jos jednom bucnit (u kamperske vode!) – pa cemo vidit sta ce se jos posli ukazat iz pjene!
|