Maratonac
Zanimljivo iskustvo danas, da znam sta me ceka ovu zimu.
Jutros Anja isla u skolu, pokupila je teta Caroline, posli Vanja i ja same, ide njeno razbudjivanje, umivanje, oblacenje za po kuci, dorucak, filmic, igranje, rucak, oblacenje za izlazak, to ok, sve vec standardno.
Elem (moja omiljena rjec’ca!), negdi oko 2 ure Vanja i ja se uputile polako u vrtic, dosle tamo u 2 ipo, bez kolica, bez zurbe, da djete malo proseta ili potrci po putu, vec prema vlastitom nahodjenju, lip je dan, lagani tempo, pjevusimo po cesti.
Onda nju ostavila tamo (ona to sve prihvata bez ikakvih problema), pa u 3 manje 20 krenila po Anju u skolu, istim putem nazad, od vrtica do nase ulice, i produzi druze, brze, jos brze, u pravcu karatea, pa uzbrdo, pa desno...
Tu je bija malo zesci forte, cak sam se i oznojila, taman stigla po Anju u 3 ure.
Onda s Anjom nazad doma, umjereni tempo, ne mozemo bas polaganice, triba stic napisat domaci i pojist obid prije karatea.
Ajde dobro, stigli do doma nesto prije 3 ipo.
Domaci rad, rucak, ajmo, netom proslo 4 ipo, kad opet, put pod noge, opet u pravcu njene skole, samo puno blize, manje od 10 minuti brzog hoda.
Onda opet nazad, evo dosla doma predahnit 20 minuti (usput mi je!), pa lagano prema vrticu, po Vanju.
Onda Vanju za ruku, imamo po ure za ucinit djir do nase ulice i produzit prema karateu, to je dosta za izljuljat se na konjica i odradit sve distrakcije koje naidju po putu, djete ce malo prosetat ili potrcat, vec prema vlastitom nahodjenju, lip je dan, lagani tempo.
Onda skupimo Anju i nazad, opet do doma... S njih dvi, to ce bit vatacina po cesti, ne znas ko za kim trce, Vanja za Anjom sta je ne moze uvatit ili ja za Vanjom da ne otrci na cestu, tempo krajnje hirovit.
I tako cu smrsavit ovu zimu, a ni zdravlje mi nece bome trpit od nedovoljnog kretanja.
Samo moram nac butigu s ortopedskim postolama pa si pribavit jedno bezbroj pari.
|