ponedjeljak, 15.10.2007.
Jesenja priča
 Zabilježit ću jedan trenutak iz srednjoškolske mladosti.Bila je prohladna jesenja večer,a ulice su još bile mokre od popodnevne kiše.U zraku se već dobrano osjećao dah zime.Ulica je bila posuta blještavim tracima uličnih lampi koje su toj većeri davale nekakav poseban ugođaj. .Tek sam krenuo u srednju .Novi ljudi,nova škola,sve novo.I naravno prva simpatija.U tom trenutku mislio sam to je to,samo još malo odigranih prizora iz filmova i mi smo zajedno,i živmo sretno do kraja života. Čak smo i dobacivali poglede preko sata i kao slučajno između satova pitali neke bilježnice i slično.Sanjao sam je ,valjda je i ona mene, mislio sam.I tako dani prolaze ,ja uživam ići u školu ,i ne volim ići iz škole kući. Krasan život. Jednom prijatelj i ja hodamo po gradu,prskamo se usputnim lokvicama i pričamo o tome kako sam se ja zaljubio i kako sam sretan,a prijatelj ne doživljava ni trećinu moga doživljaja ,ali ni ne može. I dok smo se tako šalili na moj račun kao grom iz najvedrijeg neba naleti ona.Sa dečkom.Meni se noge odsjekoše ali mi osmijeh od prethodne šale postane još veći ne bi li sakrio unutrašnje stanje. -Ej bok,gdje si !- kimnem i njemu,dečku malo starijem od mene.Ona još srdačnije odvrati,ali ipak malo kao da se srami ili sam ja tad htio tako misliti. -Bog,gdje ćeš?-upita me. -U kino,malo,već kasnimo! –požurivao sam situaciju. -Sutra nemamo prvi sat je li ? -Da,ovaj ne, nemamo!-i pogledam tog dečka kao da je neki ogroman tumor izrastao na ulici. -Onda se vidimo!-odvrati ona gledajući me u čudu. -Vidimo se!-rekao sam,sad već totalno pregažen iznutra,kao da su mi organi postali kaša. -Bog!-rekla je okrenuvši se nepovratno. Okrenem se , i kao da se okrećem od života. Prijatelj nije primjetio ništa.A ja mu nisam rekao da je to ona.Film je bio katastrofa. Neki oskarovac.  |
