Upoznao sam kulturnu beograđanku

tako bar kažu prvi dojmovi

gledao sam njenu skladnu figuru

imala je anđeoske plave oči

i gadnu narav

to tako beogradski zvuči

Dijete jede karton, obojeni;
a majka mu nosi
gornje rublje
nema granica postojanju,
tvoje usko lice ima potencijal,
Ali ne krivi ga
neandertalskim grimasama-

Ti si ipak ženka Homo sapiensa

Ne umire se lako, ali se umire svaki dan.

Došlo je vrijeme
kad ti nitko više neće
ukrasti poeziju;
niti jedan jedini stih,

možeš ju ostaviti na klupi u parku
ili nekoj mračnoj uličici,

tu gdje si je ostavio
tu će i dočekati jutro,
ne želi je ni lopov ni razbojnik,

došlo je vrijeme
kad je poezija konačno sigurna...

Spremam se za

nuklearnu katastrofu

za iwo jimu

ustvari

sve stane

u jednu torbu

kao što uvijek stane

dani prolaze brzo

isuviše brzo

da su pojeli

minute

a one

one su sve

minute...

na sekunde...

sve

Polagano stječem naviku
Padam u lažan san
Koloplet ljudskih sudbina
Tamo je brdo

I šuma
I razbacani alati

Ako ne razumiješ prijatelju
Ostavi se
Dok ti je navrijeme