|
|
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Fight the demon inside myself
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Debela i Tužna
Audrey Fatburn
Beast
Who wanna be thin
Debelo Svinjče
From Hell
My secret Life
Megi
Holy
Black Butterfly
Butterflys are beautiful
Speed of Pain
Speed of Pain
Tviggy
Butterfly
Htjela sam vrištati kada sam slušala kako je Ona lijepša od mene. O njenim uspijesima na natijecanjima. O njenim prekrasnim crtežima. Pa, svejedno on tvrdi da me voli na kvadrat više nego svoju bivšu. Jer baš ja imamam tu moć da ga vežem za sebe. Kada sam ga pitala koja je ta moja vrlina rekao je da "to" nemože definirati.
Žao mi je što sam još uvijek na tako primitivnoj razini da bi puno rađe željela čuti kako sam lijepa, sposobna i pametna nego dobra duša, s čudesnim, nedefiniranim vrlinama.
I sanjala sam kako masakriram njeno prekrano lice. Anđeoska silueta koja me straši svojim savršenstvom. Da, imala sam stakla u ruci, koju je grijala vlastita krv. Tada sam se probudila s još težim kamenom nad srcem. Taj kamen se definira kao osjećaj manje vrijednosti. I dalje me držala bolesna želja da unakazim to lice i raskomadam tijelo, naravno, mršavije od mojeg. Tada bi konačno ja bila ljepša od nje.
To baca maglu na još jednu moju tobožnju vrlinu: dobrotu. Moja bolesna ljubomora je ljubavnik zlobe. Ne podnosim činjenicu da je netko bolji od mene. To priznajem i sramim se i ustrajem u tome.
Lakše je pustiti se da te nosi struja nega truditi se plivati protiv nje. Iako si svijestan čijenice da te vodi u pogriješnom smijeru.
Pokazala sam mu svo to trnje ispod krhke ruže. Istresla sam mu sve kaj me muči. Više neću slušat lomparacije sebe i nje iz usta osobe kojoj vjerujem da me voli.
Dokaz toj ljubavi bili su tragovi suza na njenim obrazima. Blijedi obrazi čine put suzama. Suze zbog mene? Nevjerojatno! Polizala sam ih. Tko bi rekao da suze mogu imati sladak okus.
Napao me je zbog mog niskaog samopouzdanja. Kada bi barem znala koje oružje upotrijebiti protiv njega.
Nakon nekog vremena više ništa nije bilo važno. Postojali smo samo ja, on i trnutak u kojem postajemo jedno a naša čula spobna objediniti sve svijetove iz naših snova. Maštanja kojih smo se već više puta posramili jer ih je okolina osudila kao dijetinjastim.
Kada sam mu jednom objasnila da mrzim svijet u kojem živim pitao je "Misliš li da sam ja stvarno s ovog svijeta?"
Pakao gladi. Zadovoljstvo ratnika. Osjećam da mi je krenulo. Ne želim se više zaustavljati. Dva dana do 700 kalorija. Vjerujem da mogu biti jača od slabosti izazvane padom šećera u krvi.
Odlučila sam, konačno preklopiti svoj stvaran izgled s fantazijama. Bit ću slobodna. Nema više prejedanja.
P.S neopisivo sam sretna što ima cura koje su se potrudile dublje ući u moje postove, a ne proć po njima sam prek kurca.
S vašim ohrabrenjem krećem dalje.
Stojim na mijestu. Zapravo, možda idem malo prema dole. Barem ne strmoglavo. Tiješim se.
Ne mogu sebe zavaravati. Uživam u okusu i dodiru među jezikom i nepcima. Koji opasan užitak. Kakva iluzija strasti.
A posljedice.........masno tkivo na trbuhu i bokovima. Narušavanje mog samopouzdanja i izgleda. Udaljavanje od vlastitih ideala. Zaronljeništvo! Postajem sama sebi višak. Sama sebi teret.
Dok žvačem, gutam, osiječam se tako prokleto sigurno. I tako prokleto kukavički jer bježim. Bježim iz svijeta koji nije siguran. Pokušavam nahraniti dušu, dati energiju svom egu, materijalnom hranom. Pogreška. Grijeh.
Da, suče, osiječam se krivo. Poroto, sramim se.
Nemoć. Jebana nemoć. Teret na iznad srca. Zbog njega se teško krećem. Teška sam i pasivna.
Nesmposobnost. Reklo bi se najednostavnije nedostatak samopouzdanje. Preizlizan i učestao izraz. A ja ne želim bit jedna od djevjka koje možeš opisati tako izlizanim i učestalim izrazom kao sto je ovaj. Ipak, patimo od drastično niskog samopouzdanja.
Imam brojnu rodbinu. Roditelji se sakupe i svako hvali svoju dijecu. "Moja XX je stvarno nadarena za crtanje. Moja XX jako lijepo piše, a i u sportu se ističe. Moj XY stvarno lijepo svira, i glumi, dok je moje drugo dijete natprosječno intaligentno. Briljira na natjecanju iz matematike. A moja mama? Šuti. Šuti. Nije ona kriva što šuti. Nema što reći. Njena starije kćerka nema talenta.
Njena kćerka je shvatila da je obićna nula. A da se odmaknemo ot te dosadne debele brojke 0, i postanemo neki negativan broj. Barem neće biti dosadno. Barem neću biti obična. A jesam li ja uopće sposobna i krenut u negativnom smijeru brojevnog pravca. Prema lijevo. Možda mogu samo stajet ispod nule i ići prema dole. Po osi ordinata. To barem nije teško. Samo trebam uzimat što više hrane i alkohola. Trovat se. Tiskat prišteve da unakazim ovo, obično, nelijepo lice. Trošiti vrijeme uzalud.
Brinem se dok osijećam kako mi višak šećera i masti ulasi u krv. Suvišna energija postaje negativna i uroćije se protiv mene. Napravit će sve da ne uspijem ući u one hlaće za koje sam si obećala da ću stati do kraja ljeta.
A sramim se i ovih pvršnih rezova na svojoj ruci. Svimam mogu prodati da me ogrebla mačka. Nemam hrabrosti zarezati dublje.
Mora da stvarno gubim granicu zdravog kad počinjem svoje prihoemotivno stanje smiještati u kordinatni brojevni sustav. Ja, kojoj se matematiaka gadi.
Imati sposobnost. Talent. Posebnu moć. Kako primamljivo zvuči. I kako nesvojstveno meni. Znam da ti darovi nisu ništa posebno i da se od njih u većini slučajev nemože živjeti. Ali možeš nahraniti svoj duh. Oh kako sam gladna moći. A ja bezuspiješno pokušavam nahraniti taj bijean duh još jednom porcijom doručka, ručka, deserta.
Na tjelesnom sam smiješno nespretna. Kad zapijevam mole me da šutim. Imam u sebi prekrasnih fantasy krajeva i čarobnih bića, ali preneposlušnu ruku da to iznese na papir. Većini mojih prijatelja je moja smušenost, zbunjenost i nesnalažljivost simpatična. Ali isti ti ljudi tu zbunjenost tumače kao smanjenu intaligenciju. Glumu sam pokušsal, bezuspiješno. Pisanje također, Bliski ljudi ponekad pohvale moje pijesme, ali znam da je to iz pukog prijateljstva ili pristojnost. Iskušala sam ih. Nekolicini sam poslala stihove i rekla da nisu moji. Komentari su bili u najmanju ruku negativni. Imam jebenu potrbu za strvaranjem, a nemam alata. Niti ću ga ikad imat. Nešto je u meni što želim pokazati svijetu. Ali, bojim da će to uvijek ostati zatočeno u meni. Među zahrđalim oklopima u najzagušljivijoj i najmračnijoj tamnici moje duše.Neznam hoću li moć podnjeti to zatočeništvo. Istovremeno sam i zatvoren kavez i žalosna ptica unutar njega. Bojim se da nikad neću bit slobodna.
"Ti imaš lijepe noge"- kurac, predebele su
"Vitka si."- znam da jesam, ali ne dovoljno. I imam preslab karakter da dođem do dovoljnog. I nemojte me uvjeravat da neću prepoznat granicu između dovoljno i pretjerano mršavog jer sam već više puta bila tamo.
"Imap jako lijepe oći"- vidi ti vraga, možda bi jednom mogla ostat bez njih. Još jedan novi strah.
"Dobra si ipoštena osoba:" WOW, jedan dugi, podrugljiv WOW
"Ljudima se sviđa tvoja naglašena emotivnost." Aj dobro, meni je teret.
I btw kad vidim neku mršavu osobu kako nekaj žderei ništa joj se ne prima jer ima predobar metabolizam poželim je izbrisat s lica zemlje. Prodala bi dušu za tvoj metabolizam. Vidite, nisam vam ja baš tak dobra kak se činim.
Lijepo je probudit se uz voljenu osobu. Pokazati osobi koliko je voliš tako da prespavaš kod nje iako su ti to roditelji strogo zabranili. Htijo je tu privilegiju za svoj rođendan. I napisala sam mu dugačku pjesmu. Dala sam sve od sebe. I vidla sam suzu u njegovom oku dok ju je pročitao. Poznavajući njega suza je bila za očekivati.
"Savršena je." Naravno ti je savršena jer si dosad samo ti pisao pjesme curama. A ja sam prva koja je učinila suprutno. Barem mislim da jesam.
Objektivno, pjesma je pčjuga. Smiješna, zbunjena i jadna baš popud njene autorice.
"Obžavam ovu guzicu i trbuh" kaže i pokušava me primit a ono što ja mislim da nebi smijelo postojat. Ponekad stisnem zube, ponekad se izmaknem.
"Seljačino" izderem se na njega i poželim ga ošamarit. Ponekad to i učinim.
Jutros je samo moj sjebani karakter i 7, 8 kg viška bilo između nas.
Suze srama ti nagrizaju lice,
žilama ti je protjeran otrov
krv ti postaje tamnija,
shvaćaš da postoji više od onog što možeš okusit, ali nisi vrijedan toga
teret si sam sebi
i preostaje ti samo da se smiješ kako je sve JADNO!
Realno: znam da nisam debela.
Brojačano stanje: 53.6 na 1.7 m. Izgleda da je vaga pokvarena. Imam dvije vage. Obadvije su pokvarene. Sigurno sam teža od ovog.
Nemogignorirati sarkastičan podsmijeh koji dopire kroz vakum do mog ispražnjenog srca "Nisi dovoljno mršava". Izgleda da se niti ne želim riješiti glasa koji mi govori "Moraš smršavit".........on je taj koji me razumije, ovisna sam o dramatičnosti koju unosi u moj život.
Osjetim se prazno, prežderem se. Osjetim se slabo i tromo. Sputano. Na trenutak praznina i strah nestanu. Na trenutak se vratim u djetinjstvo. Oralna faza. Dojenče. Uživam. Na trenutak.
Slijede: bolovi u želucu, slabost. Joeš veća praznina.
Zlo mi je. Ponavljam sama sebi. Ponavljam ljudima koje volim.
Zamrzim sebe još više. Počnu me iritirati oni koji me vole. Kak mogu biti tak vi kreteni da vole MENE.
Krenula sam kod psihića, Sumnjam da će mi pomoć. Ali barem imam osjećaj da nešto poduzimam. Želim se riješiti ED-a. Ne vodi k nikakvom smislu. Znam kako ovo oćim promatraće izgleda lako.
Nije tako jednostavno, vjerujte mi.
Prošla sam razred s 5. Odmaram. Starci se skulirali. Uplatili maturalac unatoč prijetnjama. S dečkom je savršeno.
Idealne predispozicije za sretan život a ja ko da idem tražit problem da mi nebude dosadno. Idem stalno van što je dobro, ali kada sam doma: prežderavam se. Tu i tamo se napijem ali ne prečesto jer se bojim kalorija koje sadrži alkohol.
Čitam tu i tamo.
Htjela bi pisat ali me nešto koči.
A kad se prežderem nemam volje nizačim. Smo ležim ko okovana i gledam u prazno, zamagljenog uma.
Ponavljam: volim ga i pijem mu krv. Ispričavam mu se zbog toga, ali nemogu se obuzdat. Tjeram ga od sebe. Podsvijesno. Jer mrzim svoje tijelo.
Po milijarditi put kažem: više se nikad neću prežderavat. I hihoćem se na tu crnu komediju jer sam svijesna da zavaravam sama sebe.
Ali ŽELIM, Strašno želim smršavit. Uspijela sam već dosta promijena na sebi ućinit, po taoj logici mogu i ovo.
Sutra je novi dan. Pisat ću češće.
Evo jedne moje pjesme jer su one dio mene:
Provedeš cijeli krvavi dan biježeći
od sablasti koje izgledaju baškao i ti
i nađeš utoćište u umirućoj kolibi,
jer sumrak je taj koji ti donosi predah i tišinu.
Tada, u hladnoći zapališ baklju da te grije,
a ona baca sijenu na tvoju opsesiju.
Drhtiš dok njene krupne oći gledaju iz tame
i nevide kako plaćeš
i počinješ gubiti razum kad shvatiš koliko su duboke,
a tvoje su želje prazne, osuđene na propast.
I začuješ vriskove užarenih zvijezda iz ruku kraljeva noći
i opominjanje predaka ukletih gospodara
koji ti ni mir, ni blagoslov nemogu dati.
I nisu ti ostavili snage ni da oslobodiš ove teške riječi
smo šaptanje blijedih, ranjenih usna
s kojih se poljupci opsesije tvoje nikada neće osušiti.
