Ovo je bilo... jao... još sva drhtim...
Noćas sam izašla van s namjerom, ah, kojom drugom nego onom uobičajenom, i krenula sam prolunjati zagrebačkim ulicama. Zapravo sam htjela na Trgu pokupiti opet nekog mladog nadobudnog studenta uvjerenog da je neodoljiv ženama kao što sam ja, i nahraniti se kao obično. Od Lovkinje niti traga već danima i noćima, pa sam se odlučila opet malo slobodnije kretati jer, budimo realni, počnem ludjeti kad sam prisiljena prikrivati se. A i onaj boravak u Istri me ubio u pojam, nije bilo teško za primijetiti... Jednostavno mi je trebalo malo gradske vreve, malo života... Jer, naposljetku, uvijek sam, otkako sam nemrtva, voljela grad i njegove čari više od pustinjačkog seoskog života. Krave i koze nisu za mene, da tako kažem. One gradske još nekako. Njih barem kažnjavam za prepotenciju.
I tako sam došla na Trg i počela se prešetavati oko Sata kao da čekam nekoga, snimajući situaciju i dvoumeći se između nekoliko privlačnih... ahm... obroka. Neki lik od svojih četrdesetak godina, čini mi se, prišao mi je i tražio upaljač, pokušao zapodjenuti razgovor, no ja sam bila raspoložena za mladu krv, pa je ubrzo otišao.
A onda sam iza leđa začula pitanje: "Nekoga čekaš?", glasom koji mi je, iako ga nikad još nisam čula, zatutnjao utrobom budeći u meni instinkte divlje zvijeri, skidajući mi mrenu sa zavaranih unutarnjih osjetila. I prije nego što sam se okrenula, znala sam koga ću ugledati.
Lovkinja.
Stajala je ni dva metra od mene podrugljivo se cereći, kao da likuje nad još jednom pobjedom nad mojim vampirskim osjetilima. Milijun misli mi je prošlo kroz glavu, mučna spoznaja da je možda svo vrijeme znala da sam opet u Zagrebu, možda je znala i gdje sam točno, ali nije dolazila, pritajula se, čekajući da obrane mog straha popuste, da zidovi mog opreza opet padnu, i da me opet uhvati nespremnu.
Čudilo me što se opet susrećemo na mjestu punom ljudi. Mogla me dočekati bilo gdje... bilo bi lakše... Mogla me ubiti i na spavanju... (ha, sad barem znam da ni moja nesanica nije bila bez razloga... ipak je ostalo barem nešto u meni što se borilo protiv njene nadmoći, iako ja toga nisam bila svjesna) Ako je mislila da ću se pritajiti samo zato što smo okružene ljudima, na javnom mjestu, varala se, i to grdno. Ja se nisam libila ičega kad bi se moja egzistencija našla u pitanju. Ako sam se mogla hraniti na štakorima, mogu i dići cijeli zagrebački Trg na noge i natjerati sve ljude u paničan bijeg pred čudovišnom ženom s očnjacima, ženom koja zamahom jedne ruke lomi vratove, a krv srče u mlazovima...
No bilo je nešto sportsko u tome... Ovako je igra bila poštenija.
Najviše sam osupnuta ostala sjajem u Lovkinjim očima koji je blistao još jače nego onu noć kad smo se prvi put susrele. Činilo mi se da je nešto osobno u ovom njenom lovu, no nisam mogla naslutiti što - a uostalom, svi Lovci svoju misiju shvaćaju previše osobno.
No bila je tako lijepa... Zurila sam u nju kao zatravljena i, umjesto da pobjegnem ili napadnem, počela sam joj se polako primicati. Željela sam ju dotaknuti, provjeriti svojim ledenim prstima je li joj koža stvarno toliko glatka kako je izgledala, je li taj dugi slap njene kose zaista tako mekan i, naposljetku, koliko je jak taj život u njoj kojeg sam mogla osjetiti kako naprosto pršti iz nje.
Ah, ja i moja opčinjenost Životom koji sam izgubila...
Naivna vampirica...
Nije uzmaknula, pustila me da joj sasvim priđem dok se u prostoru između nas, u neprekinutom pogledu, odvijala neka čudna, mentalna bitka kakvu sam rijetko kad imala prilike voditi. Teško mi je to opisati... samo oni koji imaju neke telepatske moći mogu shvatiti na što mislim.
A kad sam joj sasvim prišla, pogled je postao gust, čvrst; znala sam da se u mojim očima počeo prelijevati srebrni sjaj jer sam joj namirisala krv, a buka udaraca njenog srca mi je odzvanjala u ušima. Željela sam joj ispiti krv, ali tako mi svega, željela sam da mi to ona sama dopusti...
A onda, odjednom, u očima joj je bljesnula mržnja, čista mržnja od koje sam čak i ja, koja sam svojedobno mrzila cijeli svijet, ustuknula - i to mi je spasilo život. Da se nisam maknula, ne bih na vrijeme uočila njen brzi pokret rukom, ne bih spazila bljesak srebra - i umrla bih po drugi put. S tim da bi ovaj put to bio definitivni kraj, ne tek njegova odgoda.
Nakon što sam odbila njen udarac, sve je opet nestalo u magli. Sve se događalo tako brzo, čak i za moje pojmove... završile smo na Gornjem gradu, udarajući jedna po drugoj munjevitom brzinom u jednoj od onih uskih uličica u kojima za divno čudo nije bilo nikoga. Koliko god zastrašujuća bila ta situacija, jer je Lovkinja bila stvarno jaka, na neki način sam čak i uživala u puštanju zvijeri iz sebe, zvijeri koja je čučala pritajena u meni toliko dugo da sam već zaboravila da sam duboko u sebi zapravo tek čudovište, a da je ova lijepa blijeda žena tek varljivi mamac...
U jednom trenutku, čak ni ne znam kako, uspjela sam uhvatiti Lovkinju i stisnuti ju uz sebe, a onda sam odbacila sve civilizacijske maske, zarežala kao da sam vukodlak, a ne vampir, i zarila joj zube u vrat toliko silovito da sam zamalo dosegla kost. zaječala je, ne dospjevši ni vrisnuti, a ja sam joj lomila ruke slušajući krckanje kostiju ispremiješano sa šumom krvi i udarcima srca koji su bili divljački brzi.
O, kako je to bilo dobro!... Toliko dugo nisam do te mjere uživala u hranjenju!... Ne znam, možda je stvar u tome što je bila toliko snažna da sam se zaista morala boriti s njom, a ne poigravati se kako sam to navikla, ili možda u tome što je uvijek bila par koraka ispred mene (a ja MRZIM kad je netko ispred mene!...), ili možda pak u njenom odbijanju mog kratkog sanjarskog sna na Trgu... Ne znam. No znam ovo - iscijedila sam ju do kraja, SASVIM do kraja, i ostavila ju da tamo leži, nimalo ne mareći za to što će ju netko jamačno naći. Uopće me ne zanima.
Nahranila sam se kao rijetko kada... Lovačka krv je stoput slađa od krvi običnog čovjeka, prava poslastica... šteta što j potrošna. Da mi je imati pored sebe nekog Lovca kojeg bih uspjela zaluditi dovoljno da mi bude odan i kome bih mogla piti krv, tu slatku lovačku krv, svaki put kad mi se prohtije!... Ma, sanjarim sada, govorim retorički, a zapravo sam toliko umorna i zadovoljna da vjerojatno i bulaznim...
|
