Why is the deadliest sin to love, as I loved you...?

Osjećam da mi je svaki korak sve teži....
Nekakva čudna sila stalno me tjera da sjedim u istoj onoj sobi...
bijeli zidovi sve su bljeđi,
i na njima se stalno vrti isti film:
ja i on....
jedan trenutak, jedan poljubac,
jedan pogled, osmijeh, dodir,
tako savršeni.....
Odjednom, čarolija kao da prestaje,
javljaju se čudni zvukovi, umirući glasovi....
nisu više sablasni, ali ja se još uvijek bojim....
Šapuću mi da me voli....
na znam... dali da više vjerujem nakon svega?
osjećam kao da mi se sve vraća, da smo on i ja opet jedno,
ali ne mogu vjerovati...
ne žeilm vjerovati!!
povrijedio me, uspio je moj crno-bijelo svijet zamotati u pregršt sivila!
da li da mu opet vjerujem?
ne znam....
tama je još uvijek tako daleko....
ne znam, razumije li me on,
razumije li da me povrijedio,
da ne želim opet patiti,
da se bojim....
pokušavam sve prihvatiti onako kako je, ali ne uspijevam....
koraci su mi sve teži...
kao da padam, negdje, nigdje, u nešto bez kraja...
u pregršt sivila bez osjećaja i nadanja!
...ili u svijet u kojem ću biti sretna, ili barem sretnija nego sada...
znam, takvo mjesto ne postoji, ali ipak...
nadam se...
nadam se povratku u crno bijeli svijet,
nadam se da će crno-bijela krila umirućih glasova ipak doći po mene,
i odvesti me...
u svijet u kojem postojimo samo on i ja!
Čuješ li me ti u opće??
moj glas odjekuje u ovoj prostoriji,
ali onaj film u mojoj glavi jednostavno je previše glasan!
Ne čuješ me, ne čujem niti ja tebe...
nema veze...
ali moraš znati samo jedno:
volim te, još uvijek....
zauvijek....
dying voices...