Nedjeljom u podne grad je, već uobičajeno, bio ispunjen šetačima. Darko je sjedio na trošnoj drvenoj klupi u centralnom dijelu gradskoga parka i čekao da stignu Dražen i Krešo, dvojica njegovih prijatelja s kojima će onda švrljati gradom, a što su obožavali raditi u takvim prigodama kad se gradom kretalo mnoštvo ljudi, a oni nisu imali pametnijega posla, jer igrati jedne te iste igrice na računalu bilo im je dosadno.
Klupa na kojoj je Darko sjedio bila je mjesto na kojem se uvijek nalazio s prijateljima, a ljeti bi na njoj vodili duge razgovore o svemu što bi im palo na pamet. Pored klupe nalazila se brončana statua, kip neke žene na koji nikad nisu obraćali previše pozornosti, niti se pitali tko je bila ta žena i čime je zaslužila da joj postave kip baš u njihovom gradu i ovom parku.
Dok je Darko u iščekivanju prijatelja kratio vrijeme promatrajući prolaznike i pozdravljajući se s onima koje je poznavao, odjednom se ispred njega, probivši se između gomile šetača, stvori TV-ekipa sastavljena od kamermana, tehničara pored njega s kablovima i nekim aparatima u torbi koja mu visi o ramenu, i reporterke, novinarke s mikrofonom u ruci.
I prije nego se Darko uspio pribrati od iznenađenja, novinarka mu stavi svoj mikrofon pod nos i upita ga;
- Znaš li ti, dječače, tko je bila žena pored čijeg kipa sjediš na ovoj klupi?
- N… ne… ne znam… - zbunio se Darko ovako čudnim pitanjem. – Zašto me to pitate?
- Radimo anketu za reportažu o tome koliko građani poznaju važne ljude iz povijesti ovoga grada, znaju li išta o osobama koje su svojim djelima zadužile ovaj grad. Ti si prvi danas od svih kojima smo postavili to pitanje, a bilo ih je mnogo, koji baš ništa ne zna! – reče novinarka i od srca se nasmije Darkovom neznanju, a njezinom smijehu uskoro su se pridružila i preostala dvojica članova TV-ekipe.
Darko je pocrvenio i osramoćen pokunjeno napustio klupu dok je TV-ekipa nastavila drugim šetačima postavljati isto pitanje.
Neznanje koje je pokazao pred televizijskim kamerama smetalo ga je jednako koliko i smijeh članova TV-ekipe upućen njemu zbog toga.
Darku njihov smijeh cijeli dan nije izlazio iz glave, no bio je isto tako svjestan da oni neće biti jedini koji su ga ismijali zbog neznanja – smijat će mu se još više njegovi prijatelji kad ga vide na televiziji.
Stoga je sutradan otišao do gradskog parka i kipa u njemu. Zagledao se u postolje na čijoj je mramornoj površini uklesanim slovima pisalo; MARIJA JURIĆ-ZAGORKA, 1873 – 1957, KNJIŽEVNICA I NOVINARKA. Potom je otišao u knjižnicu potražiti podatke o toj književnici.
Idućega dana znao je sve o Mariji Jurić Zagorki, da je rođena 1873. godine u selu Negovec kraj Vrbovca, da je bila prva hrvatska novinarka i književnica. Pisala je popularne romane iz hrvatske povijesti. Najpoznatija djela su joj Grička vještica, Kći Lotrščaka, Plameni inkvizitori, Gordana i još mnoga druga, a za koja si je Darko obećao naći vremena pročitati ih čim prije.
Oboružan tim znanjem, vratio se u park i ponosno sjeo na svoje uobičajeno mjesto, klupu pored kipa. Nestrpljivo je iščekivao da ga netko ponovo pita tko je bila žena na postolju pored njega. Ovaj put će Darko znati odgovoriti, i to opširno.
|
