Stanislav je poštar maloga grada i poznaje sve njegove ulice i stanovnike. Problem koji Stanislava muči je znatiželja. Povelika znatiželja koja se pojavila prije mjesec dana vezana je uz Julku – usamljenu staricu bez rodbine i prijatelja u čiju skromnu kuću zalazi jedino on, poštar.
Znatiželja se uvukla u Stanislava kad je Julka, iznenada, počela dobivati pisma, svakoga dana jedno. Stanislava kopka tko joj to odjednom redovito šalje pisma: godinama – do prije mjesec dana – nije imao pismo koje bi odnio Julki, a sada mora svakoga dana svraćati do nje da bi joj predao novo. No ni na jednom ne piše tko je pošiljatelj. Samo po žigu njihove pošte zna da je poslano iz gradića u kojem žive – tim čudnije i tajanstvenije Stanislavu, jer on zna da Julka nema ni prijatelja niti rodbine u ovom gradu.
Mada… nema razloga buniti se: otkad je redovito počeo svraćati kod Julke, ona ga svakoga jutra dočekuje sa svježe ispečenim pecivima i toplim čajem. Tako bi se poštar Stanislav svakoga dana kod nje obavezno zadržao barem pola sata u ugodnome razgovoru i druženju, što inače ne čini ni kod jedne druge kuće. Drugdje samo brzo preda poštu, pozdravi se s domaćinima i otiđe.
Odgovor tko šalje tajanstvena pisma poštar Stanislav saznao je sasvim slučajno. Jednoga dana – dok je kao i obično raznosio poštu – počela je padati kiša; strahovit se pljusak sručio s neba. Budući da poštar sa sobom nije imao ni kišobrana niti kišne kabanice, nije mogao zaštititi od kiše svoju poštarsku torbu, pa je voda prodrla u nju i namočila sva pisma što ih je trebao razdijeliti tog dana. Navlažilo se i pismo za Julku. Od vlage je ljepilo popustilo i omotnica namijenjena Julki se otvorila.
Stanislav nije mogao suzdržati znatiželju da zaviri u omotnicu (kad je ionako već otvorena) i pogleda sadržaj pisma, ne bi li saznao tko to piše Julki. Zaprepasti se kad ugleda prazan papir, bez ijednoga slova. Okreće ga u rukama ne vjerujući. Tada, stojeći onako na kiši, poštar shvaća tajnu pisma za Julku, tko ih šalje.
Nestrpljiv da tajnu razjasni do kraja, Stanislav s otvorenim pismom dolazi pred Julku. Tu se potvrđuju njegove sumnje – Julka sama sebi šalje prazna pisma!
Julka je sve priznala: svakoga poslijepodneva odlazi pješice do poštanskoga sandučića u središtu maloga grada i – pazeći da je tko ne vidi – kradomice iz svoje torbice vadi pismo adresirano na sebe te ga ubacuje u sandučić. Objašnjenje toga čina natjeralo je Stanislava da je ne osuđuje zbog toga.
Julka sama sebi šalje pisma kako bi poštar dolazio u njezin dom. Budući da nema poznanika koji bi je posjećivali i s kojima bi razgovarala, poštar joj je jedini spas, njegov dolazak jedina radost. On joj je jedino društvo u njezinom samačkom životu. Barem tih pola sata. Zato ga svakoga jutra dočekuje čajem i pecivima. Pisma su joj jamstvo da će poštar svakoga jutra imati razloga doći do nje – zato šalje pisma sama sebi.
Stanislav je odlučio sačuvati Julkinu malu tajnu; ionako je bila bezazlena i nikomu nije učinila zlo.
Od toga su se događaja u životu Julke i Stanislava izmijenile samo dvije stvari: njih su dvoje postali dobri prijatelji, a pisma za Julku ne dolaze više. Nema ni potrebe – i bez toga poštar Stanislav svakoga jutra dolazi na čaj, peciva i razgovor kod Julke.
Naviknuo se na to.
|
