Evo me
13.12.2006., srijeda
rukavice bez prstiju i hladna mramorna ploča
Gubim dane. Ovaj put iz pamćenja. Uopće ne znam gdje sam. Znam samo da je vani komatozno hladno i da ulične pijandure smrde. Znam da sam odustala od toga da želim biti voljena. Jednostavno odustala. Shvatila sam da sav trud, sav rad na samoj sebi ne donosi nikakve plodove i da je pravo vrijeme da odustanem. Napokon sam si priznala da je problem u meni i da ne postoji dovoljno jaka i nesebična osoba koja bi se htjela i mogla s njim nositi. Odustala sam od jedne od boljih veza, i što je najbolje, nije mi žao. Ne želim više voljeti. I ne želim biti voljena. Sada i mene boli kurac. Toliko mi je trebalo da dostignem ovu apatiju,no došlo je očito i moje vrijeme. Nisam tužna i nisam u komi. Napokon se osjećam slobodna od pritisaka koje sam si sama nametnula. Napokon sama sebi priznajem da sam drukčija i sama sebe prihvaćam kao takvu. Možda jednom naiđe netko tko će me isto tako prihvatiti, no sasvim mi je svejedno hoće li to biti za 10 godina ili nikad. Još uvijek osjećam neodoljivu privlačnost prema ljepoti, no ne dopuštam strastima da preuzmu ono malo razuma što mi je ostalo. Više ne želim. Zavrsila sam sa ŽELJAMA kao takvim. Dosta aspekata mog života se napokon normalizira i užasava me pomisao da se moram tjerati da u tome uživam, jer mi je um toliko navikao na tugu i bol da više ne znam osjećati obično zadovoljstvo. Volim ljude koji me okružuju. S njima se napokon osjećam prirodna. Kao ja. Podsvijest me ne tjera da se skrivam iza milijuna masaka kako bih se svidjela - samoj sebi. Oko mene je dovoljno ljubavi. Ljubavi koju više ne upijam bolesnom žeđu i isušujem je do kraja. Ljubavi koja me grije izvana i održava moje biće. Koja čak i nije usmjerena meni kao takvoj. Koja nije destruktivna. Napokon sam donijela neke važne odluke. Napokon sam shvatila da sam sposobna za neke stvari. I koliko god puta se još uvijek zateknem kako gledam u asfalt dok hodam i propitujem gorak osjećaj u grudima sada sama sebi kažem da za to imam puno manje razloga i smijem se omotana šalom, nadajući se da nitko od prolaznika to neće vidjeti, jer ne mogu suspregnuti hihot zadovoljstva koji me prožme i ispuni. |
- 22:36 -
Što ćeš mi reći? (4) -
#
