vakuum

Dobro jutro

Moje jutro počinje u 06:00, radnim danom, pa kad mi se već par minuta nakon ustajanja počnu događat skoro nemoguće situacije zapitam se... Svašta se zapitam. I psujem. Onak tiho, jer je još rano.


Juto prvo (06:03)
Dogodilo mi se da sam prolila punu čašu vode u prvu ladicu. To je ona kraj sudopera u kojoj stoje žlice, vilice i noževi. Ali puno žlica, vilica i noževa. I još noževa. Pa šeflje, gulilice za krumpir i mrkvu, otvarači, čepovi, kuhače. Čak i kineski štapići. Za slučaj ako koji kinez navrati na zdjelicu riže.
Mom oduševljenju nije bilo kraja kada sam vidjela kako sav taj pribor za jelo, guljenje i miješanje pliva u vodi. A samo sam htjela popiti čašu vode dok mi se kava ne skuha.
Ne znam kako bi gravitaciji objasnila da mi se tako rano ne posprema prva ladica.
Do temelja.

Jutro drugo (06:15)
Sjela sam za stol u tišini popiti kavu, bez razmišljanja otkud mi kineski štapići u prvoj ladici. Samo kava i muzika s radija.
Ta kava se pije u pidžami i u gornjem dijelu trenirke-po zimi. Jer je prilično hladno u stanu-po zimi. Pije se u čistom, bijelom gornjem dijelu trenirke.
I onda vidim da više nije ni čisti ni bijeli. Coflek, koji ide iz kapuljače, ušao je u šalicu s kavom, izašao iz nje i naslonio se na trenirku. I precrtao tamosmeđi flek. Na bijeloj trenirci. Čistoj. Mirišljavoj.
Psujem, ali tiho. Još je rano...

Jutro treće (07:15)
Čistila sam snijeg sa svog auta. Ustvari, mislila sam da čistim snijeg sa svog auta. Kad sam ga skoro do pola očistila, shvatila sam da je susjedov. Samo je iste boje kao i moj, I veličina je tu negdje. U konjske snage se ne razumijem. Ali u konje već ponešto, da.
Toliko ga je noć prije napadalo da sam ga jedva pronašla. Pa ponovo čistim, ali ovaj put sa stopostotnom sigurnošću. Baš mi se ne da tak rano svim susjedima očistiti aute.
A ovaj, kojem sam do pola očistila, baš mi je mogao i reći hvala. Ili bar samo na pola zahvaliti.

Jutro četvrto (07:15-07:35)
Nije bilo toliko sniježno, koliko sklisko. Pogotovo u mojoj ulici, gdje ne prolazi ralica. Tu nitko ni ne prolazi. Samo stanari. Mi sami sebi moramo izrovati put do glavne ceste. Lako je onima koji imaju Rovera. A ja jedino što imam su ćelave, ljetne gume. I Lika, koji je večer prije premještao moj auto.
Sjedam u njega, palim ga, sva sretna što ne moram susjedima, pa ni sebi čistiti snijeg. Znam da gume nisu za ove prilike, ali stvarni mi se ne ide na bus. Osim toga, sve će biti u redu, samo da se domognem glavne ceste. Tu je, blizu. Sve će biti u redu ako samo krenem.
Ni polagani gas, ni gas do daske, ni struganje s mišćaflom ispod kotača, ništa me nije pomaklo s mjesta. Nema ni jednog susjeda da me pogura. Samo da krenem...
Ustvari, sva sreća da nije bilo susjeda. Sigurno bi padali komentari na boju moje kose.
Ručna je bila potegnuta. Do kraja. Na ravnom terenu. Ravniji ne može biti. Ali moj Lik misli da živimo na Pantovčaku. Pa na strmini od 12% moraš povući ručnu.
Psujem. Ovaj put glasno, njemu u mobitel. Jer nije više tako rano...

Jutro peto (07:55)
Nisam psovala. Od šoka nisam ništa mogla reć. Bar prvih par minuta, dok nisam došla k sebi. Ustvari, mislim da nikad više neću doći k sebi. Al ovo nije ta tema.
Gledala sam u retrovizor kako mi se približava auto. Trebao je stat i pričekat zeleno na semaforu, kao što je nas par bedaka ispred njega čekalo. Ali službeni auto HT-a ne staje. Ne koči. Njegov vozač misli da je prenaporna radnja premjestiti nogu sa gasa na kočnicu. Moje kazete lete po autu. I olovke. I sitno. Torba je na podu, a moj mozak šalje impulse da me bole leđa i mjesto gdje me pojas zadržao da ne razbijem nos na volanu. (Sada, mali predah uz propagande poruke....»Pametni znaju čemu služi pojas»... Predah je gotov). Po zvuku bi rekla da mi fali pola zadnjeg kraja.
A onda shvatim da sam i ja od tog udarca udarila Forda ispred sebe, a taj taxi ispred. Nas četvero u lančanom sudaru. Odličan scenarij za jutro. Ovakav bi si svatko poželio.
Jedan po jedan policajcu pričamo kako se to dogodilo . I svi smo ispričali istu priču, samo smo zarez pomaknuli na drugo mjesto. I svi smo morali puhati alko-test. Slučajnost je htjela da ga ja pušem zadnja. Svi (muškog roda) prije mene imali su 0,00 i veselo komentirali kako bi sad baš billo zgodno da sam si ja drmnula kojeg s nogu, prije posla. Ili bar griottu pojela. Čak je i murjaka veselila ta pomisao.
Svi su auti bili u voznom stanu, sa potrganim štosdenferima (e, sad ne znam kak se to ljepše kaže) i lampicama, a vozači malo zdrmani krenuli svako na svoju stranu. Ja na posao.

Znam da mi se još jedino može dogoditi da otkinem lijevi retrovizor u uskoj uličici tik do mog ureda. Ne bi mi bilo prvi put.
Spremna sam na to.

Sva sreća da moj radni tjedan ima samo pet dana.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU